369. POJAČANA PJEŠAČKA PUKOVNIJA

  1. srpnja 1941. u NDH je poglavnik Ante Pavelić izdao poziv za dobrovoljce koji će se boriti protiv boljševizma. Između 3. i 7. srpnja 1941. javilo se, na iznenađenje ustaških vlasti, preko 5 000 dobrovoljaca. Važno je napomenuti da NDH nije nikada objavila rat SSSR-u kao što je objavila Americi, pa su legionari tamo bili dio njemačkog vojnog stroja, kao strani dobrovoljci u vojsci Wehrmachta.

Od odabranih 3 865 ljudi stvorena je 16. srpnja 1941. “369. pojačana pješačka pukovnija” (odnosno na njemačkom “369. Verstärktes Infanterie-Regiment (kroat.)”) sastavljena od tri bojne. Prva je formirana u Sarajevu, a druga i treća u Varaždinu i Zagrebu. Za zapovjednika je postavljen pješački pukovnik Ivan Markulj a nakon nedostatne, kratke i prekinute obuke u Döllersheimu i Stockerau, odlazi vlakom u mjesto Dangeni u Besarbiji gdje se okuplja 23. kolovoza 1941. godine.

Nakon iscrpljujućih cjelodnevnih pješačenja po blatnim neprohodnim putevima od 755 kilometara i 35 dana hoda dolazi pukovnija 1. listopada 1941. u selo Budinskaja i stupa u prve kontakte s neprijateljem. 9. listopada 1941. ulazi u selu Nadeždovka u sastav 100. lake lovačke divizije, 17. njemačke armije, Grupa armija Jug. Pukovnija je ušla u borbe bez većeg dijela propisanog i planiranog školovanja i opreme pa je sve do sredine 1942. bila dodjeljivana raznim njemačkim jedinicama po bojnama i grupama ovisno o potrebama Blitzkriega.

Opskrba pukovnije zimskom odjećom i opremom je bila vrlo slaba. Kasnije zimi, legionari nose dijelove uniformi zarobljenih ruskih vojnika, zimske kape i šubare umjesto hrvatskih kapa. 30. rujna 1941. iz sela Novi Senečani zapovjednik Ivan Markulj vraća 43 časnika i dočasnika i čak 144 legionara u domovinu radi bolesti.

Izvještaj pukovnika Sabljaka iz Staljingrada 13. rujna 1942. svjedoči o suprotnostima koje opisuju 369. pukovniju. Sabljak opisuje pukovniju kao borbeno uspješnu i vrlo hrabru, no napominje da Nijemci cijelu 100. lovačku diviziju smatraju razbojničkom divizijom koja svuda kud prolazi ostavlja tragove poput silovanja, pljačke, otimačine i ostalih teških prijestupa. Nakon bitke kod Harkova Nijemci mijenjaju negativno mišljenje o pukovniji. Dokumentirano je da je njemačka opskrba konja 100. lovačke divizije bila totalno nedostatna od početka pohoda u ljeto 1941. no da su legionari 369. pukovnije na divljenje Nijemaca uvijek nekako hranili svoje konje čak i u nemogućim uvjetima ruske zime. Dizenterija i žutica uzrokovane nehigijenom su desetkovale borbeno stanje i legionari ih nazivaju “ruska bolest”. U tom razdoblju poginuli su poručnici Tomljenović, Tomislav Anić i Ivan Malički.

Njemačko zapovjedništvo s divljenjem u mnogo navrata pismeno hvali i odlikuje legionare za njihovu iznimnu hrabrost i vojničko držanje u izuzetno teškim i pogibeljnim borbama. Prvi legionar odlikovan njemačkim Željeznim Križem za hrabrost kod Harkova u listopadu 1941. bio je natporučnik Eduard Bakarec, kasnije višestruko odlikovan i ranjen u jesen 1942. pred Staljingradom (Bakarec je evakuiran iz Staljingrada i poginuo je u Hrvatskoj 5. srpnja 1944. godine.).

Zapovjednika Markulja zamjenjuje od 4. ožujka 1942. do 28. travnja 1942. potpukovnik Ivan Babić a novi zapovjednik 26. lipnja 1942. postaje pukovnik Viktor Pavičić. Zabilježeno je više uzornih operacija u teškim uvjetima kako u napadu tako i u obrani tijekom očajničkih ruskih protunapada, posebno tijekom najtežih borbi oko Poltave, rijeke Samare, Harkova, Kalača te kod prelaska Doneca i kod kolhoza “Proljet Kultura” te na kraju bitke za Staljingrad. Nakon teških borbi i velikih ljudskih gubitaka u Harkovskoj bitki, u svibnju 1942. Njemačko zapovjedništvo odlikuje pukovnika Ivana Markulja, Eduarda Bakarca i još šest časnika pukovnije njemačkim Željeznim križem prvog reda. Zbog iznimnih uspjeha plaćenih visokim gubitcima u ranjenim i mrtvima 369. pukovnija nakon preustroja oko Glaskova tokom rujna 1942. postaje jedina ne-njemačka jedinica koja ulazi kao dio 100. lovačke divizije generala Sannea u Staljingrad u jesen 1942. General Sanne i drugi njemački visoki zapovjednici pismeno ističu 369. pukovniju kao iznimno hrabru i uspješnu u napadu i obrani tijekom očajničkih borbi u proljeće 1942. Krajem rujna 1942. 369. pukovniju posjećuje poglavnik NDH Ante Pavelić i odlikuje veći broj legionara. Pavelić na istočnom bojištu posjećuje i odlikuje i hrvatske zrakoplovce koji lete lovačke i bombarderske zrakoplove u sklopu Luftwaffe.

Topnička potpora hrvatske legije pod komandom potpukovnika viteza NDH Marka Mesića po njemačkim i hrvatskim izvještajima i brojnim odlikovanjima bila je vrlo djelotvorna. U mnogim teškim borbama tokom 1942. Mesićevi topnici su po pismenim pohvalama i svjedočenju Nijemaca i hrvatskih legionara spasili pojedine bojne od totalnog uništenja i teških gubitaka.

Važno je napomenuti da su Paulus i njegova Šesta armijska grupa bili najbolje što je Njemačka i Hitler uopće imala u drugom svjetskom ratu. Paulus i njegovi vojnici su bili najdiscipliniranije, najbolje opremljene i najiskusnije njemačke jedinice u cijelom Wehrmachtu koje su postigle vojne uspjehe do tada neviđene i neusporedive u Europi i svijetu. Poziv 369. pukovniji da im se pridruži u napadu na Staljingrad bio je izraz velike počasti za dotadašnje uspjehe i požrtvovnost na ruskom frontu.

Pukovnija u sastavu grupe Weber sudjeluje 27. rujna 1942. u napadu na tvornicu “Crveni Oktobar” (Krasnij Oktober) na obali rijeke Volge (kasnije proslavljenu u filmu “Neprijatelj pred vratima”). Od 23. listopada 1942. do 29. prosinca 1942. godine, pukovnija je u sastavu 79. divizije. Borbeni položaji 369. pukovnije u samom Staljingradu su bili većinom oko željezničke pruge blizu Volge i proslavljene tvornice “Crveni Oktobar”. U početnim vrlo teškim i smrtonosnim borbama njemačkog Blitzkriega tokom osvajanja dijelova “Crvenog Oktobra” se krajem rujna 1942. istakao opkoparski narednik Dragutin Podobnik koji je na svoju ruku ne čekajući spriječene jurišne topove osvojio s desetak (18?) legionara cijelu tvorničku zgradu ‘u obliku slova T’ u Crvenom Oktobru bez gubitaka. Osvojenu zgradu Podobnik ostavlja njemačkoj posadi 54. pukovnije koja je cijela pobijena slijedećih dana od crvenoarmijaca koji se ubacuju kroz podzemne kanale i ponovno osvajaju zgradu. Nekoliko dana kasnije uz veće gubitke istu zgradu opet zauzimaju njemački vojnici. Podobnik je postao najodlikovaniji dočasnik pukovnije i izašao je iz Staljingrada prije pada 2. veljače 1943. Dragutin Podobnik je kao vojnik Poglavnikovog tjelesnog zdruga poginuo u proljeće 1945. i posmrtno je promaknut u čin poručnika NDH.

Tijekom prva dva tjedna vrlo teških borbi u samom gradu do 13. listopada 1942. godine poginuli su između ostalih i poručnik Aleksandar Franić i bojnik Paar te 120 legionara a 352 su teško ranjena i oko 50 je nestao. Teške borbe krajem rujna i tokom listopada su iscrpile i prepolovile većinu postrojbi pukovnije. Pukovnija izbija na Volgu uz strašne gubitke i među rijetkim njemačkim postrojbama izvršava planirane ciljeve i zbog hrabrosti i uspjeha je iznimno pohvaljena od njemačkog zapovjedništva. Čak su neke njemačke postrojbe podređene “grupi Pavičić” u pojedinim fazama borbi. Položaje i teren borbenog djelovanja pukovnije tokom većeg dijela borbi u gradu je lako uočiti na svim Luftwaffe snimkama iznad vrha takozvanog “teniskog reketa” željezničke pruge i dubokih erodiranih kanala (tzv. mulda) i razrušenih spremnika za naftu prema rubu “Crvenog Oktobra”. Pukovnija je do 21. listopada 1942. svedena na samo 983 legionara. Osim manjih popuna iz domovine od nekoliko stotina legionara nema novih svježih legionara do samog kraja.

Nakon 23. studenog 1942. godine zajedno s Paulusovom 6. njemačkom armijom, 369. pukovnija je sasvim okružena u Staljingradskom kotlu. U tim najtežim danima za preostale legionare dolazi do problema nestanka i sakrivanja većeg broja legionara u “pozadini” po napuštenim bunkerima i na neopravdanoj poštedi oko kuhinje radi izbjegavanja smrtonosnih borbi dok njihovi suborci ginu na prvim crtama. Pukovnik Viktor Pavičić zbog nedostatka hrane izdaje detaljnu naredbu o klanju konja i proizvodnji salame i raspodjeli hrane samo onima koji su na prvoj crti i koji se ne skrivaju od dužnosti.

Strahote i težinu borbi za obje strane daje statistika iz ruskih izvora da je “rok trajanja” života ruskog borca od prelaska Volge u Staljingrad do pogibije bio oko 24 sata. U ratnom dnevniku pukovnije ističu se tih mjeseci imena kao: pukovnik Desović, bojnik Mladić i Pletikosa, satnici Majerberger, Madraš i Tahir Alagić, nadporučnik Sloboda, poručnici Božidar Katušić, Jelić, Telišman Milivoj, Mihajlo Zubčevski, Fijember, Krsnik, Rudolf Baričević, Mihajlo Korobkin, Drago Mautner, Ivan Pap, Tomas, Ivan Čorić, Zvonimir Bućan Djekić i mnogi drugi. Spominju se po hrabrosti narednik Kučera, zastavnik Anton Štimac, doktor Modrijan, doktor Vranješ, veterinar Hrestak Marijan, Dragutin Sudec, narednik Kolarić, Zoričić, ranjen i evakuiran je poručnik August Cerovečki i mnogi drugi. Satnik Madraš odbija let u domovinu i ostaje sa svojom jedinicom. Ginu poručnik Franić Aleksandar, bojnik Paar Slavko i mnogi legionari i dočasnici.

Iz ratnog dnevnika se stječe dojam da do kraja dvanaestog mjeseca borbenim dijelom pukovnije i održanjem prve crte bojišnice i morala legionara zapovijeda bojnik Tomislav Brajković koji je nakon sukoba s ostalim časnicima na vlastiti zahtjev premješten u njemačku jedinicu zajedno s bojnikom Tahirom Alagićem. Alagić je kasnije ranjen i evakuiran zrakoplovom a strijeljan je u Jugoslaviji tokom 1948. godine. Zapovjednik pukovnik Pavičić se po svemu sudeći sve više bavi administrativnim poslovima. Na primjer 3. prosinca 1942. godine nalazi vremena osnovati “Zakladu Legionara” za štednju novaca, ostavštine i slično. S pukovnijom je oko šest tjedana u Staljingradu i Pavelićev osobni izaslanik pukovnik Adolf Sabljak koji lakim zrakoplovom napušta pukovniju 23. studenog 1942. godine. Pukovnija ima sa sobom i vojnu muziku sastavljenu od varaždinskog vojnog orkestra od kojih je većina evakuirana zrakoplovima prije pada Staljingrada no dio ostaje u zarobljeništvu.

Dana 17. prosinca 1942. promatrači javljaju o potpunom zamrzavanju rijeke Volge što znači nesmetani prijelaz preko rijeke ruskim snagama i početak kraja. Tokom žestokih i iscrpljujućih obrambenih borbi oko “Crvenog Oktobra” na sam Božić i Badnjak 1942. pa sve do 29. prosinca 1942. pukovnija se s teškim gubicima povlači na željezničku prugu i na kraju kod zrakoplovne škole. Na Božić gine “jedan od najhrabrijih vojnika”, vodnik Ante Martinović i istog dana vodnik Filičić Franjo. Odnosi legionara i njihovih njemačkih suboraca vojnika i zapovjednika su po svemu sudeći na visini do zadnjeg dana uz mnogobrojne primjere požrtvovnosti da bi spasili jedni druge.

Nakon teških borbi 1. siječnja 1943. godine ostaci pukovnije su svedeni na borbeni položaj od samo 200 metara i topnički položaj kod zrakoplovne škole. Isti dan na Novu godinu 1943. Ante Pavelić pukovnika Viktor Pavičića odlikuje vojničkim Redom željeznog trolista II stupnja dok ostaci pukovnije prelaze pod zapovjedništvo 54. pukovnije 100. lovačke divizije generala Sannea. Jaki ruski napad 10. siječnja 1943. razbija preostalih 70-ak legionara na borbenoj crti dijelom navodno i zbog nedostatka municije. Poručnici Vadlja i Korobkin su teško ranjeni 11. siječnja 1943. ali Vadlja ne dobija mjesto na zrakoplovu s Korobkinom. Poručnik Fijember se vraća s dopusta u domovini i po Baričevićevom izvještaju se ističe po hrabrosti u očajničkim borbama tih zadnjih dana. Mnogi legionari kao i suborci Nijemci biraju junačku smrt boreći se do zadnjeg daha samo da ne bi pali živi u ruke Rusima.

Poslije smjene zapovjednika Pavičića 13. ili 14. siječnja 1943. (po vlastitom zahtjevu generalu Sanneu) i pismenoj naredbi generala Sannea zadnje zapovjedništvo 369. pukovnije preuzima topnički potpukovnik Marko Mesić. Pukovnik Viktor Pavičić nestaje u nikad razjašnjenim okolnostima vjerojatno 20. siječnja 1943. godine. Izloženi zimskim temperaturama nižim od minus 30 stupnjeva Celzija preživjeli, većinom ranjeni, promrzli i bolesni pripadnici 369. pukovnije predali su se kod zrakoplovne škole nakon 2. veljače 1943. godine. Samo tokom zadnjih sedamnaest dana borbi poginulo je više od 170 legionara što je gubitak od oko 25% ljudstva. Preživjeli pokretni legionari povukli su se pod zapovjedništvom potpukovnika Mesića u ruševine zrakoplovne škole do predaje. Po sačuvanoj izjavi potpukovnika Mesića UDB-i datiranim 1948. predalo se ukupno oko 700 opkoljenih legionara i časnika 369. pukovnije.

Sasvim je vjerojatno da su za njih sudbonosne noći 22. na 23. siječanj 1943. grupa ranjenih i bolesnih hrvatskih legionara bili posljednji njemački vojnici 6. armije koji su zrakoplovom napustili opkoljeni Staljingrad. Činjenica je da su hrvatski topnički i zapovjedni položaji 369. pukovnije bili na trećem rezervnom jedva upotrebljivom i slabo osvjetljenom i slabo očišćenom Staljingradskom uzletištu. Samo hrabrost i požrtvovnost na granici ludosti pilota Luftwaffea koji su bili spremni riskirati noćna slijetanja par stotina metara iznad i daleko od ruskih snaga u napadu ih je spasila. Velik broj posada Luftwaffea je svoju hrabrost zadnjih dana platila životom. U posljednjoj grupi ranjenih legionara koja je u vrlo dramatičnim okolnostima zrakoplovom u noći sa 22. na 23. siječnja 1943. napustila opkoljeni Staljingrad, bili su i dva pisca sačuvanog dnevnika pukovnije, teško bolesni pričuvni pješački poručnik Rudolf Baričević i narednik Ervin Jurić koji je na zrakoplov ponio ratni dnevnik pukovnije i još mnogo sačuvanih dokumenata. Po pisanju Michaela Deimla, člana posade jednog od posljednjih Luftwaffe HE111 (bombarder u funkciji transportnog aviona) letova u Staljingrad, na glavno uzletište Pitomnik se više nije moglo sletati od 15. siječnja 1943. godine, a pomoćno uzletište Gumrak ima zadnje polijetanje u noći 21. siječnja 1943. godine.

Činjenica da je nakon pada Pitomnika i Gumraka zadnje uzletište Staljingradskaja kod zrakoplovne škole bilo u blizini ili čak pod kontrolom 369. pukovnije je vjerojatno doprinijela tome da je veći broj (dvadesetak?) teško ranjenih hrvatskih legionara i njihov ratni dnevnik odletio u možda posljednjem njemačkom polijetanju iz Staljingrada. Po svemu sudeći, nakon noći 22. na 23. siječnja 1943. više nije bilo njemačkih slijetanja i polijetanja u opkoljeni Staljingrad. Mehaničar Deiml opisuje svoje zadnje dramatično slijetanje i polijetanje na Staljingradskaju u noći 22. na 23. siječnja 1943. s 8 teških ranjenika na -30°C u nemogućim uvjetima kratke piste pod vatrom, 50 cm dubokog snijega, ruskih napada u blizini i samoubilačke navale očajnih njemačkih vojnika i teških ranjenika na njihov zrakoplov s upaljenim motorima.

U prvim mjesecima u ruskom zarobljeništvu umrlo je i nestalo još nekoliko stotina legionara. Od ukupno oko 106.000 zarobljenih njemačkih vojnika Paulusove 6. armije, poslije rata u Njemačku se vratilo samo nešto više od 5.000 preživjelih vojnika i časnika. Većina preživjelih njemačkih staljingradskih zarobljenika odbija razgovore o zarobljeništvu i izbjegava svjedočiti o užasima koje su proživjeli u ruskim zarobljeničkim logorima. Sama činjenica da je preživjelo tek nešto oko 5% zarobljenih staljingradskih veterana nakon drugog svjetskog rata govori dovoljno o strahotama kroz koje su zarobljenici prošli.

Zapovjednik Mesić i oko sedam stotina hrvatskih zarobljenika se zajedno sa njemačkim, rumunjskim i talijanskim zarobljenicima okupljaju u Beketovki na Volgi i kasnije marširaju u teškim zimskim uvjetima u okolicu Moskve pa u Krasnogorsk gdje Rusi okupljaju sve zarobljene Hrvate. Mnogi umiru od posljedica zime, nedostatka ogrijeva i hrane, rana, skorbuta, tifusa i dizenterije. Po Mesićevoj izjavi od oko 700 zarobljenih kod Staljingrada tu je samo oko 400 preživjelih legionara što bi značilo 40% gubitaka u tom relativno kratkom periodu očito “normalnom” za staljingradske veterane svih narodnosti sada u ruskim logorima.

S/I

About Stric Ivan 2526 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.