Turbo vod Blage Zadre: Ostali smo zajedno do kraja u Vukovaru

Priča je to o jedinici koju je osnovao heroj obrane Vukovara Blago Zadro, a koja je naoružana lakim pješačkim naoružanjem i s nekoliko protuoklopnih bacača raketa krenula u borbu protiv vojske koja je tenkovima nasrnula na grad.

U ovih dvadesetak godina koliko obilježavamo obljetnicu pada Vukovara priču o obrani i padu Grada pričali su mnogi, upućeni i neupućeni, ali nekako se, eto, dogodilo da najmanje na ovu temu govore ljudi koji su najpozvaniji o njoj govoriti. Ovogodišnju obljetnicu stoga smo odlučili upotpuniti pričom o pripadnicima vukovarskog Turbo voda, jedinice koju je osnovao heroj obrane Vukovara Blago Zadro, za zapovjednika imenujući svog sina Roberta Zadru.

 

Mi smo pripadnici postrojbe koja je brojala 18 ljudi, a od toga ih je šest poginulo, predstavili su nam se Zoran Janković, Stipo Mlinarić i Nevenko Mauzer. Nedavno su osnovali udrugu Turbo vod, ne kako bi tražili novac i ostvarili za sebe korist, nego da bi pričali o svojim poginulim suborcima, ljudima koji su gotovo pa zaboravljeni.
SJEĆANJE NA SUBORCE
Vukovarski Turbo vod imao je osamnaest pripadnika. U razgovoru koji smo vodili s trojicom sugovornika iz ove jedinice, nekoliko puta stavljeno nam je na znanje da se na istup odlučuju prije svega kako bi podsjetili na svoje mrtve suborce.
Na ovom mjestu ih stoga navodimo.
• Robert Zadro, zapovjednik, rođen 1969. godine. Poginuo na Kupresu 10. travnja 1992. godine.
• Mile Mlinarić, zamjenik zapovjednika, rođen 1996. godine. Ubijen na Ovčari 20. studenog 1991. godine.
• Antun Šimić Baćo, rođen 1966. godine. Poginuo 10. studenoga na ispomoći u Bosanskoj ulici.
• Zvonko Mlinarić Špenac, rođen 1965. godine. Poginuo 16. listopada 1991. godine, pri pokušaju izvlačenja tijela Blage Zadre u Kupskoj ulici.
• Vjekoslav Jugec, rođen 1972. godine. Ubijen je 19. studenoga 1991. godine pri predaji.

• Tomislav Šestan, rođen 1970. godine. Pri predaji, 19. studenoga 1991. godine, izdvojen iz kolone i otad mu se gubi svaki trag. Vodi se kao nestao.Rat je preživjelo dvanaest pripadnika Turbo voda: Tomislav Jakovljević, Miroslav Radmanović, Nikola Bermanec, Željko Moric, Tomislav Moric, Goran Popić, Denis Perko, Zoran Janković, Mirko Brekalo, Nevenko Mauzer, Stipo Mlinarić i Željko Grujić.

Svi imamo obitelji, djecu, nitko od nas nije u međusobnoj zavadi. I sad se skupimo i družimo. Ostali smo ekipa, kažu trojica naših sugovornika, pripadnika vukovarskog Turbo voda.

Kad bi netko poželio snimiti ratni film o Vukovaru, priča o Turbo vodu bila bi idealan predložak za taj pothvat. Interventni vod sačinjen od mladića u prosjeku dvadesetak godina starih. Naoružani lakim pješačkim naoružanjem i s nekoliko protuoklopnih bacača raketa u borbi protiv vojske koja tenkovima nasrće na grad.

Valjalo bi takav film otvoriti slikom Vukovara »prije kiše«, slikama iz svakodnevice vukovarskih mladića koji će se koliko sutra naći u vojničkim čizmama, u borbi na život i smrt. Potom bi slijedile sekvence vrelog ljeta 1991. godine, grada koji se kupa u suncu, dok na njegovim ulicama bukte nacionalne strasti koje samo što nisu eskalirale u otvoreni rat. Valjalo bi portretirati Blagu Zadru, radnika kombinata Borovo. On će se najprije zateći u ulozi političkog tribuna, a potom i u ulozi karizmatičnog ratnika, koji od nekolicine vukovarskih mladića formira vod za hitne intervencije. Prema svjedočenju Tomislava Jakovljevića, Turbo vod dobio je ime nakon što su njegovi pripadnici na novosadskoj televiziji vidjeli izvještaj u kojem je autor rekao da turbo ustaše bacaju ručne bombe 300 metara daleko.

Vod je Blago osnovao kad se dogodio prvi veliki napad, 14. rujna ’91.. Ljudi su se skupili spontano, a zapovjednika je Blago imenovao svog sina Roberta, koji je u to vrijeme bio u specijalnoj policiji. U pitanju je bio interventni vod, koji je išao na najteže zadatke. Gdje god je bila frka zvali su nas, a kad te zovu – ne zovu te na piće, pričaju na trojica pripadnika Zadrine jedinice.

Groblje tenkova

Njihov »punkt« bio je u Slavonskoj ulici, jednoj od onih okomito postavljenih na Trpinjsku cestu, kasnije nazvanu grobljem tenkova. Tenkovi koji su dolazili na Trpinjsku bili su jedna od osnovnih meta Turbo voda. Tenk koji dolazi niz cestu najprije je morao proći ekipu s punkta u Hercegovačkoj ulici. Kako bi koji prošao – čekala ga je ekipa u Slavonskoj ulici. U dokumentarnom filmu Eduarda Galića pripadnici Turbo voda opisali su kako je izgledala ta borba s čeličnim grdosijama.

Taktika obrane Trpinjske ceste bila je jednostavna. Imali smo nekoliko protuoklopnih bacača i jedan brdski top. Iza nas je Trpinjska cesta. U rovu s jedne strane osa i ručni bacač, s druge strane ceste – također osa. Niže niz ulicu postavljen je brdski top. Kad se pojavi tenk najprije ga gađa top, a onda ga gađamo bočno, s obje strane. Bila je to dobitna kombinacija. Tenk u gradu, za nas ovdje, bio je lak plijen. Daljine su bile male, mogli smo ga gađati s bokova i zato se ova ulica zove groblje tenkova, ispričao je Tomislav Jakovljević, još jedan pripadnik Turbo voda.
S godinama koje prolaze broj uništenih tenkova na Trpinjskoj ulici rastao je do mitskih razmjera. Nerijetko se može čuti da je tamo uništeno više od 300 tenkova. Dakako, radi se o pretjerivanju. Pripadnici Turbo voda, ljudi koji su se tenkovima uistinu suočavali, o brojevima ne žele govoriti. Nisu im bitni.

Da je uništen i jedan tenk – dovoljno je u odnosu na oružje kojim smo raspolagali, kažu naši sugovornici.

Zanimljivije od pretjerivanja s brojem uništenih oklopnjaka svakako je svjedočenje čovjeka koji se naoružan ručnim bacačem nalazio nasuprot čeličnih grdosiji, naoružanoj topom i mitraljezom.

Slom obrane

U pitanju je »djelić sekunde« u kojem nemaš vremena razmišljati o strahu. Vrijeme teče izuzetno sporo, sekunde su kao sati, misliš da si spor, da sporo trčiš, da sporo hvataš križ (nišaniš op. aut), ispričao je u spomenutom filmu Tomislav Jakovljević.

Od 14. rujna, kad je prvi put pogodio tenk, do 17. studenoga – kad je zadnji put pogodio tenk – Tomislav Jakovljević ispalio je oko trideset raketa iz ručnog bacača. Tridesetak djelića sekunde koji se čine kao tridesetak sati. U danima kad je na punktu u Slavonskoj bilo mirno, pripadnici Turbo voda po potrebi su uskakali na mjesta gdje je obrana bila u kritičnom stanju.

Po zapovjedi Blage Zadre išli smo na mjesta koja su bila najugroženija. Kad bi neprijateljska vojska zauzela komad terena, naš zadatak je bio pomoći vratiti ga. Ako bi uspjeli, domaći dečki ponovo bi zasjeli na svoje položaje, a mi bi se vraćali u Slavonsku, pričaju pripadnici Turbo voda.

Grad je bio zatvoren za svih strana, a kako su dani odmicali pad grada postajao je pitanje dana. S naoružanjem koje su imali, vukovarski borci nisu imali šanse oduprijeti se. Na jučerašnji dan prije 21 godinu obrana se počela slamati. Najprije je 17. studenoga pala Mitnica, a 18. su tenkovi ušli i u središte Vukovara. Mjesec dana ranije, na križanju Kupske i Vinogradske ulice, poginuo je Blago Zadro. Do njegovog tijela prvi su pokušali stići pripadnici njegovog interventnog voda. Izvlačeći mrtvog Zadru poginuo je Zvonko Mlinarić Špenac.

Vukovarska obrana konačno je slomljena u Borovu, 19. i 20. studenog. Ako se prizori iz razorenog grada mogu nazvati paklom, zadnji dani obrane bili su njegov deveti krug. Turbo vod je ostao do kraja.

Ni tad se nismo raspali. Ostali smo zajedno do kraja. Kupili smo civile po podrumima i vodili ih da se svi predaju na jednom mjestu, u obućari, prisjećaju se Janković, Mlinarić i Mauzer.

S padom Vukovara došao je trenutak kad su pripadnici voda morali donijeti odluku koja će značiti život ili smrt. Zapovjednik Robert Zadro najmlađima je savjetovao: »Obucite se u civilke i predajte se s ovih par tisuća civila iz Borovo komerca. Zarobit će vas, niste služili vojsku, dobit ćete par šamara, ali morat ćete biti pušteni«. O donošenju sudbonosne odluke Mauzer je svjedočio: »Kad vratim film unazad sjetim se da ta odluka nije bila tako jednostavna. Skinuo sam uniformu, otišao u Borovo komerc i tamo htio sačekati svoju sudbinu.« Međutim, nije to bio kraj kalvarije. Iz kolone ljudi koji su se predali izdvojen je 19. studenoga pripadnik Turbo voda Vjekoslav Jugec. Bio je star 19 godina. Ubijen je.

Borba za život

Iz kolone su izdvojili i njegovog suborca Tomislava Šestana, koji je imao 21 godinu. On se danas vodi kao nestao. Nada da je još uvijek živ ubijena je. Brat našeg sugovornika Stipe Mlinarića – Mile Mlinarić, zamjenik zapovjednika Turbo voda – ubijen je na Ovčari 20. studenoga. Mjesec dana ranije bio je ranjen na Trpinjskoj cesti. Imao je 25 godina. Nevenka Mauzera, koji je u to vrijeme imao punih 18 godina, čekala je još jedna borba za život. Izdvojili su ga iz kolone, a to je uglavnom značilo smrt. S još desetak ljudi stajao je uz jednu kuću uz Trpinjsku cestu.

Dva lika ušla su u dvorište, a jedan je ostao s nama, vani, s oružjem »na gotovs«.

Jednog po jednog tjerao je unutra, a onda bi odjeknuo pucanj. Ubijali su. Čovjek prije mene nije želio ući, ali natjerali su ga. Odmah zatim rekli su i meni da uđem. Nisam se opirao. Unutra sam vidio kako čovjeku ispred mene pucaju u glavu. Počeo sam trčati. Pucali su za mnom, ali nisu me pogodili. Prešao sam prugu, došao do bobotskog kanala, umirio se i čekao što će se dogoditi. Nisu pošli za mnom. Odlučio sam vratiti se u Obućaru, gdje sam spremio pištolj, pušku, streljivo i uniformu. U Obućaru sam stigao kroz bašte, obukao ponovo uniformu, uzeo naoružanje i odlučio da predaje nema. Ili ću se boriti do smrti ili u proboj. U Obućari sam se susreo s ostacima Turbo voda i rekao sam im što mi se dogodilo.

Tomica Jakovljević je rekao – ideš sa mnom. Petorica smo krenuli u proboj, Robert Zadro, Tomica Jakovljević, dva čovjeka koji su iz Njemačke došli braniti Vukovar i ja. Roberta Zadru jedva smo uspjeli nagovoriti, htio se boriti do smrti, ispričao je Mauzer. Otpor Vukovara je bio slomljen, Blago Zadro mrtav, a Turbo vod rasturen. Neki su poginuli, neki završili u logorima, a Mauzer, Zadro i Jakovljević su se na koncu probili iz okruženja. Zapovjednik Robert Zadro poginut će nepunih pet mjeseci kasnije, na Kupresu. Vukovarska ratna priča za Turbo vod bila je završena. Kad bi netko poželio snimiti ratni film o Vukovaru, film o Turbo vodu, o osamnaestoro ljudi koji se bore na život i smrt, bio bi idealan predložak.

Izvor: Novi list

About Stric Ivan 2525 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.