Izgradjena hrvatska žena mora postati tihi borac

Ustaški pokret se između sviju posebno obraća ženi, majci. Hrvatsku majku, hrvatsku ženu osobito cieni. Nju posebno iztiče, njezin rad i suradnju najnužnije treba. (Irena Javor, “Majka čuvarica hrvatstva,” Ustaškinja, 10.6.1942.)

U sklopu seminara “Žene u ratu – žrtve, promatračice, počiniteljice” koji su organizirali Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka, 25. srpnja 2019. održano je predavanje i predstavljanje knjige Uključenost. Sudjelovanje. Nepravda. Žene i ustaški pokret​*​ autorice Martine Bitunjac, znanstvene suradnice Centra Moses Mendelssohn za europsko-židovske studije pri Sveučilištu u Potsdamu.

Predstavljajući autoricu knjige, Renata Jambrešić Kirin, znanstvena suradnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku te potpredsjednica Centra za ženske studije,​†​ ukazala je na veliki historiografski doprinos Martine Bitunjac, svrstavši je u novu generaciju feminističkih povjesničarki koje se bave modernom poviješću (uz, primjerice, Chiaru Bonfiglioli i Zsofiu Lorand). Posebno je pohvalila kritičku i intelektualno odgovornu primjenu metode usmene povijesti (Bitunjac je intervjuirala akterice ustaške politike kao što su Nada ŠakićKaja Pereković i Višnja Pavelić), kao i korištenje različitih izvora kako bi se stvorila jasnija predodžba o razmjerima sudjelovanja žena u ovom totalitarnom režimu.

Valja spomenuti i da je Bitunjac ove godine u sklopu biblioteke Jüdische Miniaturen objavila knjižicu posvećenu životu Lee Deutsch, hrvatske dječje glumice koja je ubijena u holokaustu. S tim na umu, Jambrešić Kirin prepoznaje sustavnu posvećenost Martine Bitunjac ukrštenim temama roda, nasilja i moći, ali i nedovoljno istraženim fenomenima koji nam mogu proširiti obzor razumijevanja suvremenih pojava kao što su desni populizam, ksenofobija, mizoginija itd.

Dok je uloga žena u antifašističkom pokretu danas relativno dobro poznata i istražena, to nije slučaj sa ženama u ustaškom pokretu. Naime, ustaštvo se generalno percipira kao dominantno muški pokret, primjećuje Bitunjac, što je posljedica toga da je većina povjesničara žene doživljavala kao pasivne objekte, a ne aktivne sudionice ili čak počiniteljice. Knjiga Žene i ustaški pokret ispravlja taj historiografski propust, dajući pregled najvažnijih organizacija i akterki ustaškog pokreta te pokazujući kako su se ustaškinje nosile s često paradoksalnom društvenom stvarnošću u NDH, kakve su ideale ženstvenosti promicale te u kojoj mjeri su ih i same živjele.

Izgradjena hrvatska žena mora postati tihi borac, koji će hrvatskom narodu pomoći da postane: 1. brojčano što veći; 2. tjelesno i duševno što zdraviji; 3. ćudoredno što izradjeniji i viši; 4. kulturno što jači; 5. narodno što sviestniji i 6. što snažniji i što borbeniji u svakom pozitivnom smislu slušotvorniji. (Olga Osterman, “Žena u novoj hrvatskoj državi”, Ustaškinja, 10.4.1942.)

Prije 1941. godine, uslijed odsustva muškaraca (koji su tada bili u progonstvu ili zatočeništvu) žene se uključuju u borbu za neovisnu državu, i to kao posrednice, kurirke, špijunke, doušnice i teroristkinje. Kao takve, unutar elitnog kruga one su bile ugledne članice pokreta, a osobito se isticala Marija Pavelić, koja se u periodu odsustva svog supruga Ante Pavelića brinula o umrežavanju i funkcioniranju pokreta. Ustaškinje su najvećim dijelom potjecale iz obrazovanog sloja, pohađale su fakultete i sudjelovale u društvenom životu, poput književnice Zdenke Smrekar, urednice časopisa Naša žena, koja je prije rata objavljivala antisemitske članke.

