Ina Vukić za Hrvatsko obrambeno štivo

 

1. Gđo Ina, Vi živite u Australiji. Koliko dugo ste tamo, koliko dugo živite
na tom udaljenom kontinentu?
U Australiju sam stigla kao dijete 1962. godine kada smo se pridružili mom ocu koji
je 1956. godine bježao iz ondašnje Jugoslavije u kojoj zbog njegovog odbijanja da se
učlani u Komunističku partiju nije bilo mjesta za rad i stvaranje. 1970. godine sam se
vratila u Hrvatsku i u Zagrebu živjela 10 godina, studirala i radila kao psihologinja,
no ni za mene kao ni za mog oca prije mene nije baš bilo mogućnosti napredovanja u
stručnoj karijeri bez učlanjivanja i aktiviranja u Partiji. Pa sam se 1980. godine
vratila u Australiju iste godine kada su se moji roditelji vratili na Korčulu gdje su
željeli proživjeti starost i umrijeti. U Hrvatsku dolazim često u zadnjih nekoliko
godina i to po dva ili tri puta godišnje.
2. Kako stoji stvar u Australiji sa demokracijom. Je li Hrvatska
Demokarcija imalo slična australskoj?
Australija je istinito zastupnička demokracija. U ovom političkom sustavu ljudi koji
ispunjavaju uvjete glasaju za kandidate koji će obavljati posao upravljanja državom u
njihovo ime. Zastupnici u Parlamentu (Zastupnički dom) po pravilu zastupaju svoju
Izbornu jedinicu i ljude koji u njoj žive, a svi državljani i oni sa stalnim boravkom
moraju glasati na izborima inače plaćaju kaznu. Australski sustav vlasti – njegove
institucije i prakse – odražavaju britansku i sjevernoameričku tradicije kombinirane
na jedinstven australski način. U Australiji nema zasebnih zastupničkih mjesta za
etničke manjine, briga o njihovim potrebama vrši se kroz posebne urede
ministarstava. Onda, australski Parlament pored Zastupničkog doma ima i
zakonodavno tijelo, Senat, i svaka država Australije ima pravo na određeni broj
Senatora koje bira narod. Dakle u Australiji sabor ima i Gornji i Donji dom, što u
Hrvatskoj nije više slučaj, nažalost.
U Australiji postoji tzv. Podjela vlasti budući da se vlast raspodjeljuje između
ministarstava, sudova i Parlamenta kako bi se definirale diskretne i različite uloge i
funkcije i tako izbjegao monopol vlasti. Tako je i po državama koje sačinjavaju
Federaciju odnosno Commonwealth Australije.
Teško je definirati demokraciju ali ipak evo jedna za koju ja mislim da je izvrsna i
jasna: demokracija je društvo u kojem su građani suvereni i kontroliraju vladu. U
zemlji kao što je Australija gdje je glasanje na izborima obvezno onda je dosta jasno
kako u takvoj zemlji narod može i birati i raspustiti vladu jednostavno izborima!
Mislim da ono najvažnije po čemu se australska demokracija razlikuje od Hrvatske
spada u nekoliko područja života koji se veoma bitni. Na prvo bi mjesto stavila
vladavinu zakona kao jedne od bitnih odlika u sustavu demokracije, pa tako u
Australiji svi Australci (uključujući australske vlasti) podjednako se moraju
pridržavati zakona i podliježu zakonskim i sudskim postupcima. Neki će reći da to
postoji i u Hrvatskoj ali ako pogledamo primjenu i službeno praćenje primjene
zakona te kažnjavanja kršenja svih zakona onda se u tome veoma bitno razlikuju
demokracije Australije i Hrvatske.

Naime u Australiji je veoma razvijena kultura svijesti u građanima posljedica kršenja
zakona, t.j. svaka osoba zna i očekuje da će biti kažnjena kada krši zakon, svaka
nevladina udruga zna da će biti kažnjena itd. ako ne rade sukladno zakonima u
trošenju državnog novca: svaki poslodavac zna da se mora držati zakona o jednakim
mogućnostima pri zapošljavanju pa nepotizma nema, a ako postoji on je neosjetljive
količine i to u obiteljskim firmama pa to u stvari i nije nepotizam. Normalno to ne
znači da u Australiji nema kršenja zakona, ima, ali isto tako je realnost da korupcija i
prijevare ne definiraju australsko društvo kako je to u Hrvatskoj. Jer kada spomenete
Hrvatsku u svijetu korupcija i nepotizam su prvi pojmovi koji se iznose u opisu
zemlje odnosno društva.
U Hrvatskoj vi imate situaciju gdje postoji kultura da će se nekako izvući od kazne pri
kršenju zakona ako npr. naiđete na policajca koji će primiti mito i neće prijaviti vaš
prometni prekršaj. Ta kultura mogućeg izvlačenja iz odgovornosti državi zbog
kršenja zakona postoji još iz vremena komunističke Jugoslavije, jer eto nije značilo
ako je Hrvatska postala neovisna i demokratska da su i lopovi ili navike takve u stvari
krađe države nestali. U Australiji ne bi vam ni na pamet palo da policajcu koji vas na
cesti ulovi pri kršenju zakona ponudite novac, jer znate da će vas on i zbog pokušaja
mita prijaviti. To je jednostavan primjer ali mislim da ga se lako može prenijeti i na
druge situacije života.
U Australiji su postavljeni veoma strogi kriteriji odnosno standardi kako npr. neka
nevladina udruga mora raditi i trošiti državni novac koji im se daje. Tu postoje tzv.
redovite „Checks and balances“ (Provjere i bilance) na temelju kojih npr. neka
nevladina udruga ne zadovolji konkretnim dokazima neovisnim revizorima kako
providi zakon odnosno ciljeve na temelju kojih je dobila državni novac, ista se gasi.
Dakle, u Australiji, postoje načini i sustavi provjere rada koji su veoma rigorozni baš
upravo jer se radi o uslugama ili pomoći u bilo kojem fahu narodu, odnosno
poreznim obveznicima. Vjerujem da je ova karakteristika demokracije u Hrvatskoj
veoma nerazvijena na nacionalnom nivou, iako možda i postoji u izoliranim
slučajevima.
U Australiji je sudstvo neovisno od države odnosno državnih službenika i vlade, dok
u Hrvatskoj vidim da je utjecaj na sudce još uvijek prisutan, a da ne govorim o
trajanju sudskih procesa u Hrvatskoj koji često se navlače godinama i godinama. U
Australiji postoje zakonske odredbe o rokovima u kojima se sudski slučajevi moraju
riješiti. Jer, što će narodu sloboda i vladavina prava ako demokracija u zemlji čini
proces sudske pravde predugačkim gdje se često ne vidi kraja. A, to je većinom slučaj
u Hrvatskoj, prema mojim iskustvima i saznanju.

3. U Australiji žive mnogi narodi možete li mi kazati kako funkcioniraju
različiti narodi na jednom mjestu, ima li sukoba, ekstremista poput Skin
Head-a?
Australija je često u svijetu gledana kao najuspješnija multikulutralna zemlja.
Tolerancija se gradi u narodu, a ne u profilu zastupničkih mjesta u Saboru. Naime, u
Australiji zakoni su jednaki za sve i svaka etnička manjina se smatra jednakom
drugoj i dio australskog društva. No, domorodci odnosno Aboridžini imaju posebna
prava.

Pristup Australije multikulturnim poslovima jedinstveni je model zasnovan na
integraciji i društvenoj koheziji. Pa tako unutar Ureda-Ministarstva za unutarnje
poslove (Department of Home Affairs) postoji i odjlel za multikulturalne poslove koji
državnom financijskom pomoći potiče i pomaže udrugama lokalnih zajednica u
pružanju programa i aktivnosti koji useljenicima pružaju najbolje šanse za uspjeh –
pomažući im da se integriraju u australski ekonomski, društveni i građanski život,
istodobno promičući australske vrijednosti. I onda imate situaciju gdje, npr., svaki
drugi državni departmet ili ured vodi brigu o tome da se njihove usluge prevode i na
strane jezike kojima se služe useljenici.
Ovdje se multikulturalizam kao nacionalna politika pojavio u 1970-ima. Zamijenio je
tada postojeći politički pristup asimilacije koji je usvojen prema masovnoj imigraciji
iz Europe u neposrednim godinama nakon Drugog svjetskog rata. Najjednostavnije
rečeno, multikulturalizam znači da postoji javno odobravanje i prepoznavanje
kulturne raznolikosti. To znači da nacionalna zajednica svoj nacionalni identitet ne
definira u etničkom ili rasnom smislu, već u terminima koji mogu uključivati
useljenike. To znači da nacionalna zajednica prihvaća da se njezin zajednički
identitet može razviti u skladu s njezinim sastavom.
U društvenoj koheziji, čak bi i kritičari multikulturalizma lako priznali društveno
čudo australske povijesti migracija dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća. Vjerujem da
je uspjeh australskog multikulturalizma i u tome što se u Australiji već nekoliko
godina razvija društvena odgovornost za ljudska prava, a postoje zakoni prema
kojima se netko od useljenika, bez obzira koliko godina živi u Australiji, može vratiti
u zemlju iz koje je u Australiju došao i može mu se oduzeti australsko državljanstvo
ako, recimo, počini ozbiljno kazneno djelo i dobije zatvorsku kaznu od najmanje 12
mjeseci.
U tom miljeu multikulutralizma u većim gradovima nastale su i lokalne zajednice
etničkog karaktera kao npr. arapske, vijetnamske, kineske … ti se kvartovi često
nazivaju getoima i iz njih povremeno nailazimo na nasilne bande koji ulaze u
kriminalna djela. Pa tako, dok je u Australiji bilo Skinheada više ih nema u osjetno
organiziranom obliku, barem koliko se primjeti u javnosti ali se često čuje o tzv.
Srednjoistočnim ili Azijskim grupama organiziranog kriminala ili pak o
Biciklističnim bandama.
U Australiji gotovo sve etničke skupine imaju svoje klubove i udruge no takva se
organiziranost ne koristi od većine pripadnika tih skupina koji žive tu. Naime, većina
ne pripada tim klubovima ili udrugama već vlastiti etnički identitet održava na druge
načine unutar australskog društva. Pa tako vi npr. imate oko 70% Hrvata u Australiji
koji ne zalaze u Hrvatske crkve, klubove ili nisu član neke Australsko-hrvatske
udruge ali svejedno u svom se životu identificiraju Hrvatima i na svoj način pomažu
domovini Hrvatskoj.
Australija je prije nekoliko godina zatvorila svoje granice nezakonitim migrantima
koji su masovno brodovima upadali u Australiju i preusmjeravala te brodove u druge
otočne države u regiji poput Papue Nove Gvineje, kojima plaća veliki novac za
zbrinjavanje tih migranata te procesuiranje potražnja azila. Time se u Australiji
spriječili nemiri koji se svakodnevno pojavljuju po Europi.

4. Hrvati imaju svoje zajednice po gradovima. Kako funkcioniraju u
vrijeme parlamentarnih izbora, ima li prepirke, svađa?
Naveliko je u Australiji otežano glasanje za izbore u Hrvatskoj, a tako je i u svim
zemljama 11. Izborne jedinice po svijetu osim možda u Bosni i Hercegovini koja
također čini dio te Izborne jedinice. Svađa nema ali sigurno su rasprostranjene
ogorčenost i ljutnja zbog toga jer takav postpak ulazi u oduzimanje ljudskog prava na
slobodne izbore. Do 2011. državljani RH u Australiji imali su za vrijeme izbora
birališta i po Hrvatskim klubovima i udrugama i unutar diplomatsko-konzularnih
predstavništava; od 2011. Birališta su samo u diplomatsko-konzularnim
predstavništvima, a ona su za većinu birača preudaljena pa tako dolazi do naveliko
smanjenog broja glasača za vrijeme izbora.
Prepirke koje se osjete uglavnom se vrte oko toga jeli nekom tko živi u iseljeništvu
ispravno glasati za zastupnike u Hrvatskome saboru. Razvila se neprijatna retorika i
propaganda da Hrvati koji ne žive u Hrvatskoj i tamo ne plaćaju porez nebi smjeli
glasati, a ta propaganda, sigurna sam, nastala je iz onih koji negiraju bitnost za
Hrvatsku hrvatskog iseljeništva i zagovaraju protivljenje Hrvatskom iseljeništvu i
njegovom udjelu u stvaranju neovisne Hrvatske. Zaboravlja se u tome da Hrvatsko
iseljeništvo čini dio Hrvatskog sabora jer u njemu ima 3 zastupnička mjesta sada, a 8
mjesta mu je oduzeto tom istom destruktivnom politikom. Pored činjenice da
plaćanje poreza nema nikakve veze sa pravom glasanja – na koncu konca u Hrvatskoj
živi mnogo državljanja koji ne plaćaju porez jer nemaju prihoda itd. za to pa isto
glasuju – većina hrvatskih obitelji iz iseljeništva doprinosi prihodu hrvatske države
kroz jedan ili više oblika poreza.
Što se tiče Australije lijep je osjećaj što ovdje postoji nekoliko društveno utjecajnih
pojedinaca koji se bore za održavanje i povećanje prava glasa iseljenika. Jer vidite,
jedna je stvar glasati iz dijaspore za Izbornu jedinicu unutar Hrvatske, a sasvim je
druga stvar glasati za vlastitu Izbornu jedinicu koja se nalazi izvan Hrvatske ali je dio
Hrvatske svejedno. Za dobru Hrvatsku i razvoj života u njoj od ključne je važnosti da
iseljeništvo bude i ostane dio Hrvatske, a to nama na jednu važnu ruku donosi i
postojanje 11. Izborne jedinice.

5. Jeste li imali bliske susrete sa UDBA-om?
Ako bliskim susretima smatrate i stanje opreza vis-à-vis neke osobe za koju se ili
znalo ili sumnjalo da radi za UDBU ili je UDBin doušnik itd., onda da. Bliskih susreta
sam imala sa brojnim takvim osobama no ja te susrete ne bih nazvala bliskim jer s
moje strane je uvijek bilo opreza i postavljanja barijera mimo koje ih nisam puštala.
Poznata je činjenica da su Hrvati u Australiji bili prva australska ueseljenička
zajednica nakon Drugog svjetskog rata koju je znatan dio lijevog političkog
establišmenta sustavno napadao i delegitimirao. Pa tako, npr., imate slučaj Hrvatske
šestorice koji su suđeni i zatvarani zbog lažnih i namještenih optužbi pokušaja
terorističkih djela u kasnim 1970-tim godinama. Poznati i osumnjičeni UDB-ini
djelatnici i doušnici inflitrirali su se bili u državne hrvatske radio programe u
Australiji, u upravne odbore raznih klubova, u novinarstvo Australsko-hrvatskih
novina itd. i u tim “hodnicima” sam imala “bliske” susrete s nekima. Na svojoj sam
koži osjetila zloću i pakošćenje udbine eskadrile u Australiji, osobito za vrijeme

stvaranje neovisne Hrvatske i Domovinskog rata, jer eto bila sam politički
najatkivnija žena u Australiji za slobodu i uspostavu demokracije u Hrvatskoj, i Bosni
i Hercegovini. Pa je tako bilo i prijetnji životom i meni i mom djetetu (s nekima od
tih se u svrhe zaštite mene i djeteta bavila i australska policija), kleveta i svih
mogućih načina degradacije, ali hvala Bogu što me podario snagom i zdravim umom
– iako se takvi pokušaji protiv mene pojavljuju s vremena na vrijeme još i danas, ono
najgore je sada prošlost koja me naučila da oprez po tom pitanju nikada ne
napustim. I to je sudbina i brojnih drugih za Hrvatsku aktivnih Hrvata i Hrvatica
diljem iseljeništva.
6. Je li bilo ubojstava u Australiji od strane Titova Gestapa UDBA_e?
Ne samo što je Hrvatska zajednica u Autraliji protestirajući vječno protiv
komunističke Jugoslavije otvirila Hrvatsko poslanstvo u Canberri tijekom druge
polovice 1970-tih i održavala ga usprkos žestokim mjerama protivljenja iz Jugoslavije
više od dvije godine nego je Hrvatska iseljenička zajednica diljem Australije sve do
1990. održavala desetlijećima prosvjede protiv tzv. Dana republike, koji se u Titovoj
Jugoslaviji slavio 29. studenog. Tako su Hrvati Sydenya 27. stodenoga 1988. uz više
od dvadeset tisuća Hrvata i Hrvatica održali prosvjed ispred konzulata SFRJ na
kojem su udbaši iz konzulata pucali i teško ranili maloljetnog Hrvata Josipa Tokić.
UDBa je 1968. godine ubila Peru Ćovića u Australiji. Nakon toga nije bilo udbinih
ubojstava na ovom tlu ali zato se pojačalo udbino djelovanje masovne propagande
unutar australskog i svjetskog drštva protiv Hrvata, najmeštanja “dokaza” o tobože
terorističkom djelovanju Hrvata na tlu Australije, masovna infiltriranja udbinih
doušnika i djelatnika u Hrvatske zajednice…To su bila vremena u kojima je sebe
nazvati Hrvatom značilo da će vas šire australsko društvo nazvati terostičkim
ekstremistom, nepoželjim dijelom australskog društva, ultra-nacionalistom i
fašistom itd…Te godine sam teško proživljavala u Australiji ali nikada nisam sebe
prestala zvati Hrvaticom niti braniti hrvatsku istinu; sva sreća je u tom što nas je bilo
i ostalo mnogo takvih. Moja je generacija useljenika u Australiju opstala i naveliko
uspješna u australskom drštvu možda baš radi toga što nam je nametnuta od strane
Titovih udbaša i komunista stalna potreba braniti sebe i Hrvatsku od tako silnih i
brutalnih laži.
7. I posljednja stvar koju ću vas pitati, koji su to dopisnici iz Hrvatske
kada se toliko slažu sa politikom Andreja Plenkovića i sadašnjeg trulog
HDZ i SDP.
Mislim da je ovdje dobro podsjetiti se par izreka koje ulaze u srž ovog problema, a to
su:
 Slijedite trag novca i pronaći ćete suštinu korumpirane moći, odgovor na
pitanje zašto …
 U vremenu prijevare govor istine postaje revolucionarni čin (George Orwell
citat na kojeg nas je često u Hrvatskom saboru i izvan njega upozorio general
Željko Glasnović ).
Dakle radi se u Hrvatskoj, nažalost, ne o mainstream medijima, novinarstvu i
doposništvu koji su vjerni odraz događaja u čitavom društvu već su odraz vlastitih
interesa koji se najlakše ostvaruju ponašanjem političkom podobnošću i naizgled –
slaganjem. I tako niti pod vladom HDZa, niti pod vladom SDPa, u mainstream

medijima u Hrvatskoj jednostavno nema kričkih analiza vladinih politika, ako ih se
negdje u mainstream medijima nađe onda su relatvno rijetke i rijetki su dopisnici
koji se trude nuditi konstruktivno kričke analize aktuelne politike ili zakona u izradi
ili pak povijesti naroda. U Australiji kao i u svakoj demokratski razvijenoj zemlji vi
ćete naći postojanje mainstream medija koji su ili za vladine politike ili protiv, i tako
narod ima mainstream izvor svih gledišta i može tako balansirano informiran
donositi vlastite odluke prema vlastitoj procjeni. U Hrvatskoj je očito da se medijski
izvori koji nude drugačije stavove i činjenice, koji donose narodu razloge za
promjene, itd., smatraju ekstremnim i, po nedavnim izjavama Plenkovića i HDZa –
radikalnim!
U usporedbi okoliša i prakse medija u demokratskim i nedemokratskim režimima,
popularna je projekcija binarne vizije slobodnog naspram neslobodnog,
sankcioniranja nasuprot cenzuri i objektivnosti nasuprot propagande. Globalni
indeksi procjene medija, koji rangiraju i svrstavaju zemlje u različite kategorije
slobode medija, pojačavaju slike oštre nepovezanosti između medijske prakse u
demokratskom i autoritarnom kontekstu. Razni indeksi ocjena medija po svijetu, koji
rangiraju i svrstavaju zemlje u različite kategorije medijske slobode naglašavaju
postojanje oštre nepovezanosti između prakse u medijima u demokratskom i
autoritarnom kontekstu. Drugim riječima, u suprotnosti od demokratskih režima u
kojima se nalazi poticanje medijske slobode u autoritarnim režimima nailazima na
manjak slobode i na nedostatak neovisnih i kritičkih glasova u novinarstvu ili
dopisništvu. Situacija u Hrvatskoj je, čini mi se, bliska ovoj potonjoj situaciji i to je
alarmantno.
Ti dopisnici koji se u Hrvatskoj, pa i izvan nje, toliko slažu politikom HDZa i SDPa u
stvari su dopisnici koji biraju što će javljati u javnost, a ne sve što se događa u
javnosti pa neka narod onda sam bira čemu će se prikloniti. Takvi dopisnici rade više
štete nego koristi razvoju i održavanju demokracije. U Australiji i po svijetu ima
dosta takvih isto, no u Hrvatskoj su toliko puno brojčani da njihova pisanja zbrojena
u jedno ostavlja u narodu jednu prividnu gotovo naizgled homogenu sliku vlade ili
političke stranke na vlasti da je nemoguće razabrati laži i štetne pojave unutar te
naizgled homogenosti. I tako u svim tim pristranostima i polarizacijama koje
mainstream medije u Hrvatskoj stvaraju nalazi se i jedan od bitnih razloga zašto u
Hrvatskoj život za obične ljude nije onakav kakav bi trebao biti nego ostaje teškim i u
mnogim slučajevima nemogućim pa dolazi do masovnog iseljavanja itd.

Biografija Ine Vukić

UKRATKO O MENI:
Ina Vukić je rođena na otoku Korčuli, te od 1962. živi u Australiji ali i u Hrvatskoj
tijekom sedamdesetih i ranih osamdesetih gdje je i studirala na sveučilištu u Zagrebu
i živila. Posjeduje sveučilišne diplome iz psihologije iz Zagreba te iz Sydneya gdje
nakon završenog fakulteta u Sydneyu i magistrira psihologiju. Kao stručna
psihologinja u Australiji naročito se bavila kliničkom i političkom psihologijom. U
zadnjih nekoliko godina provodi nekoliko mjeseci u Hrvatskoj gdje putuje dva do tri
puta godišnje. U Australiji je istaknuta psihologinja te već dva desetlijeća radi kao
glavna izvršna direktorica za usluge mentalnog zdravlja i invaliditet koje financira
vlada Australije u sjevernom Sydneyu.

Tijekom Domovinskog rata bila je najistaknutija žena u Australiji u aktivnostima za
lobiranje međunarodnog priznanja Hrvatske kao neovisne i suverene države, te u
organiziranju sakupljanja više milijuna dolara novčane i druge pomoći obrani
Hrvatske I Bosne i Hercegovine, zbrinjavanju izbjeglica i stotina hevatske djece ratne
siročadi preko tadašnje udruge Spasite djecu Hrvatske koja je preimenovana u
Humanitarna zaklada za djecu Hrvatske. Bila je od konca 1991. politička tajnica
HDZa u Sydneyu i po Australiji, te 1994. napustila je članstvo u HDZu nakon par
godina neuspješne borbe oko nestalih novaca i čekova za pomoć Hrvatskoj osobito
onih koji su bili predani 1992. godine gosp. Stjepanu Mesiću da ponese bolnici u
Gospiću te za bankovni račun Hrvatskog nacionalnog fonda u Villachu, Austrija.
U svibnju 1995. za svoje osobite  zasluge za Republiku Hrvatsku odlikovana je
Spomenicom domovinskog rata i Redom hrvatskog trolista.
Autorica je brojnih novinskih i inih članaka, osobito na engleskom jeziku o Hrvatskoj
i tranziciji u demokraciju koji su objavljivani diljem svijeta. Potaknuta potrebom i
željom da se svijetom širi istina o Hrvatskoj 2011. započela je na engleskom jeziku
veoma utjecajan blog “Hrvatska, rat i budućnost” namijenjen zbivanjima u i oko
Hrvatske osobito pivijesno-politička te ona vezana uz Domovinski rat i poslije njega
glede demokratizacije hrvatskog društva i povezana politička pitanja, na kojem i dan
danas redovito piše i objavljuje. Njezini članci i osvrti osobito na rad Međunarodnog
krivičnog suda u Hagu , o Domovinskom ratu i njegovim vrijednostima, o tranziciji iz
komunizma (jednostranačko društvo) u demokraciju (višestranačko društvo) te o
ulozi i važnosti hrvatske dijaspore za Hrvatsku  već su citirani u dvadesetak knjiga o
međunarodnom pravu i sukobima, koje su izdali izdavačke kuće poput Oxford i
Washington sveučilišta, te u do mjeseca studenog 2020. u 156 akademskih radova
svjetskih znanstvenika. Već više od dvije godine dopredsjednica je HAZUDDa
(Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini) čije je sjedište u
Švicarskoj.

 

Priredio: Stric Ivan

About Stric Ivan 2528 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.