Aktualno

Kako sam “upionirao” i vrlo brzo na to zaboravio!

 

Rođen sam 1967 godine i u prvi razred sam krenuo sa šest godina. Išao sam u njemačku školu sa svojim vršnjacima. Pa dobro ne baš sa vršnjacima već sa onima koji su bili godinu dana stariji od mene. Dobar sam bio u školi i šteta što nisam nastavio, jer sam školu prekinuo i prebacio se u Brčko i ponovo krenuo u prvi razred. Kaže moj tata da je to bila proba, koju sam položio. Roditelji su mi radili u Njemačkoj a ja sam išao u školu u Brčkom i bio na čuvanju kod tetke. Tetka je imala dva sina Stipu i Zlatka i imala je supruga Pavu koji je bio vozač lokomotive. No vratimo se na školu.

Moj prvi razred je bio šarolik, šaren, svakakav ali ne običan. Učiteljica je bila Spahalić Evelina lijepa žena i pametna, bila je dobar pedagog. Prolazili su tjedni i mjeseci školovanja, i potpuno sam se uklopio sa razredom. Imao sam nekoliko prijateljica i prijatelja. Najbolji su mi u razredu bili Higl Marija, Ribić Samira, Pejić Ivica, Bahor Elmahir, Senad, i mali Kofrc Ahmet koji je kasnije slomio lakat pa smo mu išli u posjetu. Nakon pola godine izabrali su me za predsjednika razreda. Auh brale koja odgovornost, bi pomislio čitatelj-predsjednik razreda. A ja vam kažem da sam morao biti u svemu najbolji pa takav i ostati. Primali su klince iz škole u pionire. Taj dan sam se obukao u nove hlače koje nisu bile pokrpane, bijelu majicu, bijelu košuljicu cipele. Ja sam od kestena napravio držač marame. Dobio sam crvenu maramu i to je bila fora. Fora je bilo biti pionir. Ok. Nisam baš shvaćao najbolje zašto sam postao pionir, kako sam se upionirao, ali kud svi tu sam išao i ja.

Imali smo i grupe razno razne: za pisanje priča i lektira, za pjevanje zbor, matematika i folklor. Najbolje mi je bilo plesati u folkloru. Plesali smo nas desetak. Djevojčice su bile sa nama plesale. Imao sam i točku gdje plešem sa  djevojčicom Samirom i Marijom. Bilo je to nekakvo bosansko kolo uz harmoniku. Učiteljica je krojila ples, tako da sam postao lik koji pleše sa dvije školske prijateljice. Od odjeće za folklor sam imao crven fesić na glavi, prsluk, tamne hlače, cvičke na nogama. Vrlo brzo smo naučili plesati. Imali smo i nastup u jednoj velikoj dvorani. Bila je dupke puna, i odigrali smo maestralno prvi nastup i kada smo odigrali nastup, nakon zadnjeg tona harmonike, prolomio se takav pljesak kakav nikada nisam čuo u svom životu. U svima sam bio prisutan. Pisao sam lektire redovno i priče a bilježnice sam čuvao za brata. Kako mi je škola išla dobro, tako sam počeo unaprijed čitati štiva i tekstove, pa sam ih naučio napamet. Mojim bratićima sam bio fenomen pa su me ispitivali.

Ivane, šta se nalazi na stranici 22? Ja bih ko iz puške opalio: Nalazi se priča o slonu mišu i magarcu koji su išli u isti razred! Što se nalazi na stranici 28? Opalio sam ponovo… I tako kroz igru sam učio tekstove i lekcije iz prirode i društva, tekstove iz (tadašnjeg) srpsko hrvatskog jezika itd.itd.

Nedaleko od zgrade u kojoj sam živio je bilo igralište gdje sam naganjavao loptu sa školskim prijateljima. Igralo se na male golove i na velike. A kada bi igralište od velikih bilo zauzeto onda bi smo igrali u ulici. Stavljali smo cigle na asfalt i obilježavali golove.

Prolazile su godine, meni škola nije bila teška. Moji bratići su sakupljali stripove Zagor te Nej, Blek Stena, Čovjek Pauk, Alan ford…uvijek sam se valjao od smijeha kada sam ih čitao sa bratom. Tako je brat i naučio čitati. Bolje je čitao stripove nego školsku lektiru.

Iza zgrade je bila nekakva firma Pirometal. Oni su proizvodili olovne petokrake, od starih akumulatora. Za koga? Pojma nemam nikada to nisam saznao samo znam da su imali čuvara portira koji je na drugoj strani sjedio u svojoj kućici.

Jedan dan smo nakon škole na igralište došli Samira, Marija, ja. Igrali smo se sa loptom. Došlo je još nekoliko kolega i kolegica iz razreda. Čitavo poslije podne smo se igrali sa loptom. Nakon igranja na igralištu smo krenuli iza zgrade i preskočili smo ogradu i ušli u Pirometal. Skinuo sam torbu sa leđa, i svo troje smo sjeli na travu izvadio sam bilježnicu potrgao par listova i krenuli smo igrati potapanja podmornica. Tko izgubi mora poljubiti pobjednika. Već tada sam znao da nema đa be ni kod stare babe. Igrali smo igrali a onda se zavrtilo još i više: Pobjednik mora štipnuti za guzu gubitnicu. Igrali smo se smijali, pljuštali su poljubci.

Nedugo nakon toga sam se razbolio. Morao sam biti u stanu i nikuda nisam izlazio. Ali sam imao klikere, pikule i igrao sam sa bratom klikeranja. Igrali smo se satima jer nismo bili glasni. Dok smo se igrali, netko je pozvonio na vrata. Otvorio sam, a na vratima je bila Samira. Pitala me je kako sam, a ja sam jedva odgovarao grlo me je bolilo. Dao sam joj znak da me grlo boli. Samira mi je prišla i poljubila me u obraz i rekla: Ozdravi.

Tih dana sam saznao da sam Hrvat. To sam doznao na ulici od Amera i Buce dvojice susjeda sa četvrtog kata. Tih dana sam pitao Stipu: Jesam li ja Hrvat? Stipa je potvrdio. I pustio sa male singl ploče, Lijepu našu. Evo ovo je himna bila Hrvatska. Skontao sam odmah da sam ja pripadnik nekakvog naroda koji je zlo napravio u Jasenovcu  i da je klao Srbe ko piliće. Glupost ja nisam imao ništa sa tim. Pred kraj školske godine je stigla moja mater iz Njemačke, i došla u razred cijeli razred je skočio na noge, jer smo tako učili kada netko stariji ulazi u razred mora ustati. Tom prigodom je poderala jaknu o školsku tablu, zapravo na držač kreda i spužve. Ali je imala što za čuti. Najbolji sam u razredu i učiteljica je savjetovala mater da dopusti preskakanje jednog razreda, jer sam daleko bio ispred drugih. Moja mater nije pristala na to prebacivanje iz četvrtog u šesti razred. Kao da se malo uplašila. Eto tako je moja mama saznala da sam pametan. Ono što nije znala jeste to da sam imao curu Samiru malu plavokosu djevojčicu. Mama se je vratila u Njemačku a meni je ostala praznina. I mom bratu također. E onda sam shvatio jednu stvar: mama će se vratiti ako budem izbivao iz obitelji. Krenuo sam sa ekspedicijama van doma. Išao sam u naselje Grčica i družio se sa školskim kolegama. Igrali smo nogomet. Išli smo u kruške, jabuke, šljive. Kako je vrijeme prolazilo, tako se je moj krimen uvećavao, i na kraju sam rekao mami: ja ću stalno tako raditi dok ti ne dođeš kući, i ne povedeš mene i brata u našu kuću. Mama i tata su kupili kuće u Vinkovcima. To sam znao i htio sam biti sa mamom a ne sa bratićima. I uspio sam. Tetka je iskakala od živaca, plakala, a ja sam bio ustrajan i pametno radio. Odem van u devet ujutro i vratim se u devet navečer. Kada sam tetki iskidao živce, onda su došli bratići na red. I na kraju je Pavo rekao tetki kada mater nazove da joj se sve kaže i da ovako ne može više ići dalje. Ovaj puta sam dobro napravio. Mama se je vratila kući, otišli smo za Vinkovce. Kuća je bila velika za moje shvaćanje. Upisao sam se u školu “Bratstvo i jedinstvo”. Vrlo brzo sam se upoznao sa Ivančevićima susjedima preko ceste. Snašao sam se odmah. Igrao se je nogomet i bio sam među svojima. Hrvatima. Nitko od njih nije nikada kazao ili pitao koje sam nacionalnosti kao što je to bilo u Bosni. Još nekoliko puta sam otišao u Brčko, i polako je sve otišlo u zaborav, osim onih lijepih uspomena sa djevojčicom Samirom. Hvala Bogu na tome.

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: