Koristite možđane i vježbajte ga, jer nikada ne znate kada će te naletjeti na nekog tko će Vam pokušati uništiti sve što ste do tada stvorili i voljeli.

Onda Ivane…smijem li te zvati Ivane?

Da, naravno!

Pa da počnemo. Kako je sve TO počelo?

Pa vidi…za društvene mreže sam čuo kada mi se prva žena počela smucati sa nekim likom od 110 kila i kada sam posumljao da nešto nije u redu. Znaš ono…zvonjava mobitela, trk u drugu sobu i kada razgovor završi pitam tko je bio: Moja Danijela! Nisi valjda ljubomoran što me ona zove, a tebe nitko. Ma nisam jebe se meni za Danijelu…i njenog tuljana Damira. Pun mi ih je kurac. Kad god dođu ovdje: Ajde Ivane pravi roštilj, peci peku, pravi fiš paprikaš, peci janjetinu, ajde ti si majstor. Dođu ovdje samo zbog žderanja ničeg drugog. Ej ja idem na kavu- to kaže moja bivša otrovnica. Ajde idi jebem ti sve po spisku i tebi i kavi. Pazi da se u nešto ne upetljaš gdje ti nije mjesto i vrijeme. Šta to znači? trznu se ona. Pa eto tako imam nešto u glavi pameti pa ti zato kažem.

Znači Ivane ti si slutio to njeno prijetvorno ponašanje da vodi nečem što ti ne ide u prilog?

Ma naravno…matematika mi nije jača strana ali logika ide super.

Pa jesi li je pratio?

Makar šta? Djeca mala i ja da ih ostavljam kod kuće. Uvijek treba nešto djeci. Nije mi padalo na pamet nekakvoj propalici od detektiva plaćati bogatstvo da je prati, nekom Đido Movi. Uhvatit će se ona na mamac. I to još kakav.

I što se kasnije zbilo?

Prolazili su dani, prolazili godine ona je redovno išla na kavu, sa “prijateljicom” a ja sam čuvao djecu. Da umalo zaboravih ja imam PTSP…a ona nema pa ima pravo meni ostaviti djecu jer sam lud iz rata izašao. Glupost! Kontao sam, neka još malo očvrknu neka još malo porastu da mogu shvatiti što se dogodilo između mene i nje. Prošlo je još par godina, i jedne večeri, kada su djeca otišla spavati, ja sam ostao sam u kući. Pogledao sam na ručni sat, jer sam bio vojnik i trebao mi je uvijek i rekao poluglasno: E sad si moja!

Skužio si da je možeš uhvatiti u trenu? Kako si znao?

Slušaj i kuži, ovo je velika jebena škola ulična! Izašao sam iz kuće, zaključao vrata, otišao do garaže i upalio Daciu Sandero, moj automobil koji je više bio terenac nego limuzina. Izašao sam iz dvorišta,i krenuo prema centru grada. Prošao sam pored kuće njene majke i oca, ali ona nije bila tamo. Dakle bila je ali je netom otišla. U to sam bio 100% siguran. Okrenuo sam se polukružno na cesti kršeči pravilo vožnje i zaputio se prema Zvonarskoj ulici, i dok sam prilazio pješačkom prijelazu u meni je sve skakalo: Izlazi!-pomislih. I doista na pješački prijelaz se pojavi moja bivša. Ona nije niti primjetila da sam to ja. Ja zasvirah na trubu i ona se trgnula kao da je vidjela duha. Otvorio sam joj vrata suvozačkog mjesta i rekao: Uđi!

Ušla je blijeda kao krpa. Pitao sam: Gdje si bila? Bila sam kod Danijele. Ok. Jel mogu dobiti mobitel moram se sa Locom dogovoriti za pecanje. Ona ga izvadi iz torbe i ja sam ga spremio u đžep. Šutke smo se vozili do kuće. Parkirao sam automobil u garažu, i sad sam odlučio da ću je ispitati ili umrijeti. Hoću istinu.

E sad kužim! Nastavi, nastavi!

Gdje kažeš da si bila? Kod Danijele reče ona otresito. Ok, ok…sad ću to provjeriti. Utipkao sam broj njene prijateljice i javi se ona. Upitah je: jel Željka bila kod tebe? Nije…šta će ona kod mene. Ok. Hvala I šta sad kažeš Danijela kaže da nisi bila kod nje? Ona krenu da zgrabi mobitel ali je on ostao u mojoj ruci. Nisam bila kod Danijele već sam bila kod Josipe. Ok! Joker zovi prijatelja. Tipkam ja Josipin broj, ali se ono javi šogor. Oprosti što smetam pola tri je ujutro reci mi jel Željka noćas bila kod vas? Ma kakvi…Josipa spava, a ja ne mogu jer sam imao epi napad. Ok hvala ti! I što sad  kažeš? Gdje si bila? Bila sam u gradu…U gradu? Pa jel ti jedina ne znaš da u Vinkovačkoj priprčini se sve zatvara u 11 sati. Ništa ne radi nakon toga. Pa ni čuveni vinkovački kolodvor. Ok. Sad ćeš ostati tu, a ja se idem provozati malo. Izašao sam iz kuće zaključao vrata, radi provalnika, i krenuo prema kući njenih roditelja. Otvorio sam tiho kapiju jer je to bilo zajedničko dvorište, koje su dijelili sa susjedima. Došao sam do stana dvorišnog i sa ključevima koje sam joj prethodno uzeo otvorio vrata i ušao. Upalio sam svjetlo. U dnevnom boravku ništa. sve normalno. Otvorim frižider, kad ona mati moja votka, vino, vinjak, konjak, viski, votka sa okusom šumskog voća, vino. A tako znači? Tulumari se a mene se ne zove. Pa dobro…Otvorio sam šlic i pišnuo u svaku bocu po pola deci mokraće. E taaako. To vam je od Ivana. Po završetku pišanja, uđem u drugu sobu kad ono corpus delict. Krevet nenamješten, razbucan, kao da je se dvoje odraslih ili troje tuklo jastucima-figurativno rečeno. Znači tu smo. E sad ćeš platiti kujo za sva izlaženja u grad i to onda kada uhvatim dojebnika. A ja ću odrediti vrijeme, jer sam mu u glavi…

Ivane svaka čast!

Hvala Vam! Moram priznati da je dojebnik bio vrlo, vrlo oprezan. Ali čekaj malo. Ja sam specijalac, prošao sito i rešeto u ratu…ne će to ići baš kako je on zamislio. Ako on nema respekta prema bratu po oružju, ne trebam imati niti ja za njega.

I što se poslije dogodilo?

Uglavnom kuću sam prodao…bivšoj ženi sam isplatio 5000 eura, zatvorio kredite i kupio stan na Lapovcima. Dojebnika nigdje. Niti traga niti glasa. ALI… u mojoj glavi ponovo zakuca sat. Pogledah sat na ruci i rekoh: sad si moj i Bogin. Obukao sam sve crno da sam neuočljiviji, beretku stavio na glavu. Adrenalin normalan, nema straha, nema nemira. Samo duboki mir, dok u jednom trenutku nisam osjetio zapovjed: KRENI! Izašao sam iz stana spustio se niz stubiše pošto mi je stan bio na trećem katu, sjeo u automobil upalio ga i krenuo prema njenoj ulici. Iskren da vam budem, prošlo mi je kroz glavu da je vjerovatno nekakav mafijozo koji pare ima, jer bivšoj nisu bile dovoljne sobe pune novaca. Približavao sam se prema Lamutu (restoranu kojeg je jedan od pokojnih Bojlera dizao u zrak zbog gazdinog ratnog profiterstva) i prošao pored kapije…hm…kombi pred ulazom. Ovog nisam nikada vidio. Mogao bih ja malo to provjeriti tko je kod nje. Nisam imao protiv nje ništa, ali sam imao protiv toga lika, jer mi je činio paranoje. Dragi čitatelji kada osjetite takav osjećaj vjerujte mi da NEŠTO nije u redu. To duh upozorava na nevolje.

Onako u crno obučen, čizme, hlače spitfajerka, i beretka ne bi me nitko primjetio jer dvorište nije imalo rasvjetu. Prišao sam prozoru pogledao kroz roletne, kad u drugoj sobi vidim siluetu muškarca, krupnijeg od mene. Ma jebo ti ja mater, idemo se upoznati! Prišao sam kao stari ulični mačak k vratima.

Hahahahahaha!

Uhvatim za bravu…otvoreno. Ma kud ćeš veće sreće, već sam mu mislio gume od kombija izbušiti. Uđem tiho kao mačak. Pravilo hodanja: Prvo prstima na tlo, pa onda petama i došuljam se do vrata koja su na sebi imala stakla prozirna kao na prozoru. Jedino što su imali ti prozori na vratma jeste nekakva vezena krpa. Ja to zovem krpa jer je krpa. Učtivo kao i svaki gost pokucah na vrata. Vidim ja lik se trgao, a i bivša. Tko je? Pa krv ti šarenu ona u svojoj kući ne smije otvoriti vrata. na njeno: Tko je? ja odgovorih: Tmujo! Nasmija se lik, kao skužio foru…čekaj čekaj. I uđoh unutra. Ja sam ga pogledao kao životinja gladna krvi. Fiksirao sam ga pogledom. Ni makao se nije. Bog djeco kako je?-pozdravih ja kći i sina. Dobro je ćale!-odgovori sin. A vi ste…?Upitnim pogledom zatražih odgovor od pridošlice i uljeza. Arpad!-Aha! A negdje sam čitao nekakvu lošu literaturu gdje se spominje lik kao ti…i ne dovrših rečenicu, bacio sam se kao tigar na njega i udario ga šakom u čelo. Taj Arpad čovjek od 110 kilograma je kao pičkica istrčala van, ne zatvarajući vrata za sobom. Bivša u dreku: Nemoooj! Tebe nitko ne dira, začepi ovo je između mene i njega, ja znam po čiji sam skalp došao.-rekoh joj. Taj Arpad je kako se pojavio tako je i nestao. Nakon toga sam raspisao mentalnu tjeralicu, pa su ga dohvatili njegovi suseljani i dali mu degeneka i to dobrog zbog dugova koji su se nagomilali. Završio je par tjedana u bolnici. Trebao sam ga obići onako izlomljenog, damu još malo straja utjeram. Smiješno zar ne…Ako ste izvukli pouku iz ove priče onda mi je drago. Dakle nikakvo oružje, hladno, vatreno, pa niti slamka za ispijanje soka u špici. NIŠTA. Koristite mozak i vježbajte ga, jer nikada ne znate kada će te naletjeti na nekog sličnog Arpada, koji će vam pokušati oteti i uništiti život, i to na taj način, da vam postaje najgora noćna mora.

 

Pozdrav od strica Ivana!