Bitunjac napominje da su ustaše s jedne strane promicali ideal žene kao majke, a s druge su ih koristili za širenje propagande i kao radnu snagu. “No čak ni u militarizaciji slike žene i odavanju počasti radu ‘arijevske’ žene u zajednici namjera ustaškog pokreta nije bila predstaviti žene kao kontinuirane nositeljice javnog života, već samo kao pomagačice muškarcima koje se, nakon što su služile državi, trebaju vratiti svojoj tradicionalnoj ulozi,” piše Bitunjac.

Postala je pisarica, tajnica i najednom joj ambicije izgubiše granice: htjede biti i gospodin sudac, i mjernik, i ministar domobranstva. A što posebno očekujemo od žene intelektualke? Čemu joj škole? Svakako, prvenstveno da bude dorasla mužu radi uzajamnog razumievanja. Znanje će joj nadalje dati prednost u uzgoju djece, vođenju doma. (Ela Maroš, “Uloga hrvatske školovane žene”, Ustaškinja, 10.11.1944.)

Veliku ulogu u širenju propagande odigrale su dvije ženske ustaške organizacije: Ženska ustaška mladež Ženska loza hrvatskog ustaškog pokreta (sve druge ženske organizacije u NDH su bile ili raspuštene ili priključene ustaškim organizacijama). Zapovjednice Ženske ustaške mladeži bile su Mira Vrljičak-Dugački i kasnije Dolores Bracanović, obje prethodno članice katoličkih organizacija. Ženska ustaška mladež bila je odgovorna za mobilizaciju mladeži te su u novinama i časopisima redovito naglašavale, služeći se vojnom i vjerskom retorikom, da bi sve žene trebale postati majke i ustaške sljedbenice.

Ženska loza, kojoj su se mogle priključiti žene nakon 21. godine, službeno počinje djelovati 10. travnja 1942. godine, u vrijeme kada izlazi i prvi broj propagandnog časopisa Ustaškinja. Preduvjeti za članstvo u Ženskoj lozi, navodi Bitunjac, bili su: “potpuno poštivanje ustaških zakona, propisa i uredbi; požrtvovan rad za dobrobit hrvatskog naroda; te jamac da članice u prošlosti nisu djelovale protiv hrvatske nacionalne časti.” Žena s najvećim političkim utjecajem u NDH, osim Marije Pavelić, bila je Irena Javor, zapovjednica Ženske loze (još jedna intelektualka – studirala je na Filozofskom fakultetu i radila kao učiteljica prije nego što je postala ustaška dužnosnica). Također, članice organizacije su, po nalogu Marije Pavelić, djelovale kao špijunke i doušnice, što ih je činilo važnim dijelom aparata ovog zločinačkog režima.

S obzirom na ulogu Marije Pavelić – za koju su mnogi tvrdili da snosi jednaku odgovornost za zločine kao i njen suprug – zanimljivo je spomenuti da je s majčine strane imala židovske korijene (što je nije sprječavalo da opravdava deportaciju Židova u logore). Nacionalsocijalisti u NDH znali su za to, pa su je ponekad pogrdno nazivali Polužidovkom ili Kalle (nevjesta na jidišu), no ipak su je tolerirali iz političko-taktičkih razloga.

Važnu ulogu u NDH imala je i kći Marije i Ante, Višnja Pavelić. Studirala je pravo, u Italiji je djelovala kao kurirka za ustaški pokret, a u NDH je obnašala reprezentativne dužnosti (npr. posjećivala je ranjene vojnike, održavala diplomatske kontakte, sudjelovala na javnim događanjima i sl.). Međutim, službeno nije obnašala nikakvu funkciju, stoga je i desetljećima kasnije opovrgavala bilo kakav oblik političkog angažmana, ali i negirala ustaške zločine. “Nijedna od žena, kako majka tako ni kći, ni u kojem slučaju nije odgovarala propagiranoj predodžbi ustaša o ženama, već naprotiv, one su bile važne akterke,” ističe Bitunjac.

Žene nisu bile isključene ni iz ratne mobilizacije: pružale su humanitarnu pomoć, radile kao medicinsko osoblje, obavljale birokratske zadatke, ali i služile u vojnom zrakoplovstvu. “Ratne su okolnosti dovele do toga da se žene za zrakoplovstvo, što je inače bila isključivo muška domena, nisu vrbovale samo ciljano, već su se mogle educirati kao pilotkinje,” piše Bitunjac. Pavelić je u siječnju 1944. osnovao “Pomoćnu žensku službu Poglavnikovih tjelesnih sdrugova”, a u kolovozu iste godine i “Pomoćni ženski skup dojavne službe bojnog zrakoplovstva.” Prva hrvatska pilotkinja i padobranka, Katarina Kulenović-Matanović, služila je kao ratna pilotkinja u NDH. Transportirala je lijekove, streljivo i ranjenike, a uz to je bila osobna pilotkinja ministra Ante Vokića, ministra prometa i krilnika Ustaške vojnice.

Žene su bile uključene i u rad Ustaške nadzorne službe kao sekretarice, špijunke i stražarke u koncentracijskim logorima, što “pokazuje da su znale za zločine te da su također na razne načine bile uključene u progon i uništavanje Srba, Židova, Roma i političkih neistomišljenika.” Zapovjednica ženskog logora Stara Gradiška bila je Maja Buždon, poznata po okrutnosti, u čemu se često natjecala s muškim kolegama. Godine 1945. osuđena je na smrt.

Bitunjac je u jednom zagrebačkom domu za starije osobe intervjuirala i jednu od stražarki, Nadu Šakić, koja je navodno sudjelovala u mučenje zatvorenika te ubijanju bolesnih, nemoćnih i djece. Nakon rata je pobjegla u Argentinu, a kad je 1998. izručena Hrvatskoj, zbog nedostatka dokaza puštena je na slobodu. Šakić je u razgovoru s Bitunjac umanjivala svoju ulogu u logoru, a ubijanje opisala kao “uobičajenu” posljedicu rata, negirajući civilne žrtve.

Među ostalim učestvovala sam u masovnom ubijanju, kao i ostali dužnosnici i dužnosnice spomenutog logora. Detaljno se ne bih mogla sjetiti svih zločina koje sam počinila, ali u sjećanju mi je ostalo najbolje prvo ubistvo koje sam izvršila nad nepoznatom staricom u kuli logora Stara Gradiška. Zločin sam izvršila na taj način, što sam staricu povalila na pod i opalila joj metak u sljepoočicu. (sa saslušanja Maje Buždon; Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac)

Većina funkcionerki Ženske loze ostale su vjerne svojim idealima i “poglavniku”. U svojim razgovorima s preživjelima, Bitunjac je uočila da nisu izražavale žaljenje zbog uključenosti u zločinački pokret (naprotiv, na zidu pojedinih dužnosnica i dalje je visio portret Ante Pavelića), već su razgovor usmjeravale na vlastitu patnju pod komunističkim režimom.

Zaključno, Bitunjac navodi kako je “izbijanjem Domovinskog rata velikim dijelom izostao kritički obračun s ovim mračnim vremenima, a umjesto toga iznenada su se pojavila nacionalistička strujanja koja su prizivala ustaški kult.” Nažalost, taj je pomak udesno ponovo oživljen u posljednjih nekoliko godina, stoga je izuzetno važno kritički te korištenjem novih metodoloških pristupa obrađivati ovaj povijesni period, što podrazumijeva i osvještavanje uloge žena. Nadajmo se da će knjiga Militantne sljedbenice uskoro biti prevedena i na hrvatski.

Dodatna literatura:

Martina Bitunjac, “Naizgled nevidljive: istraživanje povijesti o ženama u nacionalsocijalizmu i u hrvatskom fašizmu”, Treća, 2017. (PDF)

Martina Bitunjac, “Velike su naše dužnosti prema narodu: intelektualke u ženskoj lozi hrvatskog ustaškog pokreta”, Intelektualci i rat. 1939-1947, zbornik radova s Desničinih susreta 2011. (PDF)

Ana Jelinić, “Ustaškinja – propagandno glasilo žena Ustaškoga pokreta: antifeminizam u ustaškoj propaganda”, Časopis za suvremenu povijest, 2018. (PDF)


  1. ​*​
    Knjiga je nastala na temelju autoričina doktorata, a dosad je objavljena na talijanskom (Le donne e il movimento ustascia, 2013.) i njemačkom jeziku (Verwicklung. Beteiligung. Unrecht. Frauen und die Ustaša-Bewegung, 2018.).
  2. ​†​
    Bitunjac je još 2009. surađivala s Centrom za ženske studije na projektu Sjećanja žena žrtava nacizma i nedemokratskih režima, a 2017. objavila je tekst u časopisu Treća posvećenom kritici totalitarizma.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

About Stric Ivan 2530 Articles
Rano jutro pola pet. Svaki dan putujem na poso kod gazde na poso. Gazda je dobar bio pa mi je poso dao, jer nemam ni za suvu kiflu. Doduše jogurt sam krao dok gazda nije sazno da sam krao. Ondak sam dobio "vaspitnu" tri, četiri od gazde jer je reko da sramotim obitelj gazdinu i moju. Inače gazda je iz sela. Ja sam isto. Al nismo iz istog. Neki dan je bio neki čoek koji se hvali kod gazde da je izumio prozor (windows) i da je zaradio milijarde na račun nas koji nemamo prozor. Mene ne bi preveslo jer mi Prozor imamo u Bosni. I tako... Bio je darežljiv. Ja nisam šćeo jedan taj prozor (windows) al mi je gazda rjeko da ne budem nagao i da uzmem jer bih inače u protuprotivnom trebao za pare kupiti prozor. Kaže ćoek da je iz Amerike i da od para ne zna šta će pa je počeo trovat ljude. Oto se mom gazdi nije dopalo..."Mali!"-ovamo dolazi zovne me gazda. "Idi po burek kod "Trifrtalj Mande" i reci joj da ga zasoli ko što su joj pretci (burekđžije) zasolili Borđžijama. "Za Dom!"-rekoh i odjurih po burek. Trifrtalj Manda je bila ugledni buregđžija, a zvali su ga Manda jer je za okladu pojeo 100 komada ćelapa i popio gajbu piva. A ono tri frtalj je dobio jer mu je još mjesta ostalo za pojest u drobu, pa je ošo kući i pojeo još lonac sarme od prošlog tjedna, jer burek ne jede iz buregđžinice, jer bi time kršio poslovnu politiku. I tako...Vratim se da kod gazde i donesem burek. "Evo gazda ja donio burek, još je vruć, kaže Manda da ga je osobno sam izgazao nogama!" "E takog te volim, kad si poduzetan, kad radiš, pereš suđe, čaše, prostoriju krćme i kada naplatiš." "Dobro gazda, al aj mi reci što nikad ne uzmeš pare kad naplatim?" "Jer svakom drpiš trostruko. Šta si radio onom Palestincu? Jaseru Arafatu? "Ništ..". Jesam ja 100 put rekao kako nije lijepo gledat tuđu ženu? "Pa dobro, ja to od milja..."Od Milja!? Kolko ja znadem ti voliš od milja plavuše a Jaserova je bila crnka i dala mi je onu sliku Alajbegove đamije. "Pa dobro mogu i ja nešto pogledat ako je lijepo". "Možeš ali joj ne moraš davat broj telefona krćme pa da me zivka i psuje tebe, jer onda ja moram objavljivat rat Jaserovim ratnicima". Dok je gazda tako gunđo i kudio me, kaže gospodin prozor( Bill Gates) da je burek famozan, i da nikad nije pojeo tako sladak burek.(!?) Baš je glup taj Bill...burek ne može biti sladak, več odmesa, odsira, i odzelja. Gazda je stajao iza šanka, i glancao čaše, a ja ko ja, imao sam svoju odoru. To mi je gazda kupio. Čizme, pantole, kožnu jaknu, bijelu košulju i crnu kravatu. Eh umalo zaboravih. Gazdina poslovna politika je bila da svi moramo pokrov imati na glavi. Kapu. Ja sam dobio isti ko i gazda, zbog ravnopravnosti, kako mi je gazda kasnije objasnio. I moja i njegova kapa se zvala fes. I došla je Fed Ex-om sa Bliskog Istoka. Ošišo sam se na nulu, a ostavio sam samo brkove za znak raspoznavanja. Jedan put kad se zaratilo, da mi nije brkova ne bih dobro prošao. Uperio čovjek pušku u mene: "Ausweis sofort!" Ja neimadoh osobnu kartu i viknuh: "Heil Hitler". Kamarad možeš ić, reče jedan do njega koji je razumio i kineski. Eto od tada gazdu poznam. Imali smo i slovo iz abecede na njoj, a gazda mi je i to objasnio, da su se to Hrvati pod tim slovom borili da bi posvojili Bosnu, Hercegovinu, Sanđžak komad Italije točnije Trst jer se tamo išlo u šverc riflama. Pa da i oni zarade malo od šverca. Kaže gazda jednom prilikom da su moje najbolje koje postoje i da su stare 501 godinu."Dobro je gazda!"- jać nastavit sa pranjem suđa, a ti idi sa gostom ćakulat. I tako dok sam ja prao suđe i glancao čaše, kod nas su tijekom mjeseci i godina dolazili raznorazni pjevači Halid, Guns n Roses, Mladen Grdović, Serverina, Jelena Rozga, Lidija Bačić i neka grupa Sex Pistols isto ali bez basiste jer se oženio i ostavio bend. Kasnije kada sam porastao sam saznao da je svoju hanumu ukiselio jer mu se nije dopao ruž. Taj basist Sida je bio nadrogerisan. Za to je to i napravio. Ne volim drogu. Ondak su dolazili Viktor Orban, Donald Trump, onda je dolazio čovjek raketa Donaldov najveći neprijatelj jer stalno prijeti Americi sa raketlama sa borbenim glavama. Onda je dolazila Gabriela Merkel, pa Berlusconi koji nije nikada bio sam. Vazda je sa njim bilo cura plavih i crnih i crvenih. Ali ne ovakih crvenih ko što je danas crvenih i vjeruju u savez komunista. Gazda je nosio crvenu maramu pa je dobio traumu. Nije volio crvene i UDBA-u. To su brate Berlusconijeve bile žene za oko za ruku i za pojas okačit. Tolko dobro. Pošto sam bio konobar prišao sam Berlusconijevim curama i rekao: "Felatio, felatio!" Cure su ozbiljno svatile posao i dale na mene. Šta je dalje bilo, mogu napisati u svojim memoarima. Berlusconi je bio šarmer, i volio je darivati manje od sebe. Valjda po parama. Ja sam para imo kolko je gazda davao. I bilo mi je dosta. I ondak ko je još ono dolazio? Ček da se sjetim? Znam da od Srba nije niko dolazio jer su se jako nešto naljutili jer ih je gazda tamanio ko muve kućne u ratu. Mog su gazdu zvali prijetalji Herojem, al on je bio običan mali čovjek. I volio je bliskoistočni smisao za humor. I ja sam isto volio posebno kad je Berlusconi doveo par sirijskih cura. Brisao sam ja čaše i