Žuti mravi i Pustinjski štakori- par riječi o njima, kako su nastali!

Dobio sam ga na mobitel tek iz trećeg puta.

– Ma na motoru sam, čitav dan se vozikam, tako mi je najlakše obilazit sva mjesta i prijatelje! Evo sam do Borova došao! – odahnuli smo kad se napokon javio.

– Kako je danas u Vukovaru? Bolje od očekivanog, s obzirom na sve najave. Kolona sjećanja je veća nego što se očekivalo, ali nema nikakvih problema, a kamoli incidenata – priča nam legenda obrane Vukovara, Ivan Leutar, zapovjednik “Pustinjskih štakora” i “Žutih mrava”.

Ne smeta ga, veli, što još uvijek nije dobio spomenicu Domovinskog rata, a ni zahtjev za priznavanje zapovjedne dužnosti zapovjednika satnije, kojeg je podnio još 2008., nije još uvijek riješen, pa prima mirovinu kao da je bio običan vojnik…

– Mene takve stvari ne ispunjavaju gorčinom, ja im se smijem. Nisam se ja borio za odlikovanja, nego za svoje principe, iako me žena s pravom onda pita – može li se time platiti struja? – u jednom će dahu Leutar.

– Ne dam da me takve stvari poremete. Pišem knjigu, “Sad Soldier”, “Tužni vojnik” joj je radni naziv…

Ivana Leutara Ivu upoznao sam prije pet godina, dogovorili smo da ćemo ga pričekati na trogirskom autobusnom kolodvoru. Nisam o njemu tada znao gotovo ništa, osim da je sudjelovao u obrani Vukovara. Evo podsjetnika na susret u kojem je ovaj ratnik široke slavonske duše otvorio dušu za čitatelje Slobodne…

Kad je pokraj mene tog sparnog srpanjskog jutra na dogovorenom mjestu odlučnim korakom prošao uniformirani muškarac s aktovkom u rukama i ruksakom na leđima, pomislio sam, nije ni ovome lako, sigurno se čovjek zaputio na posao u splitsku Loru, ne bih mu bio u koži, a ni u čizmama po pasjoj vrućini…

Ali, već idućeg trenutka isti taj muškarac mi je pružio ruku. “Nisam baš neki pijani branitelj, a?”, odmah je okrenuo na zafrkanciju…

Četvero djece, dvoje unuka. Da ništa drugo u životu nije uradio, i to bi već bilo nešto čime se čovjek može pohvaliti, razlog da hoda uzdignute glave.

Međutim, on je i jedan od heroja Trpinjske ceste. Jedan od onih koji su branili Hrvatsku u Vukovaru, u koji se toliki zdušno zaklinju, a rijetki su ga bili spremni braniti i svojim životima.

Leutar je bio na čelu legendarnih “Žutih mrava” i “Pustinjskih štakora”, formacija koje službeno nikad nisu oformljene, ali i neprijatelj za njih i te kako dobro znao.

“Nama je najveću reklamu napravio Šešelj, on nas je u ratu najviše hvalio i ja mu zahvaljujem na tome, jer je bio naš najbolji PR. Jednom je bio izjavio kako ‘Hrvati više nemaju čime da se brane jer je to što je vrijedilo izginulo u Vukovaru’. Time je podcijenio sve naše branitelje i na koncu dobio ‘Oluju’”, kazat će Leutar.

“Navodno je i Milošević pitao Tuđmana za nas, iako kao formacija nismo zapravo nikad ni postojali, ni u MORH-u, ni u MUP-u. Jedini tragovi su neki računi za gorivo koje smo potpisivali kao Mravi i Štakori”, sjeća se početaka organizacije Hrvatske vojske u najtežim uvjetima.

Možda ste ga zapamtili iz dokumentarnog serijala “Heroji Vukovara – Groblje tenkova”, prikazanog na HTV-u. No, vjerujte, 54-godišnji Leutar je toliko živopisan lik da bi se njemu samome moglo posvetiti nekoliko epizoda.

U aktovci je ponio laptop, a ruksak je, vidjeli smo poslije, pun fotografija, filmova i drugih materijala kojima pred zaboravom čuva sjećanje na žrtvu Vukovara i pale suborce.

Rodom je iz Županje, nakon rata je svoj mir našao u Vukovaru. Zavolio je taj grad kao da je oduvijek u njemu.

“Mogao sam i ja za obranu Vukovara dati 5000 maraka iz udobnosti Münchena. Ali sam odlučio otići tamo. Isto tako i nakon rata. Ja sam se mor’o suočit sam sa sobom. Zločina počinio nisam. Tu je stradalo puno mojih dragih prijatelja. Uostalom, od sebe ne možeš uteć’”, kazat će.

