Žuti Mrav s tromblonom na tenkove – Trpinjska cesta 1991

U ljeto 1991. mladi vukovarski policajac, vraća se iz dalekog Omiša u svoj rodni grad kako bi ga branio. Vukovarac, rođen na sam dan grada 03.05.1969, Zlatan Bašić. jedan od branitelja Vukovara, pripadnik legendarnih Žutih Mrava i sudionik u stvaranju groblja tenkova, čuda postignutog na Trpinjskoj cesti, ispričao je kako se život u nekoliko mjeseci pretvorio u nezamislivu borbu.

“U Borovu naselju živio sam sa svojim ocem, majkom i sestrom koja je tada imala 12 godina. Obitelj sam početkom 9. mjeseca poslao za Omiš, sestra je bila u grupi djece koja su preko ljeta bila na moru pa ponovo vraćena u grad. Sjećam se, kao klinac osim igranja na ulici dosta sam vremena provodio na pecanju na Bobotskom kanalu. Bosanska ulica, kućni broj 11 kuća je generala Blage Zadre, a i moja do srednje škole. U ulici se nalazi oko 50 kuća, trećina Hrvata, trećina Srba i trećina ostalih kao i cijeli Vukovar. U Borovu naselju završio sam osnovnu školu „Bratstvo i jedinstvo“ a srednju policijsku u Zagrebu. Nakon završetka zaposlen sam u policiji postaji u gradu Omišu. Kao policajac susretao sam se s četnicima i srpskom JNA već na dočeku Nove godine 91′ i to na području Drniša, gdje smo provodili obuku i naoružavanje naših branitelja i policije. Već smo tu doživjeli sukobe, tako sam poslije masakra nad hrvatskim redarstvenicima 02.05 u Borovu selu, odlučio tražiti premještaj za Vukovar.

01.07. službeno sam u Vukovaru, gdje su nam već tada u Sotinu probleme radili domaći Srbi. Moja relacija uključivala je Sotin – Vukovar – Borovo naselje. Negdje polovinom srpnja pred  Mjesnu zajednicu stigao je auto. Bila je to Ascona zagrebačkih tablica, a u njoj pun prtljažnik oružja. Blago Zadro bio je veseo, stigla je pomoć, kuha se kava za vozača i Blago mu pokloni mali pištolj  6.35 na kojem je pisalo Borovo. S vozačem sam se kasnije sreo, ponovo…

Kada su četnici i srpska JNA probili i izašli na Lipovački put i kad je poginuo Vinko Budimir Slon 25.08. dolazim na Trpinjsku cestu s Šiminim Anđelima pakla iz Slavonskog Broda na Gađinu bloketaru. Nakon dva, tri dana ostajem s njima petoricom, šestoricom, u štabu Black & White na raskrižju Trpinjske i Lipovačkog puta. Tu sam upoznao Andriju Marić, Bušić Ivana Šolu, Zlatka Mudrovčića, Damira Krsnika pripadnika Tigrova, Ivana Leutara Ivu. Ostale sam poznavao iz viđenja, Marka Babića, Tica Blagu, Marinka Leku zvanog Čamac, Ivan Bošnjak Bola, Boško Vukušić, Kulaš Josip, Stipe Majić Pipe, Darko Nikšić Čuran, Marin Mrđen Mrđo. Tomislava Oreškovića Tomu poznavao sam od djetinjstva kao i Zdenka Grgurevića koji je i moj prvi prijatelj kojeg sam izgubio u ratu. Imao je samo 22 godine kad je poginuo.

Na položaju gdje sam bio nalazila se ekipa poznatija pod imenima Žuti Mravi i Pustinjski Štakori. Iako se postava s vremenom mijenjala kako smo imali poginulih i ranjenih. Tako su Žuti Mravi i Pustinjski Štakori zaduženi za tenkove s lijeve strane Trpinjske ceste gledano prema Osijeku. Oni su ih uništavali od 14. do 19.09. 1991. Prvi tenkovski napadi počeli su 14.09. Meni najstrašniji dan u cijelom ratu. Prvo su počeli pucati avioni, pa teška artiljerija, VBR, a onda turiranje motora, buka, grebanje po asfaltu, zemlja se tresla.

Strah nas je bilo kao nikada. To je trajalo bar sat vremena, a onda mrtva tišina, ni ptica se ne čuje, iako nema ptica odavno u Vukovaru. Kad smo provirili, ono kolona tenkova, na prvom jugoslovenska zastava, ne da smo se povlačili nego smo bježali i to skroz do Mjesne zajednice, a oni lagano Trpinjskom nemam pojma koliko ih je bilo u tri kolone sigurno 30 komada. Majko mila, ne da će nas razbiti nego zgaziti do Zagreba tako je to izgledao!! Kad su prošli raskrižje Trpinjske, Bosanske i Slavonske većina se zaustavila, a jedna 55ica kretala se Trpinjskom prema štabu, Mjesnoj zajednici i Mustangu s druge strane. Onda je netko opalio i pogodio Krnjom tenk. Krnjo je inače, mali brdski top. Bio je postavljen na parkiralištu ispred Mustanga i uperen baš u smjeru Osijeka tj. na raskrižje Trpinjske, Slavonske, Bosanske. Opaljivao je potezanjem užeta iz dvorišta Mustanga!

Nakon toga smo se i mi probudili i krenuli u kontra napad i tako ga odbili. Tako je počelo uništavanje tenkova i poznato „groblje tenkova“. Tu noć pada dogovor i naređenje da ekipa s Lipovačkog puta i Black & Whitea bude zadužena za lijevu stranu Trpinjske ceste gledano prema Osijeku. Markova i Andrijina ekipa plus ekipe s drugih položaja koje vide Trpinjsku, Hercegovačku Slavonsku i Bosansku ulicu. Tada počinju moja „najdraža“ četiri dana ratovanja. Spavali smo u Jadranskoj ulici i čekali da nam jave da pale tenkove. Dok se oni ugriju i dođu, mi se već spremimo i zauzmemo položaje. Najbitnije nam je bilo da su sve kapije i vrata po kućama otvorena da se možemo kretati. Kako su ti silni tenkovi išli bez pješadije nismo ni imali velikih briga, oni bi najviše pucali po crkvi Gospe Fatimske, a mi bih ih čekali. Nekad bi nas dijelile samo kuće 10-20 metara. Vjerojatno su mislili kako ćemo pobjeći ili su bili uvjereni da je to brzo gotovo, ali su se zeznuli. Prvi tenk je bio najteži, kojeg izabrati prvog, drugog ili petog, što ako nam prođu, a onda bi Marko ili Andrija tko prije dohvati Osu opalio i – BUM!!. Ne može čovjek vjerovati!! Tenk gori, topi se kao da je drvo, plastika, granate pucaju u njemu po par sati!! Bilo je pucanja zoljama, ručnim bacačima, tromblonima pa čak i kumulativnim minama.

Svi tenkovi koje bi mi pogodili oni su ostavljali i bježali, bilo je čak tenkova bez ikakve štete. Tu bi pronašli oružja, cigareta, bombona, kruha, svega.

Navečer kad bi se sve smirilo palilo se jedno oklopno vozilo i puštalo neki dim, maglu, čuli bi kako kače i šlepaju tenkove nazad. Toliko smo se ohrabrili, i idući i svaki drugi dan, trčali zauzeti položaje prije njih i tako smo micali crtu 100-200 metara svaki dan u odnosu na jučer! Zadnjih dana smo se pomakli do Hercegovačke ulice s druge strane. S naše strane smo Marko, Andrija i ostali, a s druge, Marinko Antunović Bosanac i Tomica Jakovljević. Više puta bi se dogodilo da bi tenk imao i više pogodaka s više strana. Čuran i ja smo baratali tromblonima. U dvorištu čekamo tenk da proviri i BUM – povlačenje i čekamo drugog ili je njima dosta pa se odlaze. Ponovo sutra, mi se namjestimo, oni dođu opet bez pješadije mi ih sprašimo i nazad. Kako je nama to dobro išlo da nitko od nas nije nastradao tih 5 dana!!! Došli su i oni pameti pa su smanjili broj tenkova ili smo ih mi smanjili, pa su počeli lagano ravnati kuće redom tako da smo se i mi prilagodili. Ušao bi u čitavu kuću i čekao da tenk dođe do kuće – vidiš ga, čuješ i osjetiš a onda namjestiš tromblon stisneš kundak ispod pazuha i pucaj pa bježi!!

Marko bi vikao: „Otkinut će ti rame, tko još puca tromblone s ramena?!!!“ dok mu nisam pokazao. I tako sam pogodio četiri tenka, pojma nemam jesam li im nanio kakvu štetu, najbitnije je bilo da posada od šoka ili straha krene bježati iz tenka, a onda su bili laka meta za momke oko mene. Kada su shvatili što radimo, 18.09. odlučili su da tenkovi više ne idu Trpinjskom. Drugi dan, dobili smo dojavu, kako iz pravca kuće limara Dugića problem stvara snajperist, da ga probamo skinuti. Uspjeli smo približiti tako blizu dok su s druge strane Trpinjske kretali Niški specijalci s kojima je Marko čak uspio uspostaviti kontakt, ali nismo imali čistu metu. Dogovor je bio da probam ubaciti tromblon u potkrovlje kuće. Pucao sam i promašio. Dok sam se vraćao u dvorište kuće napuniti tromblon, stigao je vlasnik kuće, Gradešćak Stjepan, htio je vidjeti što se događa, malo je provirio prema kući i na licu mjesta poginuo. Snajperist ga je pogodio u sljepoočnicu. Tada sam pucao drugi put, ali sam osjetio tup udarac u zid kraj mene…. Prostrijelio me metak ispod lijevog uha i na leđa izašao. Rekli su mi da je sreća što sam oduvijek bio, korpulentan, deblji…

Četnici i JNA shvatili su da ne mogu probiti liniju Trpinjska – Hercegovačka uz sve napore, pa su tehniku i ljudstvo slali na Bobotski kanal, preko  Lipovače i Lipovačkog puta prema Bosanskoj, odnosno prema Bosanskom 1. I 2. Odvojku. Današnja Ramska ulica.

Krajem 10. mj i početkom 11. mj. počeli su veliki napadi pješadije na Bosansku i Bosanski odvojak. 5.11. poginuo je Ivan Ivišić na položaju kod svoje kuće, koja je zadnja u ulici s desne strane i najbliža Silosu, Bršadinu i šumi Đergaj. Pucali su tenkovima i to tako da je Ivana geler pogodio direktno u srce. Jednom prilikom Škutur, kako je JNA s transporterima stalno dovozila pješadiju, uspio ubaciti tromblon u transporter kad je otvorio vrata. Tako da se transporter odvezao otvorenih vrata uz vrištanje i jauke. Čuo sam, nisam vidio, ali smo poslije preko veze čuli da im je poginuo neki oficir. Nakon pogibije Blage Zadre 16.10. vratio sam se u štab koji je tada bio u Mustangu. 09.11. sam ponovo ranjen u bliskoj borbi u Bosanskom odvojku. Tada su četnici i JNA već ušli u drugi odvojak i vodila se borba – prsa o prsa, mi u jednoj kući, jedna prazna, pa oni. Bacamo bombe mi, i oni i jedna se otkotrljala s krova i pošpricaju me geleri po ruci, ramenu i bradi. Mlinarić je dobio isto po licu, bio je tu i Krsnik i par policajaca iz Varaždinske uprave, Čuran, Vučko, morali smo se povući u Bosansku ulicu. Sutradan oni šeću po odvojku kao muhe bez glave, puške na ramenima idu od kuće do kuće, kradu, razbijaju. Nemaju oni pojma da smo mi 20-30-50 metara od njih. Pijani, ludi ili su friški i nemaju pojma gdje su, a mi slabi s municijom. I tako jedan krene prema nama i pogodi ga metak u stomak i jauče, zavija. Sve je stalo! Oni se sakrili, nitko ne puca, a ovaj zavija i zavija. Zovemo mi njih da nećemo pucati, da ga pokupe, nema šanse, neće i gotovo, što ćemo mi sada, idu naši po njega i naš doktor Zdenko Mažar odvozi ga u Commerc. Rezervista se zvao Ivan i bio je iz Zrenjanina, umro je u Commercu. Nakon pada i zarobljavanja nas odvode u Stajićevo kraj Zrenjanina gdje dolazi njegova rodbina i traži tko ga je ubio. Mi smo ga pokušavali spasiti, a na kraju smo ispali krivci za njegovu smrt.

Nakon što je obrana slomljena, i četnici su prodrli u grad sa svih strana, odlučio sam ići u proboj. U proboj smo pokušali ići preko Trokatnice nas trojica iz Borova Naselja, dečki iz Našica, Janković Zoran i bokser Marović iz Jadranske i momci iz Tigrova i Varaždinske policije jer nam se noć prije vratio momak iz proboja preko Bršadina i rekao da su upali u zasjedu i svi izginuli. Tako smo odlučili ići gorim putem i upali u minsko polje. Imali smo poginulih, ranjenih i morali se vratiti i to ponovo i kroz naše mine.  Poginuo je momak koji ih je postavljao. Tu sam se odlučio predati. Povukli smo se do tvornice i čekali predaju Borovo Commerca. U logoru sam proveo 9 mjeseci, mjesec dan u Stajićevu i 8 mjeseci u Sremskoj Mitrovici. Tamo se pojavljuje vozač Ascone s početka priče. On je major Medić upoznali smo se na Trpinjskoj cesti. Major Medić bio je pripadnik KOSa i u logoru bi nas doveo sve zajedno, stavio u jednu prostoriju svakog u ćošak i on bi rekao datum i mi bi pisali što je taj dan bilo, a on uspoređivao. Ja sam imao sreće što nije zarobljen nitko iz moje ekipe, tako da nisu ništa ni znali o meni. Jednom je Janković Zorana pitao nešto o meni, a Zoki kaže sve najbolje, super momak. Tada sam dobio malo bolje batine, sreća što Zoran nije znao ništa o tenkovima!

Logor je strašno mjesto. Od fizičke boli na koju otupiš s vremenom, koliko možeš, gora su ponižavanja i zastrašivanja. U ratu, nešto mi se čini da čovjek puno ne razgovara s Bogom, možda mi prolaze misi, Bože ako baš moram, bolje da poginem nego ostanem teški ranjenik. U logoru pak misliš, ma samo da više sve završi, bilo kako, živ ili mrtav, samo da završi…. Nosio sam lančić s Isusovom likom kojeg sam dobio kao poklon za odlazak u Vukovar. Njega mi je uzeo vojni policajac u autobusu za logor. Imao sam svoje crne policijske čizme na nogama, a predao sam se u maskirnim hlačama i košulji te kožnoj jakni koja je bila na meni kad sam ranjen. Sreća moja što su me skinuli vojni policajci u autobusu, sviđala im se američka uniforma jer bi me ubili odmah pri dolasku u logor.

Iz svoje ulice brojim sedam poginulih, od toga četvorica u borbi: Grgurević Zdenislav Grga, Zadro Blago, Ivišić Ivan, a prilikom zarobljavanja su ubijeni Radić, Zvonko Škutur, Lončar. Ima još jedan Ivan čijeg prezimena se ne mogu sjetiti…  Imamo 10 preživjelih, od toga osmoricu zarobljenih i dvojicu koji su izašli u proboju, obitelj Svrzo otac i sin, Rudika. Obitelj Gorić, Goran i Zvonko, Grujić Željko, Tomo Zadro, Obradović Željko, Slavko Marović koji je iz odvojka, ali je bio do kraja u Bosanskoj i ja. Dva su mi školska prijatelja poginula u ratu Mikulić Željko u Vukovaru i Zadro Robert, Blagin sin na Kupresu. Škutura, koji je odmah na početku bio zadužen za osiguranje Blagine kuće i stražario oko nje bio je ranjen i zarobljen u Commercu, ali i odmah ubijen. Iz obitelji Gorić tata Zvonko je stao na minu i ostao bez pola stopala, a Goran je u logoru dobivao velike batine, baš velike, sigurno među onih pet logoraša po batinama uz pokojnog Božu Kelavu, Iliju Ačkara i Zorana Šipoša. I to jer je netko vidio pripadnika MUP-a s gipsom na ruci da odvodi Srbe iz podruma i više se ne vraćaju, a on se predao s gipsom. Na onoj strani znam za dvojicu koji su ratni zločinci. Jedan je i poginuo na srpskoj strani.

Sve u svemu ja sam i dobro prošao, u logoru kao i svi, nije mi nitko od bliže rodbine nastradao, ali jesu veliki prijatelji iz rata koji su kao braća i sestre. Prvi dan Trpinjske sam vidio da je pokojnog Slona pogodio tenk direktno u prsa, pa sam doživio kada je pokojnog Lozančića pogodila minobacačka granata direktno, poginuo mi je školski prijatelj od snajpera, ja sam ranjen u vrat, za samo centimetar ostao živ, bio u logoru 9. mjeseci i mogu reći da mi je najteže bilo, a bilo je takvih dana, u logoru, kada su stražari u Mitrovici pustili svoje robijaše i kriminalce da siluju naše zarobljene žene. Ti urlici, krikovi, udarci i njihovo smijanje ostat će mi zauvijek u glavi i ušima. Batine i 100 batina su ništa prema tom zločinu… Razmijenjen sam 14.08.1992. godine u Nemetinu u posljednjoj razmijeni Svi za sve.”

Za svoj doprinos i sudjelovanje u Domovinskom ratu Zlatan Bašić odlikovan je:

Spomenicom Domovinskog rata
Redom Hrvatskog trolista
Redom Hrvatskog križa
Plaketom grada Vukovara
Redom Nikole Šubića Zrinskog

Izvor: https://za-dom.com/

About Stric Ivan 2530 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.