Aktualno

Od klinca do nadprosječno inteligentnog veterana dom. rata!

Kao mlad osnovnoškolac sam se susreo prvi puta sa punk rockom na jednom rođendanu kod školskog kolege. Imao je ploču Sex Pistolsa-“Never mind the Bolocks here are the Sex Pistols”. Dodirivao sam i držao omot ploče sa poštovanjem jer je u to doba takova ploča bila skoro pa nedostupna. Jedino osobe koje su imale nekoga vani u Njemačkoj su mogle do nje doći. Rottenov glas u pjesmama je iritirao ali na pozitivan način te je budio uspavane emocije koje su uz sviranje dovodile do eksplozije euforije u meni. Imam dosta toga zajedničkoga sa John Lydon(Rotten)… Više nego što sam mislio. On je Englez a ja Hrvat. Mlađi sam deset godina od njega, a zajedničko nam je da smo obojica nadprosječno inteligentne osobe. Ne znam za druge no kod mene je palila i žarila svaka pjesma određenu emociju. Kasnije kada sam svladao engleski jezik bile su i jasnije i riječi pjesama. Srednja škola također prolazi uz druženje sa Pistolsima, i da nadopunim, uz njih su tu bili i Ramones, The Clash, The Stooges, Iggy Pop, The Saints izvrstan australski bend, i da ne nabrajam dalje stotine bendova koji su dulje ili pak kraće vrijeme se zadržavali sa pjesmama i glazbom u mom sjećanju. U glazbi ima nešto plemenito. Nenasilno. U knjigama i beletristici također. Obožavam knjige. Dolazi rat i glazbu i knjige nenasilnih punk rockera mijenja odora maskirna i oružje te zadaci koje sam bez pogovora izvršavao skupa sa ratnim kolegama.

Dan za danom, tjedan za tjednom prolazi…mjeseci prolaze, godine, uz opasan način življenja pod granatama i kišom gelera i komada asfalta ili cigle i bloka. Zašto ovo pišem? Tamo negdje u rujnu 1991 nakon par akcija, na leđima u predjelu jetre ugledao sam otvorenu ranicu…bijelo meso je zijevnulo i boljelo je. Uzeo sam gazu i nalio na nju hidrogen oprao ranu a potom rivanol i zalijepio gazu sa flasterom. Nisam niti znao koliko sam ozbiljno bio povrijeđen. Nastavio sam sa izvršavanjem zadataka. I jedan dan prilikom ulaska u prostoriju sa kolegama, se rušim i padam u nesvjest. Kao daska sam pao…kolege su pritrčali i dobio sam se natrag iz nesvjesti. Bio sam blijed i ozbiljno narušena zdravlja. Nisam znao što mi je…nekakova slabost. Kolega Lux me je odvezao u Zagreb u bolnicu. No kada sam vidio kako bolnica izgleda sve u meni je vrištalo da ne ostajem u njoj. Vratili smo se natrag. Na ranu na leđima u predjelu jetre sam i zaboravio. Narednih tjedana još jednom završavam u bolnici u Mikanovcima i to na dan pada Bogdanovaca. Ležao sam na ležaju i dobio infuziju no sestra je promašila venu tako da se je sva glukoza putem igle stopila sa rukom(podlakticom) koja je na kraju izgledala kao ruka Popaja Mornara. Falilo je samo tetovirano sidro na podlaktici. I iz te bolnice bježim na položaj. General Basarac nas pohvaljuje za hrabrost i dobijamo 7 dana nagradnog odsustva sa fronte. Niti to nisam izdržao do kraja te sam se vratio na položaj med. tehničara.

VRA Oluja je prošla, i Hrvatska je oslobođena od četnika. Mirnom reintegracijom se je pripojilo Podunavlje sa ostatkom Hrvatske. Nisam baš očekivao takav ishod koji je po meni bio krajnje začuđujući, jer sam se nadao da će i kod nas u Slavoniji biti čišćenja od četnika i njihovih jataka. Predsjednik je po meni tu zakazao…

Dijagnosticiran mi je PTSP, trajne promjene osobnosti. Lijekovi, i povlačenje u “normalan život”, kojeg sam zauvijek izgubio. Ništa više nije bilo normalno. “Jesi li čuo za Monija? Ima rak…Jesi čuo za onog Krešu Veprovog brata? Ubio se je… Jesi čuo za Marković Zorana? Srce ga je opalilo!…” Ne mogu više na sahrane ići nikome. Godine prolaze, i na poziv za sistematski pregled prošle 2019, odlazim u veteransku bolnicu u Vukovar i obavljam isti polako i strpljivo. Na moje čuđenje ultrazvukom je ustanovljen ožiljak na jetri veličine 9 mm i strano tijelo koje je prošlo kroz jetru. Odmah sam shvatio zašto me je ta desna strana uvijek podmuklo boljela i zašto sam se rušio. Godinama je trajala ta bol, a nisam znao od čega je, a niti sam bio veliki poklonik liječnika i odlaska istima. Za mene vrijedi ona dječja: “Ne ću kod liječnika niti zubara!” Mislio sam da imam karcinom debelog crijeva jer je krv bila ranih devedesetih prisutna u stolici. Šutio sam i nisam nikome ništa govorio, jer kakvi su moji roditelji paničari digli bi uzbunu i ovo malo mira što imam bih zauvijek izgubio. Mislio sam…: “Karcinom? Ok…Ako je tako- tako je. Koga trebam pozdraviti gore?” Ne ću govoriti što mi se događa.

Sistematski pregled je dobro prošao. Srce je u redu. Pluća također. Krv valja. Štitnjača je u redu. Malo masnoće u krvi ima ali je to zanemarivo obzirom na moju težinu od 73 kg i visinu od 183 cm. Kaže moja Lidija: “Takve si race!”

Nemam se što žaliti niti jadikovati, jer želim poručiti invalidima jednu stvar: “Obavite sistematski pregled dok je vremena, jer je previše veterana i dragovoljaca umrlo i ubilo se. Ne košta ništa a može vam život spasiti i produljiti!” Previše je dragovoljaca umrlo i ubilo se. Previše. Po mojoj slobodnoj procjeni više od sto tisuća je otišlo. A odlaze i dan danas 10-15 dnevno. Prevelika je to brojka. Pedeset dvije su mi godine i sve teže podnosim na društvenoj mreži osmrtnice kolega. Ma i da imam neku smrtonosnu bolest, mirno bih saslušao vijest, kao da je očekujem.

I konačno dogodi ti se nešto lijepo. Kći magistrira engleski jezik i filozofiju, a sin je u Njemačkoj. Kći je u srednjoj školi pitala: “Tata jesi ti išao na fakultet? Čini mi se da si upisao nešto?” “Da jesam. Filozofiju sa time da bih nakon dvije godine se prebacio na fakultet psihologije.” Nisam uspio, jer me je rat omeo u školovanju! “Dobro tata…ja ću završiti umjesto tebe fakultet fiolozofije!” To su bile riječi moje kćeri. I završila je, te je danas magistar filozofije i engleskog jezika. Ponosim se sa njom i sinom.

Danas mi je daleko lakše, jer mi se dogodila još jedna lijepa stvar. Dogodila mi se ljubav i Lidija, Dalmatinka iz Splita. Ništa mi više nije važno do nje. Djeca su velika i odrasla i dobro odgojena. Puno sam ulagao u njih. I naučio sam ih oboje: “Djeco vi ste rođeni u Vinkovcima, u Slavoniji u Hrvatskoj, u Europi dakle Europljani ste, na planetu Zemlji, u Sunčevom sustavu u galaksiji Mliječna staza, koja je sestra milijardama drugih galaksija i dio ste velikog Svemira. Da li postoje paralelni svemiri? To ne znam ali znam da ste tu i živite za sadašnji trenutak. Mislite uvijek na to i ne bojte se, jer nikada niste sami. Anđeli vas prate i čuvaju. A jednom i kada tata ode, čuvati ću vas i paziti, ništa ne brinite.”

Eto…to je tek jedna pričica jednog nebitnog Dragovoljca dom. rata. Neispričane priče su daleko teže nego one koje su ispričane. Zato kažem…šutnja nije uvijek zlato već Križ kojeg je jako teško nositi ako nemaš sa kime podijeliti svoju priču. Ja svoju priču dijelim sa Vama štovani mladi čitatelji, i nadam se da Vam nije dosadna, već da postoji pouka koja se može izvući iz nje. Učite i fajtajte se sa životom. Postavite si cilj i idite ka njemu. Ne će biti lako…Ako možete oprostiti, oprostite osobama do kojih Vam je stalo. Ako pak ne ide, odmaknite se od njih. Volite i ljubite život i bližnjeg svoga, ali pri tome ne zaboravite na sebe. Ne borite se više protiv duhova prošlosti. Vaš je mir dragocjen, i poklanjajte pažnju i ljubav onima koji znaju uzvratiti. Svaki dan je važan i danas se zahvaljujem na svakom danu svakoj uri vremena koju mogu provesti sa Lidijom. Ona je brata izgubila. Poratna bolest ga je odnijela u Nebo. Ne kukajte jer postoje i oni koji su Vam bliski a muke velike imaju u životu, jer je najteže vidjeti kada je netko bacio kamen na Vas, jer ruke nije dovoljno brzo skrio…Pozdrav!

1 Trackback / Pingback

  1. Od klinca do nadprosječno inteligentnog veterana dom. rata! – DOMOVINA

Komentari su isključeni.

%d blogeri kao ovaj: