Vukovarska ratna legenda Ivan Anđelić – Doktor

 

 

U sve bitke išao je prvi. Nije ga zaustavilo ranjavanje u sljepoočnicu, ni geleri u vratu, a još manje neprijateljski meci koji su ga pokosili po nogama. Iako su ga meci i geleri više puta dotakli, priznaje “samo” tri teža ranjavanja.

Ja sam iz sela Tovarnik, iz zapadnog Srijema. Nama u tom kraju je bilo očito da se nešto sprema. Vidjeli smo se da se Srbi naoružavaju, JNA je dolazila, nije trebalo puno pameti da bi zaključili kamo to vodi. I kad se 15. lipnja 1991. u Vukovaru počela osnivati Garda, otišao sam sa 30 ljudi u Opatovac, u kamp gdje su nas uvježbavali naši legionari generali Ante Roso i Miljenko Filipović. Dobro su oni to radili. U kamp je došlo između 800 i 1000 ljudi, a samo 165 ih ostalo. Među njima sam bio i ja. Imao sam tada sređen život, dvoje djece koji su išli u prvi i četvrti razred osnovne škole, napravio sam novu kuću, imao uhodan ugostiteljski obrt. Ali kad sam sve vidio, znao sam da nema nazad. Znao sam da nam slijedi borba za opstanak, borba za slobodu Hrvatske, kaže Anđelić.

Već smo 90-te dežurali po svojim selima i pripremali se za obranu. Tomo Merčep i HDZ je tu bio glavni organizator. Sastajali smo se u mojoj kući koja je bila na rubnom dijelu, ali i u kućama mojih prijatelja. A kad sam čuo kako su 2. svibnja 1991. u Borovu Selu ubijeni naši policajci, pa kad sam vidio kako tenkovi iz Srbije gaze prema Vukovaru, istjerao sam svoj kamion na cestu za barikade i uzmaka više nije bilo, sjeća se Anđelić.

U bivšoj vojsci bio je radiotelegrafist, što mu je u Domovinskom ratu jako dobro poslužilo.

Znao sam sve o tome. I Rosi sam u kampu rekao da ne možemo bez komunikacija. Svi smo imali svoje šifre, ja sam bio LAV 1.

Pamti svaki dan, svaku noć, svaku akciju, a posebno pamti pogibije svojih momaka, branitelja Vukovara, i boli ga svaka od njih. Nema tu zaborava, nema PTSP-a.

U Gimnaziji smo prikupljali dragovoljce, 230 ih je bilo, hrabriji su ostajali, drugi odlazili. Dolaskom dragovoljaca iz Zagreba, Našica, Đakova i drugih krajeva, ja sam postao zamjenik zapovjednika na Sajmištu Ivice Arbanasa, a tamo je bilo najgore. Tu je bila aktivna garda, podsjeća Doktor koji je taj nadimak po kojem su ga svi znali dobio još u djetinjstvu, kad su mu govorili da bi dobro bilo, kad odraste, da bude doktor. I bio je. Ali Doktor za tenkove. Uživao ih je uništavati. Što sam im bio bliži, to sam se bolje osjećao, kaže.

A onda je zaradio povez preko oka. “Ranjen sam 9. listopada 1991. u sljepoočnicu, dobio sam 12 inekcija u oko, ali nisam htio ostati u bolnici. Onda mi je doktorica Neda Striber, koja danas radi u Zagrebu u bolnici, a tada je bila u Vukovaru, rekla da ću izgubiti oko ako u roku od 40 dana ne dođem u bolnicu. Imao sam mehaničko oštećenje, kapilare su mi popucale. Utvrđeno mi je oštećenje od 70 posto. I sad me vi pitate koliko ja danas vidim na to oko? Tako su me pitali i na komisiji za invalidnost. Pa koliko bi vidio kad mi je oštećenje 70 posto. Vidim 30 posto! Objašnjava mi Doktor i smije se. To je i visina invalidnosti koju je zadržao i kad je umirovljen, iako je, poslije toga, teže ranjen još dva puta.

Drugi put, 10. svibnja 1992. dobio je gelere u vrat, ali ih nije osobito ozbiljno shvaćao, a dio krhotina je čak i sam rukom povadio da mu ne smetaju! Doktoru koji mu je čistio rane je rekao: Zašij to i pusti me, moram na teren. A da su geleri samo 4-5 milimetra dublje ušli, presjekli bi mu glavne vene i više mu nijedan liječnik ne bi mogao pomoći.

Treći put je ranjen braneći područje Rame. Došao sam tamo sa svojim Vukovarcima, organizirao obranu, upao u njihovo selo Gornje Ravno na granici Ramske i Kupreške općine i ponizio ih. A onda sam dobio po nogama. Bilo je to 18. lipnja 1992. godine. Po običaju sam išao prvi u akciju i nastradao. Pet i pol sati su me nosili preko Vran planine do bolnice u Splitu, odakle su me kasnije prebacili u Zagreb. I znate što mi je bilo najgore? Dok su me tako nosili niz planinu, negdje mi ispao pištolj, moj magnum kojeg sam osvojio u jednoj akciji u Vukovaru. Bio je tako moćan da mi je i Mile Dedaković Jastreb na njemu zavidio. Kako mi ga je bilo žao! Poslije sam se šalio da je to pravedno, njima sam ga oteo, njima je i vraćen.

Ali ni tada, nakon trećeg ranjavanja, nije htio u mirovinu, niti je želio veću invalidnost. Bio je na Hrvatskom vojnom učilištu, ali Oluju nije propustio. Tek nakon nje je rekao zbogom Hrvatskoj vojsci i otišao u činu pukovnika. Ostati nije htio, jer kaže, nije želio da mu neki školovani oficir potpliće nogu u njegovoj vojsci.

Gledam ga na slici sa suborcima među kojima je bio i HOS-ovac Velimir Kvesić, Širokobriježanin, kasnije saborski zastupnik HSP-a, dožupan sisačko – moslavački, predsjednik Glavnog stana HSP-a u njegovim najboljim danima, jedan od utemeljitelja i predsjednik UDHOS-a do smrti. Bože, kako bi sada pravašima dobro došao takav čovjek.

General Antun Tus je s Marinom Vidićem – Bilim pričao kako Vukovar neće pasti. Rekao mu je da stižu nove snage HV-a, tenkovi, oružje, HOS-ovci. A mi nismo više imali ni hrane ni municije. Govorili su nam još dva dana i stići će naše snage. I tako je prošlo 25 dana u tom iščekivanju. A onda nam je rečeno, ako mislite preživjeti, civili neka se predaju, a vojska neka ide u proboj. Mladi Jastreb Branko Borković je poludio kad je to čuo. A i ja sam. Nisam htio u proboj dok Grad ne padne. Nisam htio izaći iz grada kao izdajica.

A mogao sam, jer sam bio ranjen, izaći s ranjenicima. Ali nisam htio napustiti momke s kojima sam ratovao i koje sam vodio. Nije bilo šanse da im se živ predam. To bi bilo mila majko. I tako smo se odlučili na proboj. Nas 37, Arbanas i ja, krenuli smo prema naselju Lužac, oko ponoći smo prešli Vuku. Sam Bog nas je vodio, jer smo prolazili između vikendica prema Petrovcima, a kad smo izašli van grada, čuli smo četnike kako govore o ustašama. Cijelu noć smo gazili do slobode, išli smo preko minskih polja, kroz polja kukuruza koja su četnici kasnije spalili.

Mi smo se podijelili na dvije grupe, a moja je još imala i ranjenika kojeg smo nosili, Sanja Srednjoselac (koja se kasnije udala za Arbanasa) ga je previla. Mirkovci, Cerići sve okolo je palo. Pucali su po nama iz čega god su stigli, a mi nismo imali municije da im uzvratimo. Sve je fijukalo oko glave. Ja sam išao prvi.

Kad smo ušli u Nuštar, nigdje nikog nije bilo. Prvih nekoliko kuća nismo našli ni žive duše, nismo znali je li Nuštar pao, a onda smo naišli na vojnika s crnom beretkom, ne znajući čiji je. Srećom, bio je naš. Bili smo spašeni. I svi naši su uspjeli izaći između Nuštra i Vinkovaca, kasnije smo krenuli u Zagreb. Proveo sam dan sa ženom i djecom, otišao u bolnicu zbog oka, i odmah se dao u popise mrtvih i nestalih Vukovaraca.
Zaključio sam da tu više nema posla za mene i otišao u Ramu. Išao sam tražiti vraga. Devedeset posto moje rodbine je ostalo u Rami. Organizirao sam tamo obranu, utvrdio položaje, sve okruženje je palo, ali Rama nije, s ponosom kazuje Anđelić.

Uvjeren je da ga je u svim bitkama sačuvao samo dragi Bog, da zajedno sa suborcima, svjedoči o svim tim strahotama.
Kad smo iz pakla Vukovara uspjeli izvući živu glavu, za nas više nisu postojale nikakve prepreke i opasnosti. U Vukovaru je ostavljena najveća grobnica Hrvata. Poslije Vukovara, gdje god sam bio, sve je bila šala u odnosu na Vukovar, stvarno se ništa ne može usporediti s onim što smo tamo prošli.

Pitam ga, smatra li se hrabrim, a on mi odgovara: Više ludim. Tamo odakle su pametni bježali, ja sam išao. Sigurnije smo se osjećali što smo im bili bliže na 15-20 metara. Bio sam spreman poginut za svoju Domovinu. I da moram, sve bih ponovio. Karijera u vojsci me nije nikada zanimala. Poslije Vukovara se napredovalo po poznanstvima u Zagrebu, a ne po tome tko je što bio u Vukovaru. Ja sam samo govorio istinu, pa mi se to obilo o glavu. Ali nije mi žao, ja sam ipak, poslije svega, sretan čovjek. Imam obitelj, dvoje odrasle djece, unuka Patrika koji se sav dao na mene. Živim u Zagrebu, ponekad odem u Poreč gdje imam svoju malu barku. Tamo puni svoje baterije, ne zaboravljajući nikada svoje suborce: Za mene je svaki moj vojnik bio general.

Za sebe kaže da je obični čovjek, seljačko dijete koje je stalo u obranu svoje Domovine. Nikada se nije predavao i neprijatelju nikada nije dao do znanja s čime raspolaže i koliko snaga ima s druge strane. A uvijek se držao kao da ima najmoćnije i najbrojnije snage za obranu. Ima pet odličja, ali mu ona ništa ne znače nakon smrti predsjednika Tuđmana i ministra Šuška, jer je braniteljska žrtva totalno obezvrijeđena. Zato je svaki dan u Savskoj 66 u Zagrebu, jer je nedopustivo izjednačavati žrtvu i agresora kao što to radi današnja vlast. Narod, kaže, ne zna pravu istinu. A istina je da je temelj hrvatske države Domovinski rat. Zato nitko ne može hrvatske branitelje stavljati u isti rang s agresorima!- zaključuje Ivan Anđelić Doktor. Čovjek s kojim možete satima razgovarati, a da vam to nimalo ne dosadi niti postane naporno.

Snježana Šetka

Antun Ivanković iz Tovarnika o njemu  je snimio film.

Nedostaje samo njegova priča pretočena u knjigu.

Op.S/I: Ivan je piše.Biti će to prava poslatica, za sve Hrvate i Hrvatice, Domoljube iz Hrvatske i svijeta!

S/I

 

About Stric Ivan 2530 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.