Ni pušku nije mogao držati, bio je distrofičar, a iz Vukovara ga je odveo čovjek kojeg je smatrao prijateljem

Čika Jovice, mooolim vas reci te mi, gdje ste odveli mog tatu – zavapila je prije godinu dana pred kamerama Iva Radić čovjeku kojeg je kao osmogodišnjakinja vidjela da kod tadašnjeg vukovarskog Veleprometa 1991. odvaja njenog oca od obitelji i odvodi ga u nepoznato. Navodno su Miju Radića tog kobnog dana prebacili u Negoslavce na ispitivanje i od tada mu se gubi svaki trag. Bio je nepokretan, distrofičar, nije mogao držati pušku, nikome nije naudio, jedini krimen mu je bio što je Hrvat. Njegovi krvnici nisu marili što je bio u invalidskim kolicima, što je spletom okolnosti od ratnih razaranja otišao na srpsku stranu.

  • Nikad ne plačem, ali sjetim ga se bezbroj puta, prepoznajem ga u pjesmama, u uspomenama, u mirisu neke hrane, čuvam igračke koje mi je kupovao… Odveo ga je pripadnik srpske paravojske Jovan Radan, a što je najžalosnije, njega je moj otac smatrao prijateljem – priča nam Iva. Ona i majka joj Jelena već gotovo tri desetljeća ga traže, osluškuju svaki i najmanji trag koji bi otkrio kakvu je sudbinu Mijo proživio, godinama su pregledavala logore, nakon ekshumacija je svaki dan odlazila… Među prvima je, kaže, prijavila nestanak.

Posjetili smo ih u kući u Zelenoj ulici na Sajmištu. Iva nas je dočekala s dvomjesečnom djevojčicom u naručaju, tu joj je i sin, šesnaestogodišnji Denis. Dala mu je, kaže, internacionalno ime, a sad je kćerkicu nazvala po ocu. Čim je rodila, govori nam, osjetila je neobičan životni mir. Ne zna nam to objasniti, govori dok nježno gladi djevojčicu po kosi.

Što se dogodilo nakon što je cijela regija vidjela njen susret s Radanom pred kamerama, da li im je itko išta javio, ima li naznaka da će konačno doznati istinu o ocu, pitamo je godinu dana nakon što je cijela regija vidjela tv prilog.

  • Kako ja mogu znati di je tvoj otac – pita je Radan tada svjestan da ga snimaju.
  • Pa tako šta ste ga odveli.

  • Kako možeš reći da sam ga ja odveo?

  • Pred mojim očima.

  • Lažeš, garant lažeš…

-…pred očima moje majke i moje sestre…

  • Nikad nikog nisam odveo, nije tačno!
  • Smatrao vas je prijateljem.

  • Pa bili smo prijatelji.

  • Samo vas molim da mi kažete gdje ste ga odveli, kome ste ga ostavili…

  • Ma nisam, nisam to radio… – podiže glas proćelavi grmalj od čovjeka naslonjen na vrata svog terenca. Nekada je prije rata vozio viljuškar.

    • Moram pokopati svog oca, znate da nije nosio oružje. Bio je Hrvat, ali znate da je oženio Srpkinju i otišao u Srbiju kad je zaratilo, shvaćate da mu nije bilo do rata. Ništa nije uradio… – odgovara mu Iva.

    Taj razgovor je potresao nju, a dotičnog gospodina, čini se, niti malo. Kako je to moguće da takvi ljudi nemaju ni trunku savjesti nakon toliko godina, pita se. Njen otac je, priča nam, imao rodbinu u Splitu, majku, oca i tri sestre.

    • Kad su počela razaranja grada obratio im se, ali oni su mu odgovorili da mogu primiti samo njega i mene, a mamu i dvije sestre iz njenog prvog braka nipošto – priča Iva, a njena majka na to teško uzdahne.
  • Meni je bio žao njega u tom trenutku, zašto su ga tako odbacili. Lako šta nisu podnosili mene i moje kćeri. On je to, naravno, odbio i ostao sa svojom porodicom. Odlučili smo teškom mukom da pređemo tu do mog rodnog mjesta, onda smo se smjestili u obližnje Odžake gdje i danas živi moja najstarija kćerka – govori Jelena.

  • Do njih su tada svaki dan dopirali zvukovi bombardiranja Vukovara, slušali su radio, a Iva se sjeća da je otac često plakao i gledao put grada. Pogotovo kad bi čuo tko je sve od njegovih prijatelja i poznatih poginuo. Uputili su se nazad u grad čim se pročulo da su razaranja prestala, ali kod Veleprometa njihov je cijeli život tog 8. studenog zaustavljen. Iz kolone vade njenog oca i odvode ga u nepoznato.

    • Nikada neću zaboraviti taj njegov pogled dok su ga odvodili, ali tješili smo se da poznamo Jovana, da mu ništa neće uraditi. Otac je bio nepokretan, nadali smo se svaki dan da će nam se vratiti.

    I tako su prolazili dani i godine. Jelena se obraćala i raznim vidovnjacima, govorili su da je Mijo u Splitu. Jednom je nazvala njegove, a živjeli su, kaže nam, negdje na Neslanovcu.

    • Netko je digao slušalicu i pokušavao je nešto reći s druge strane, onako je netko stenjao, ja sam kriknula, evo zna Iva za to – priča Jelena.
  • Opet sam skupila snage i nazvala šogoricu, veli ona meni da ništa nisam čula, da tu nema nikoga, preklinjala sam je ako nešto zna o mom Miji da mi kaže, a ona kaže meni da nema Mije, da ne znaju ništa – sva se strese dok govori o tome. Žao joj je, kaže, što nikada Ivu nitko od njih nije nazvao, ni kad su joj umrli baba ni djed…

  • Godinama je progoni kako je njen suprug skončano, kako su se odnosili prema njemu…

    • Jer sam nije ni na zahod mogao, bio je distrofičar, ja sam se o njemu brinula, a bio je, znate, jako inteligentan čovjek – ponosna je Jelena. Kad su njega odveli njih dvije ostale su isprva na Veleprometu, svaki dan su pitale za oca i kad će ih pustiti, a vojnici su s prezirom Jeleni odgovarali da je kuhala za ustašu.

    U njihovu kuću su se bili smjestili ljudi iz Crvenog križa, a sve vrijedne stvari su bile pokradene. Konačno su malo po malo ona i kćer nastavile život u Vukovaru, a starije sestre ostale su u Odžacima. Bilo je teško u polupraznoj i oštećenoj kući ponovo svijati život. Iva se prisjeća se da se igrala u susjedstvu s djecom teta Jagode koja mi je znala reći da me voli. Jednom je, priča nam, ušla u njihovu kupaonu i na zaprepaštenje vidjela perilicu rublja iz svoje kuće.

    • Sigurna sam u to da je naša, jer mama i tata su kupili novu neposredno pred rat, a ja sam urezala šestarom svoje ime na nju. Šta da vam kažem. A mama je tu ručno prala rublje, teško smo živjeli… Odrastala sam pod srpskom okupacijom, išla u školu, nije bilo lako, nisam imala puno prijatelja, za njih sam bila Hrvatica. Poslije reintegracije sam bila Srpkinja…

    Potresna priča Ive i njena majke Jelene došla je i do nadležnih za pronalazak nestalih s obje strane granice, a protiv Jovana Radana DORH je još 2007. godine podigao optužnicu, sumnjiči ga se za ubojstvo civila i za silovanje, ali on mirno živi u Novom Sadu, a svake godinu pred obljetnicu pada Vukovara, u obitelji Radić jačaju emocije. Iva živi i radi u Beogradu, ali tih dana obavezno je rodnom gradu. Jelena se snalazi sama i, pored visokih sedamdeset godina i bremenita zdravlja, uzgaja sadnice kućnog cvijeća i trajnica koje prodaje na vukovarskoj pijaci jer penzija je, kaže, mala.

    • Izbijem neku paricu za sebe i ovog psića, za auto…

    Iva je, na bakinu radost, ovaj put stigla s prinovom, ima četvoro unučadi i to joj daje snagu. Trudnoća i porođaj, a i izvanredno stanje zbog epidemije, usporila je Ivine napore da progoni čovjeka kojeg smatra glavnim krivcem za nestanak oca.

    • Na žalost, nikakav znak nakon emisije nismo primili, nikakvu vijest. Ali stupila sam u kontakt sa ženom koju je silovao isti taj čovjek. Njoj je užasno teško, ali nadam se da ćemo na proljeće nastaviti postupak protiv njega – odlučna je. Nikad neće odustati u potrazi za ocem iako je sve svjesnija da joj protok vremena nipošto ne ide u prilog.
  • Znate, kad sam išla na susret s Radanom, cijelo jutro sam mislila da će me pregaziti autom. Mislila sam da se neće ni zaustaviti, da ću mu se baciti pod auto, bila sam spremna da ću tog jutra završiti u bolnicu. Nisam znala da li će zapucati, udariti me…Ali nakon razgovora sam shvatila da njega nije uopće briga za mene. Dva – tri dana nakon što smo bili kod njega, novinarka ga je zvala da vidi je li se možda predomislio, hoće li mi ipak ispričati gdje je odveo mog oca, ali njegova žena je rekla da je on sa društvom na Dunavu i da radi fiš… Na njega može samo zakon utjecati. Polažem nadu u Verana Matića, on je izaslanik Predsjednika Srbije za nestale, koji se zbilja zauzeo. Odlazio je kod Radana i nadala sam se da će njemu nešto reći, ali ništa. Tužilaštva nam ne surađuju, ja ipak teretim državljanina Republike Srbije, srpske nacionalnosti, i to je sad prebacivanje loptice. Vi nama, mi vama… – svjesna je situacije.

  • Našla sam se tu u Vukovaru sa ženom koju je silovao, išle smo u tužilaštvo u Srbiji i u Osijeku. Njen slučaj je pred tužilaštvo Srbije. Na proljeće ćemo nešto opet pokušati. Mislim da ipak najviše možeš sam – pomalo je rezignirana Iva.

  •  

    • Jedino što hoću je da ga jednog dana sahranim, ali stoput sam rekla da tragam za istinom koje se ustvari jako bojim. Kad bismo mu pronašli ostatke, onda bismo saznali na koji način su ga usmrtili, razumijete me.

     

    • Idem čiste duše, to mi daje snagu. Moj otac stvarno nikome nije ništa skrivio, bio je poput bespomoćnog djeteta. Da je uzeo pušku u ruke, bilo bi to drugačije. Jer kad uzmeš pušku, spreman si i da pogineš, zar ne? On je vjerojao ljudima, mislio ja da ima prijatelje na svim stranama, nikome nije zlo učinio i išao je otvorene duše u svoj grad. Da je bila slučajno obrnuta situacija, ja sam sigurna da mi on mene našao.

     

    Izvor: https://slobodnadalmacija.hr/

    About Stric Ivan 2530 Articles
    Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.