Aktualno

Život se može mijenjati na bolje.

Dobar dan. Ovaj put vam ne želim pisati o ratu već o onome što se događalo u poratću. Većina nas je imala svoje rođake, braću i sestre u Domovinskom ratu, no ono što se događalo nakon rata je strašnije od samog rata. U ratu smo osjećali jedinstvo i bratimstvo-(Dr. Ante Starčević), a nakon rata nas je snašlo duševno rasulo. Dijelom smo to dobili zbog politike, dijelom zbog ministarstva branitelja, dijelom zbog okoline koja je i sama imala PTSP jer to nije isključeno zbog praskova granata u čulnom vidokrugu. I onda se vratiš kući nakon rata, gledaš kako nastaviti život, a život je zapravo stao zbog obračuna okoline sa vama i drugima koji su učesnici dom. rata. I to tako traje godinama, jer se sve vrti u krug. Tu vrtnju su započeli Hrvati. Oni koji su imali petlju su to javno u medijima kazali, a one podle kukavice su šutjeli i zabijali vam čakije u leđa. Nisam dovoljno školovan da bih terminom nazvao točno ovu pojavu ali sam siguran da postoji kao što sam siguran da će te vi pročitati ovaj post. Dakle poruka koja je odaslana sa ovog posta je došla, ne do svih, ali je došla do onih koji to moraju znati iz pozitivnog ili negativnog razloga. Ja vam nisam sudac niti bih prljao ruke sa krvlju čovjeka. Ne radite niti vi to. Nisam u ratu ubio pa ne moram niti sada, kada sam stao na svoje noge, bez ičije pomoći. Par puta sam se obraćao braniteljima neka se bave ribolovom, vožnjom biciklom, neka čitaju knjige je li bilo pomaka i rezultata-ne znam. Napisao sam dvije knjige u kojima sam potanko i precizno napisao pojave u društvu kao posljedice djelovanja tih pojava. U to doba kada sam pisao, smrtnost branitelja je bila ogromna gotovo 10-15 dnevno, što je za jednu malu zemlju kao što je Hrvatska potpuno neprihvatljivo. Oni drugi će kazati da je bio rat i da je rat i nakon rata odnio svoje žrtve. Da naravno kada su bojovnike doslovno gurali u propast nakon rata. Svak od nas ima nekog tko mu je uništio brata, rođaka, prijatelja. Neka se taj ne boji jer ovaj život nije jedini, jer ga može mijenjati i to na bolje. Tko se ne slaže sa tim iz vaše okoline, e na njega pripazite. To su te čakije koje dobijate u leđa, i koje bole nepodnošljivo. Kazao bih svom jednom suborcu, da mu čin ne će ništa pomoći, jer će postati beskućnik sutra i čovjek bez Domovine.

Kad je riječ o bliskim odnosima – partnerskim ili obiteljskim – u spašavanju i osvještavanju drugih često je prisutan i motiv usmjeren na sebe: „Moraš se promijeniti kako bi onda i meni bilo bolje“ ili na nas: „Moraš se promijeniti kako bi nam svima bilo bolje.“ Tako se sve počinje vrtjeti oko onoga koji se ne mijenja. Njegova „moć ostajanja na istom“ diktira dinamiku odnosa, a to ni za koga nije dobro. Ružno zar ne? Ružno je i dirati tuđu djecu, a svi smo mi nečija djeca. Zar ne?

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: