Modni almanah iz sprčenog sokaka te nabiguzice iz svatova i junaci sa karmina

Tunjo i Mirta su krenuli za Vinkovce. Ženi se Tunjin nećak Joca inače zvan kao Josip za djevojku koju je upoznao ove  jeseni. Plesala je u kolu pa su se dobrano nakon plesa “potrošili”. Ona mu je bila sestrična…najbliža rođaka. Zvala se Josipa. Joca je izabrao Josipu jer tako tradicija pa ako će mo pravo i pisma tako nalaže. Zato se uvik kaže da su se upoznali na jesenima ili pred crkvom, jer priča mora biti takva. Mora imati rep i jezik, a u đžepu sol. Za svaki slučaj ako žena vara ili ako je mužu do zabave. Svi su znali za to što se dogodilo, pa su pričali, tračali, blatili iza leđa o tome. Bili su sretni jer su znali da se ludo vole. Tunjo je bio žut od veselja, te je prije putovanja zapregom u Vinkovce popio čaj od glavice maka, a Mirta je to fenomenalno spravljala. Žut je bio u licu kada je čuo vijest da mu se nećak ženi, i jer se mora istresti pokazati bogatim, pa je trpao u đžepove zlatnike od Napoleona i Franje Josipa. A bio je i kum. Nikad kurčevitiji nije bio. Nije se baš pokazalo rentabilnim da njemu Joci kum bude netko iz sela, jer se znalo čime se Joca bavi. Poljoprivrednik. Nećak Joca je na kraju sela imao veliko imanje. Ne klasičnu već konjogojsku. Uzgajao je konje, ovce, pa i koze. Konje za rat, a ovce i koze za ražanj. Pravio je sir od kozjeg mlijeka. I u đžepu imao uvijek sol. Znao se zaigrati sa ovcama i kozama, te je prije igre sa njima dolazio u kuću i od matere tražio sol. Mater je bila pametna pa mu je davala šaku soli, jer je tradicija i slavonštima bila poznata u Hrvatskoj. Ali ga je ista mater ucijenila i rekla da ženi sestričinu. Mater bi njemu Joci samo viknula kroz prozor: “Nemoj dugo sine, sad će ručak”. Imao je samo jednu falinku koju je mislio sakriti, ali prekasno i uzaludno je sve bilo. Joca bi toliko trčao prema toru sa ovcama i kozama da se put prašio a prašina se dizala sa zemlje dva tri metra u širinu i visinu. Joca bi uletio u stado zgrabio kozu i odveo bi je u trsku te je skrivećki natrljao solju svoja jaja i pimpek pa se ponudio kozi. Koza ko koza životinja kakva jeste jel bi namirisala sol, počela bi se gostiti, brstiti a Joca bi pjevao i sveg glasa da ga mater čuje. Obično je pjevao bećarce, a onda kada  je se veselje bližilo kraju i vrhuncu, zapojio bi Joca i himnu. Sve je to bilo kao dobar dan kod njih. Nitko ne bi pokazivao emocije već bi samo rekao: “Dica ko dica”! Joca je bio genetski predodređen da bude natporučnik a dogurao bi on i do čina bojnika. Sa kozom naravno je bio uvijek siguran, ali sa ženom ne.

Lovio je Joca i žabe pa bi slamku stavio žabi u dupe i napirio bi je kao loptu pa bi je skršio lopatom da pukne kao petarda. Išao je Joca jednom u nabavku i sa zapregom. Ali kako god bilo svaki put ali baš svaki mu se dogodi neki rusvaj. Zadnji put mu se zaprega koja je bila uz Bosut, otela i potopila u Bosutu. Joca se snašao te je ismijao mrtve  konje a onda ih već napuhane prodao klaonici. Bio je ispred svoga vremena. Glup ko ona stvar. A genetski je malo vukao ne nekakvu bolest koja se tek sto godina kasnije otkrila. Zabijao je nos u tuđe brakove, pio rakiju i dovodio kozu na pojilo u gostionu kod Tuluma. Hvalio se da je školovana u Klagenfurtu.Trenirao je jahati konja naopačke, jer su mahom svi od djedova bili trubači u konjici, vojnici svih Kraljevina i ubijali neprijatelja sa kamenom, lopatom, vilama, pištoljem i puškom.

Otac Jocin je Tunjin rođeni bratić zvao se Franjo i bio je poznat po velikim njivama koje je posjedovao, konje, plugove velike ambare pune kukuruza, drvena burad sa žitom. Dobio je sve to sa ženidbom za svoju sestričnu Janju koja je bila kćerka Franjinog rođaka iz drugog koljena. Ta tradicija se je nastavila do današnjeg dana. Šokadija je voljela takve stvari i svi su odreda iz takvih loza bili visoko odlikovani u svim ratovima od kamenog doba pa sve do Napoleona i Franje Josipa te rata koji se spremao jer je neki Srbin dobio na zadatak te je ubio Franju Josipa u Sarajevu i njegovu gospoju. Bilo je i onih iz Tunjine i Franjine loze koji su po činu bili narednici, poručnici i bojnici, ili pukovnici koji bi pijani jahali konja naopačke i svirali u trubu “Šturm” ili na hrvatskom juriš. Melodija je bila neslušljiva za uho, jer pijana budala kada svira, pijanu melodiju i odsvira. Pa bi ono malo normalnih u stroju intelektualaca, učitelja i profesora koji su bili silom mobilizirani, molilo da prestane sa sviranjem i radije jurišalo na bajunete i metke nego što bi dozvolili da im trubač zasvira Šturm još koji put. Tako su Hrvati Franjini i Tunjini rođaci trubili i jahali konje naopako i osvajali neprijateljske redove i rovove, a posebno ih je hvalio Napolen Bonaparte. Napoleon kad je vidio Šturm gdje Hrvati idu prvi na neprijatelja te ih tuku sa bajonetima i topovima, je zaplakao od što od sreće jer je prdnuo među generalima a što od toga jer je bio ganut njihovom pogibijom. Ginulo se tada, majku ti krvavu ko zečevi kad ginu od hitaca vlastelinaca u lovu. Napoleon je osobno davao orden i kačio na prsa Hrvata, i uvijek je imao “malog od službe” također Hrvata, koji je bio nižeg rasta. Zvali su ga Napoleon Duarte de la Croata koji je nosio kantu u koju je njegovo Božanstvo Napoleon Bonaparte pišao, te hoklicu koju mu je postavljao ispred svakog bojovnika kojeg bi ukrasio sa ordenom. Jebiga bio je sprčen kako u glavi tako i u rastu.

Pajo Cigan je spremao svoje tamburaše. A oni su pak svoje instrumente glancali-tambure, bajsove, bisernice, mijenjali su žice i šivali si đžepove, jer kad braca (šokac) plaća moraju se pare trpati u đžepove, a osim onih na hlačama, cigani su imali po dva do tri našivena. Zlatnici bi frcali cijelo vrijeme svirke. Cigo je kupio zlatnike i pio vodu jer u svatovima mora biti trijezan, da ne bi dobio batina. Ili možda metak u potiljak, za kaznu jer je prešao Dunav.  Pajo tada reče svojim tamburašima ciganskim: “Nemoj neko da uzme nešto sa stol, jer će onda Pajo da dobije metak u glava. Sav novac koji dobijem, ide kod mene u šešir, ne sme nijedan cigan da se osvesti i da traži svoje. Ićbaba, Ićbaba jel možemo mi sa majku da se sigramo seke meke”.

Tunjo i Mirta su stigli do brata Tunjina Franje, te su sjeli za astal (stol) i prihvatili se jela i pića. Mirta je manje pila alkohol, nije znala što je to i kakvo je to “strano piće” ali je voljela se prihvatiti Tuduma, zagorskog vina od kojeg nakon par čaša nastajala zbrka u glavi, te bi skupa Mirta sa snašama plesala šokačka kola. Tunjo je od svog sela do Vinkovaca popio litar rakije, a bocu razbio o susjedov zid a sa njim se spori za deset centimetara jer je susjed navodno ušao u Tunjin posjed. Znao se Tunjo i posrat pred vrata njegova, ali susjed nije ništa smio, mada mu je otac bio stari žandar. Stegao mu se šupak od straha i Tunjinog bijesa. Tunjo ustade od stola, istrese još fraklić rakije niz grlo te uđe u kolo, te Mirtu i Jozefinu svoju rođaku koja stigla iz Slavonskog broda zgrabi za guzice i zaplesa drmež. Cigani su svirali  i svirali. Tunjo se lati đžepa te poče bacati pred cigane zlatnike. Vriska i cika snaša iz svatova je bila je bila praćena ciganima koji su kupili zlatnike. Frcale su podsuknje po štalama ili stogovima sijena. A djeca bi virila i cerekala se jer su učili od odraslih bratića i sestričina šta i kako se radi “posao”. Jebeno doba rekli bi vi. U to doba nije bilo krize. Imalo se za oko suze, za pojas remen i duvankesa i te dvije stvari koje čuva pištolj u ruci.

Velečasni je bio obavezan uzvanik i sjedio bi odmah kraj mladoženje. Ovakav uzvanik kad ti dođe u svatove, je znak da si cijenjen i hvaljen na misi i u selu. Misa i vjera se jedino štovala. Velečasni je bio malko blijed, znoj mu je orosio lice jer je kao intelektualac morao gledati Sodomu i Gomoru u selu. Ali je znao po Božjim zapovjedima da je Šokac griješan i da će griješiti danas i sutra pa i prekosutra. I sljedeći tjedan…sve do groba. Pa i babe griješe, jer kad im umre muž gledaju mlađe muškarce te su ih drpali i trpali u postelju. I u babama je za Šokce baba imala vitamina. Mada od cijelog sela su samo učitelj i velečasni znali što ta riječ znači. Sad Franjo ustade uze pištolj i obrati se uzvanicima sa tri hitca u zrak.

Cigani su isti trenutak zamrli od smijeha Franjinog i prestali svirati. Kupili su zlatnike iz prašine…”Ajmo govor, hoćemo govor”-viknuše uzvanici.” “Ja Franjo Ostraguški sam najsritniji čovik u selu jer ženim svoga sina Jocu, pod nadimkom Josip za prekrasnu njegovu rođaku Josipu”. “Tu pismu znamo od našeg velikog pjesnika i jezikoslovca Ivana Kozarca, koju je ispjevao svojoj najrođenijoj sestri.” Velečasni se prekriži i potegnu vino, te uze rupčić i obrisa i pokri usta. “Ako Bog dade i sreća junačka, i moj će sin ko moji rođaci Dražen i Braca Pavlov otići u rat i kako tradicija nalaže, žena će uzeti maramu te je vezati konju oko vrata, da se sritan vrati iz rata kojeg je izvojevao!” Tako je kažu nastala i kravata, iz tradicije da se konju veže oko vrata. “Još bih dodao i to da nijedan Hrvat nije bio izdajica, i plaćao Francuske kurve, jer je doma imao svoju koju voli i štiti iz Francuske!” Ovaj puta nakon ove rečenice, su žene problijedile skupa sa muškim dijelom sela jer selo zna šta je čija žena radila i sa kojim susjedom se kurvala, ili razvodila dok je na frontu bio muž. “Ako Bog dade i sreća junačka tvoj će sin jahati konja naopačke i jurišati na rovove i trubiti Šturm čitavoj konjici”-uzviknu Tunjo i razbi bocu vina sebi o glavu. Franjo se kiselo nasmija, jer je osjećao da ga je brat zajebo, ali nije znao kako.

Sad učitelj ustade sa stolca mada je bio bolestan od sušice, nebitno za bolest jer nisu znali za nju, izbjegavala ga je svaka žena u selu jer je imao ženskaste pokrete. Mogu li ja nešto kazati?-upita učitelj. Franjo ispali još dva hitca u zrak, i svi umukoše. “Učitelj ima nešto za reći, malo više poštovanja prema njegovoj ekscelenciji”. Učitelj uze zraka, te počne govoriti: Dragi uzvanici i svatovi, rođaci i rođake drago mi je što vas vidim, i kazao bih da su vaši i naši muževi (!?) bili jako dobri vojnici, i da su se oduvik snalazili kako u ratu tako u miru. Snaći će se svak i nakon ovog rata koji je pred vratima i kuca skupa sa četiri jahača apokalipse svojom smrtnom rukom. Neka naši trubači u konjici trube na Šturm i neka ginu naši neprijatelji, i neka nas koji vas čekaju bodri pisma “Milov’o sam garave i ćelave, dosta muških u životu svom al’ k’o tebe još nijednog tako dragi moj, iz sokaka mog”-ovo izreče učitelj te se zakašlja i stavi rubac na usta kašljući. Zajebo je stvar u pjesmi i nazivu, ali je učitelj bio učitelj. Smio je griješiti a kada pogriješi on, šibom bi nad djecom krojio pravdu. Kada je rubac odmaknuo od usta vidjela se krv. Skrio je lukavo rubac…nitko nije primjetio. Učitelj je bio najpodlija osoba u selu. On se vješao muškarcima oko vrata. Zato je i dobio školovanje u Parizu, Amsterdamu i Moskvi. Bio je najmanju ruku čudan, i volio je primiti i davati. Ta bolest se dan danas nije iskorijenila. Zove se pederluk. Učitelj kada je bio mlađi je jednom kazao pijan u Krnjašu dok je sjedio sa Perom i Zvonkom. “Tko jednom primi i dade nikada ne ostaje bez toga”. Pero je problijedio, a Zvonko se nasmijao. Nisu svi znali što je htio kazati, ali oni koji su znali, njima bi laskalo. Mali Ivan je povirio, i sve pamtio. Volio se igrati pikulama. I štipao je cure, i krao šljive i jeo, učio škole da bi ga na kraju bojnik trubadur u konjici, svojom trubom natjerao u juriš na bajunete Ruske. Uludo stvoren i potrošen život.

Ali Šokadija je to voljela u to doba. Prid večer bi se okupila dica sa starčadi a najmudriji u toj večeri je pričao poučne priče i to redom sve iz sela koje su kružile od usta do uha: “Kako je dite postalo otac, sa dvanaest godina a ona je imala trideset i dvi!” Dalje: “Kako je žandar Dragan, pojeo za okladu toplo govno činovnika za čin i položaj, bez žlice i viljuške. Ova je bila popularna, kao i Jovan Čaruga. Njega su voljeli svi. Pa i učitelj i velečasni. Učitelj je i probao doći u redove kod Jovana Čaruge, ali ga je Čaruga razbio ko bokal i poslao kući, jer je učitelj kibicovao na njegovo dupe. Trebalo mu je šest mjeseci u zračnoj Banji Erdut, dok se nije oporavio. A Jovana Čarugu su objesili u Osijeku. Čudno neko vrime…

Velečasni se prekriži i otpi drhtavom rukom još čašu vina. Velečasni je ustao blagoslovio i pozdravio sve uzvanike i žurno otišao u crkvu. Trebalo je zvoniti zvono u tornju koje poziva na misu. Franjo i Tunjo su zagrljeni ispjevali šokačke pjesme koje su cigani svirali. Par snaša je otišlo kuću i zaspalo. Cijeli svatovi sa uzvanicima su polako utihnuli. Tunjo sav krvav uze ručnik te pokri ranu na čelu, i ode oprat glavu. U svatove se išlo plačuć ili nasmijan, a u rat je svaki Hrvat išao slijep a ginulo i ostajalo bez nogu i ruku zbog bojnikove gluposti. Posebno u Napoleonovim ratovima. A ovaj koji je dolazio, ponovo je mobilizirao sve sposobne muškarce za rat. A selo je živjelo sa učiteljem dalje, jer je učitelj svoju pogibelj i sušicu širio po selu kod muških naravno. Ko je dobio metak bi umukao za sva vremena, a učitelj bi ga ucijenio do krvi te je dobijao od mušterije sve što treba. Svaka žena je znala prepoznati”učitelja!”

Mrak se hvatao za krošnje hrastova u selu i bagremik, te Janja upali fenjer sa još par žena. Tunjo i Franjo su sjedili za stolom te je počela rasprava koliko su dobili sa ovim incestuoznim brakom. Nitko od njih nije imao pojma što znači riječ “incestuozan” i bilo im je svejedno, glavno da su djeca bila vesela. “Franjo mislim da si dobro napravio. Joci se imanje uvećalo za 60 jutara zemlje i šume.” “To je dobro, jer je svaka njiva koju je dobio uz Bosut je plodonosnija.” Joca se nasmija i zagrli Josipu.

Tunjo dade znak Mirti te se pozdraviše sa Franjom, Jocom, Josipom i Janjom pa su krenuli kući u selo. Vinkovci su utonuli u mrak. Tunjina zaprega je znala put i po mraku kući. Tunjo kad je bio pijan te nije mogao voziti i upravljati konjima oni su dolazili do pred štalu. Mirta je korpu sa pečenkom, puretinom i kobasicama, kulenima i sekama stavila u kola te je sjela uz Tunju. Ovako sa strane kada se gleda se govorilo da je sve dobro završilo…nije bilo mrtvih u svatovima. Nijedan cigan nije stradao, jednostavno za to jer nije krao. Normalno. Ali naizgled, samo naizgled. Svatovi su se razišli, dvorište ostade u mraku. To je bio običaj i tradicija u selu u Slavoniji. Da se ide u krevet kada padne noć. I da žena nikada muža nije vidjela golog ili on pak nju. Udavale su sestričine i bratići, i taj se običaj održao do dana današnjeg. Zato je Slavoncima jako drag Ivan Kozarac koji je svoju bolesnu ljubav, incestuoznu spjevao o svojoj sestri. A učitelj pjevao o garavima i ćelavima. Čudno zar ne? U Vinkovcima mu je podignut spomenik sto godina kasnije. A ona tko treba spomenik i pamćenje da ga upamti nije dobio. Sad djeca uče od podlih učitelja o njemu Ivanu Kozarcu, a o bojovnicima koji su jahali konja naopako i trubili u trubu manje ili nikako. Nakrivila se lampa na srid Vinkovaca od tereta i bremena Šokadije. Nakrivila se i zbog pjesme i vina kisela, i brakova nastranih, skuhanih kaša i spavanja sa toplim ognjištem. Rušila se polako lampa ali sigurno jer je danas, teško pa i gore. Jer je sve ostalo nedorečeno. Majke su klele sinove da prave ženidbu sa ženama a sa istoka je sve više cigana dolazilo u Hrvatsku. Slavonija se punila špijunima sve više i više…Dolazio je rat, a sirotinja je išla i ginula.