Zato i ne čudi da je sa svojim suborcima jedva dočekao da 1997. izvjesi 40-metarsku hrvatsku zastavu na Vodotoranj, simbol opstojnosti Vukovara. Iako, vidi se i iz usputnih razgovora, odlično pamti sve datume i detalje, zapravo ne voli previše razgovarati o samim bitkama, pogotovo ne o taktičkim detaljima i brojnosti hrvatskih postrojbi u Vukovaru, gotovo kao da je još rat.

Rado spominje literarne uzore, pa tako i Ericha Mariu Remarquea, dodaje kako nije slučajno da su i svi veliki pisci s ratnim iskustvom na koncu postali pacifisti.

“Kako je to izgledalo? Kako ću ja to predočiti novim generacijama? To je kao da Mirko Filipović Cro Cop uđe u ring s petoricom boraca i nema sad ‘runda traje toliko i toliko’. Nego se boriš sa svima, pa se onda oni malo povuku i osvježe, a onda opet navale na tebe…

Je li bilo straha? Naravno da sam se bojao. Prekrižio se i pozdravio sa sobom, ne jednom, ali kako je bitka nadolazila, taj bi strah nestajao, i odjednom bi posve nest’o! Nije to bio paranoični strah – nastavlja Leutar u jednom dahu – onaj koji paralizira, koji te čini nemoćnim, nego je to bio motivirajući, adrenalinski strah.

Nije nimalo svejedno čuti buku 30-ak tenkova koji se pale usred noći i turiraju. Krenu, pa stanu. Imaš dojam da je potres koliko se sve trese, čini ti se da ćeš skupa sa zemljom propasti! Ali, opet, mislio sam, jednom se mrije, i ako je baš sad došao taj trenutak, poginut ću kako treba. Dostojno čovjeka i borca. Poginut ću kao čovjek, ne k’o govno. Neću dopustit da me zatuku… I to je bilo to, nisam mislio dalje o životu u tim trenucima”, kazat će duboko povlačeći duhanski dim.

“Znao sam svojim ljudima ujutro reći, ajmo, dečki, danas je lijep dan za umiranje. Danas to nekome možda strašno zvuči, ali nama je to ustvari bio način da nekako sve to izdržimo”…

A imalo se što i izdržati, Vukovar su ostaci JNA i srpski rezervisti napadali svim silama. Hrvatski vojnici bili su uglavnom slabo naoružani, u borbi s tenkovima nerijetko su improvizirali oružjem namijenjenom za neke druge situacije; ne treba niti govoriti da većina njih nije imala gotovo nikakvo predznanje o taktici borbe u takvim uvjetima.

“To nije bilo ono, prvo sparing, lakši, onda teži protivnik, pa sudac uleti i rastavi vas. Odmah je bilo najteže! Kao Spartancima u Termopilskom klancu, a bilo ih je samo 300-tinjak. Nije tu bilo spavanja, malo otkunjaš, pa se preneš, ako uhvatiš koju minutu, sretan si. Mijenjali smo se mi i pregrupirali, da zbunimo protivnika, ali ih je bilo daleko više”, sjeća se.

Naravno, hrvatski vojnici na Trpinjskoj cesti nisu imali nikakve nadnaravne moći, poznato je da nisu baš ni neku tehniku imali, pogotovo imamo li na umu čime je sve raspolagao brojniji agresor, ali su zato imali nešto treće.

“Stalno smo se zezali. Vidi se to i na mnogim fotografijama iz ratnog doba. Na gotovo svakoj snimci ti se ljudi smiju, vidiš da to nije ono ‘četničku ti…’, bijes, srdžba, tuga, nego smijeh. To valjda nešto govori o nama”, kazat će.

Uostalom, kroz “pomaknuti” diskurs razgovora branitelja Vukovara su nastali i “Mravi” i “Štakori”.

“Sjećam se da je bila završila smjena Budrovčiću i Bušiću, velim ja njima, idite dečki spavati. A Bušo veli, kao pazi, ‘u tijeku je akcija Žuti mrav’. I onda sam ih ja, pošto nisam još znao sve ljude po prezimenu, pa tako i njih, počeo zvati Žuti mravi, di ste Mravi. Onda su oni mojoj smjeni uzvratili, a što vi, izvirujete iz podruma kao štakori, i tako je to ostalo”, objasnit će Leutar zašto nisu uzeli, recimo, ime neke slavne osobe iz povijesti ili nešto zvučnije od, eto, mrava i štakora, iz kojih je “izrasla” 5. gardijska brigada.

Priča o štakorima i mravima koji prežive sve vrste detonacija i ratnih sukoba, ponukana i tada nedavnom američkom intervencijom u Iraku, uhvatila je “korijene” među našim vojnicima. Prvi su put spomenuti baš u “Slobodnoj”, 17. kolovoza 1991. godine.

“Na Hrvatskoj televiziji ih je prvi put spomenuo Marinko Leko, 17. rujna, kod Zvonka Varošanca u emisiji ‘Za slobodu’. Onda je bila slika na naslovnici Globusa, 16. listopada, pa u listu hrvatskih branitelja Branimir, također u listopadu… I otada Mravi i Štakori žive”, ponosan je Leutar.

“Mi smo se protiv straha i loših stvari općenito borili tako da smo se cijelo vrijeme šalili”, priča naš sugovornik i objašnjava što znači ono ‘Tenk pa duvan’ na splitskom muralu posvećen herojima Vukovara u ulici koja nosi ime grada heroja.

“To je bila naša interna zafrkancija. Prvo moraš uništit tenk pa se dignut, zapalit cigaru. Ne možeš se bez veze dizat, kako ti oćeš! Tenk, pa nešto eventualno pojest i zapalit duvan, na vatri uništenog tenka”.

Naravno, neke stvari racionalno si ne može objasniti niti dva i po desetljeća kasnije. “Bi li ti sad tu mogao mirno piti svoju kavu, a da je pored tebe leš? Naravno da ne bi, a vidiš, nama je to bilo nešto najnormalnije. To je kao u Hermanna Hessea, ono njegovo ‘Samo za luđake’, tako ja sam sa sobom ne mogu doć do nekih odgovora…

Ne mogu ti prenijeti što je to u čovjeku da može jest kraj mrtvog čovjeka. Pazi, on mrtav, mi jedemo kraj njega, to nije normalno! A umrijet ćeš ako ne popiješ vode il’ ne pojedeš narezak. I sam se to stalno pitam. Nemoj me onda još i ti pitat”, kazat će bez ikakvog mistificiranja i naknadne pameti Leutar.

“Često me pitaju, kako je to bilo, kako ste uspjeli? Ne znam, to je kao da stjuardesu koja je preživjela pad aviona pitaš recept za preživljavanje. Nema ga!”, kaže, ne želeći izmišljati bajke za odrasle.

“Ne mogu ja znati niti što je sve bilo na Trpinjskoj cesti, kamoli u čitavom Vukovaru te 1991. godine”…

Iz Vukovara je izišao 29. rujna 1991. godine. Ali Vukovar nikad nije izišao iz njega. “Pokojni Blago Zadro me poslao iz grada, jer je čuo da imam djecu”, progovaraju uspomene na najteže dane.

Leutar je uz ekipu “Slobodne” tog ljeta 2015. prvi put obišao murale s likovima svojih suboraca, branitelja Vukovara. Pardon, Leutar više voli da ga se zove gardistom nego braniteljem, jer je “danas svatko branitelj, a gardista ipak nema toliko”.

Uostalom, mnogi koji baš i nisu vidjeli bojišta imaju i Spomenicu, a Leutar, eto, nema. Kao da nikad nije ni bio u ratu, još manje u paklu obrane Vukovara. Ali zato se liječio od PTSP-a…

Nego, vratimo se mi muralu u Vukovarskoj. Vidio ga je Leutar putem interneta, ali nikad i uživo. Rijetki prolaznici na srpanjskih plus 38 i ne slute da je pred njima na pločniku čovjek čije se ime također nalazi na muralu.

“Naježio sam se i rasplako kad sam vidio fotografije ovog prvog murala, trebala su proći tri mjeseca da ih vidim, jer u vrijeme vukovarske godišnjice nisam kući uz televiziju, znate kako je, protokol, gužva… Ovo je moja Spomenica i najveće priznanje, ne treba mi nikakva druga!”, pokazuje ganuti Leutar na mural s prikazom svojih mrtvih suboraca. Tu je i zapovjednik Marko Babić, inače iz Trilja, Andrija Marić iz Ivanjske kod Banje Luke…

“Žuti mravi uvijek žive, ma gdje se rodili, uvijek spremni skočiti za domovinu. A mravi, znate, komuniciraju kemijskim putem. Tako postoji i kemija između ovog murala i Vukovara. I zato sam zahvalan Torcidi na ovome! Evo, naježio sam se”, zavrće rukave Leutar.

“Nemam nikakve veze s nogometom i navijanjem. Uostalom, ovo i nije tipična navijačka priča, ona me se i ne tiče. Ali veliko hvala dečkima iz Torcide, na ljubavi prema Vukovaru i Hrvatskoj. I oni su zaslužni za očuvanje sjećanja na Vukovar, ovako se voli Hrvatska”, kaže. Drago mu je da se jedna podskupina Torcide naziva “Žutim mravima”, kontaktirao je s njima još prije, ali i dodaje da ga rastužuje kad vidi jačanje animoziteta između sjevera i juga, pogotovo na relaciji Torcida-BBB.

“Što bih sad ja trebao birati između svojih dečki koji su bili hajdukovci i onih koji su dinamovci? Nemojte to tražiti od mene! Ja sam iz nekih drugih vremena, kad to nije bilo tako, ali danas je, eto, drukčije”, priča Leutar.

Umirovljen je, kao što rekosmo, u statusu običnog vojnika.

“Iskreno, ja i nisam znao koja prava imam, pa ih nikad nisam ni ostvario. Jednostavno, nisam išao za tim. Moj vojnik Voloder mi je jednom rekao, ja imam veću mirovinu od tebe, zapovjedniče… Što da kažem, ne bavim se politikom, uvijek sam bio nepodoban i pomalo disident, ne vole me sistemi jer sam kritičar svakoga…

I zaista, Leutarova vojna biografija sve je samo ne ona običnog vojnika; evo, izdvojimo samo to što je zarobio, prefarbao i iz Vinkovaca u zagrebačko Rakitje odvezao tri vozila JNA, za što mu se, kaže, nitko nije niti zahvalio… Zapovjednik satnije za specijalne namjene, izviđač koji je ulazio u neprijateljsko područje danas ima “običnu” vojničku mirovinu iako je većina toga što je radio bilo sve samo ne obični vojnički posao.

“Marko Babić mi je htio pomoć oko svega toga, al’ ga je smrt preduhitrila. Poznajem zakone, znam da ne možeš bit promoviran na zapovjednu dužnost ako nisi djelatna vojna osoba, ne možeš bit promaknut u mirnodopskom razdoblju, za razliku od ratnih uvjeta, ali ako lažem ili tražim nešto što me ne pripada, ili možda falsificiram, neka me kazne”, opet će na šalu Leutar.

Ali, onda će se uozbiljiti i mirnim glasom kazati: “Ne govorim ja zbog sebe, nego da ne bude k’o u Marquezovom romanu ‘Pukovniku nema tko pisati’, kad me sutra žena i djeca budu pitali što ćemo danas jest. Da im ne moram reći kao pukovnik svojoj ženi u zadnjoj rečenici romana, ono, jest ćemo govna! O tome se radi. Dajte da ne moram… Eto, samo to”.

Može li se Hrvatska i dalje praviti da ne čuje ovog čovjeka?!

Roker, pjesnik, motorist…

Osim što je svojim doprinosom u obrani Vukovara, zajedno sa svojim suborcima, postao dio povijesti obrane Vukovara, Leutar bi bez problema mogao biti uvršten i u neku buduću povijest – hrvatskog rocka.

“Bio sam bubnjar, imam rijedak bubanj star 40 godina, kod mene već dvadeset i koju godinu… Imam i svojih pjesama, član sam Hrvatskog društva skladatelja, snimio sam neke svoje pjesme, uz pomoć Marija Vestića iz Opće opasnosti, onako, za svoj gušt. Neki kažu da su dobre, da je šteta, da bi to trebalo objaviti. Dobar sam sa stvarno puno hrvatskih glazbenika…

Gibonni je bio kod mene doma, svirao sam s Massimom, znam se sa Šulcom, Trulijem, onda tu su moji dečki iz Opće opasnosti. Znam i Bareta, Kilmistera, Čalića, svu tu ekipu iz Vinkovaca, poznavao sam i Satana Panonskog… Upoznao sam i Severinu, nju sam jednom pratio na neki koncert u ratnoj Slavoniji, čisto da se osjeća sigurnije”…

Veliki je zaljubljenik i u motocikle, ali trenutačno je bez motora. “Život mi je bio kao da sam pravi rock’n’roll star, a ne seoski dobošar!”, poentirat će uz smiješak.

Možda će nekome biti čudno da vojnik ovakvog iskustva životnu snagu pronalazi i u poeziji. Vadi iz fascikle rukom uredno prepisane pjesme Ivana Mažuranića, Petra Preradovića…

“Bavio sam se raznim poslovima prije rata, pa sam tako jedno vrijeme radio i kao terenski komercijalist za Mladinsku knjigu, bio akviziter. I tako, načitao sam se čekajući da netko kupi knjigu Marqueza, Castanede, Hessea, Remarquea, Bulgakova. A meni to nije bilo mrsko”, govori Leutar.

 

Izvor: https://slobodnadalmacija.hr/

About Stric Ivan 2525 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.