sjećao se kako su me izfelatirale. U mene je sve moralo biti u redu. Šank, police, gosti nisu smjeli donositi oružje, drogu, bijelo roblje. Crno su smjeli ali na vlastitu odgovornost. Prijetila je revolucija nakon Donalda Trumpa u Ameriki pa je htio postati kandidat da bi smirio stanje. Donald je bio velik čovjek. Al sam ja gazdu volio više, jer sam sa njim stalno išao u akciju. Vremeplovom smo se vraćali u prošlost i ispravljali greške ako smo ih neđe napravili. Ae! Imali smo više posla sa bogatima nego sa siromašnima. Gazda je to razumio, i nije dao da mi se išta dogodi. A pošto su kod nas dolazili razni narodni pjevači i sastavi kao što sam već rekao Guns n Roses, Sex Pistols, Damned, Real Kids, MC5, i drugi koje ovim putem stavljam na popis onih koje sam umalo zaboravio. Jest vala. Perem ja čaše i brišem kad nešto puče. Ja se okrenu, a ono čovjek iz Prozora (Bill Gates) osta rumena lica. Aha! Gazda mu zveknuo šamar jer je upetljan u trovanje čovječanstva sa nekim virusom Covic 19. Ša je bilo jarane!? -upitam ja kad je počeo čovjek prozor počeo nešto govoriti. Jel ti znaš đe si došo? Ovo je...ponovi za mnom i tu me gledaj. OVO JE!...sad reci krćma. KRĆMA...kod Satana...JES I LIKE SATAN...ne pitam te to majmune već ponovi...KOD SATANA...Panonskog...PANONIA. E tako...sad si naučio važnu lekciju da se ne zajebava i ne fali sa zločinom na javnom mjestu. Jesi skonto? Du ju anderstud? Imaš vraga u Americi pa nek te on odgaja kad nisu ćaća i mater. Bil Gates počme plakat i klecajući ode vanka. Pazi na kanal!-sam još uspio viknuti za njim. Nisam uspio u namjeri, jer je upo u njega a u taj kanal su komšije bacale govna iz cisterni u koje su upumpavale govna i smeće. "Znači gazda on se ne če izvaditi iz njega dok ne okaje grijehe svoje? Tako je mali! "Gazda možemo li mi iz Bosne uvesti nargile. Ja sam vidio u prolazu kada smo bili u Palestini da su ljudi pušili nargile i pili čaj. Mogli bi to uvesti kao posebnu ponudu zagoste." Šta će im nargila?" "Jel imaju ašiša? Imaju...Pa neka puše brate mili kolko hoće". Ionako ispadne sa kamiona svaki mjesec drveni sanduk od 30kg ašiša. "Jest vala gazda, znaš poso al ga zna i vozač kamiona. Štas mu ono reko? Budem li te vidio da mladeži prodaješ drogu, ostaćeš bez noge idući put kad budeš sjeo u krćmu". "A jes vala jesi ga ustrašio..." Takva je poslovna politika bila u gazde. Gazda je volio čist račun i žene. Svak onaj koji je mislio da nije volio taj se zajebo. Ako se nije ženio, to ne znači da nije volio žene. Pa ni Isus se nije ženio, tako kaže glasnogovornik iz Vatikana. Da ne kažem nešto teže, pustit ću grupu neku da pjeva, bolje nego da kažem neku parabolu, pa ću još i veći glupost napraviti. "Ta ti je pametna!"-Zapiši za sutra. Lepog Maria zovni treba se pripremiti za novi rat. Golub pismonoša mi je javio da počinje. Su kim, tj. protiv koga? Ja gazda ne bi više u sanitet...pun mi fes zavoja i tableta. Gazda me pogleda, priđe i odigne fes sa moje glave. Od kad ovo nosiš?- prosuše se tablete, ispadoše dva prva zavoja, pincete i škare za zavoj. "Od 1991 nosim!-rekoh. Ne moraš više prvi zavoj nosat, od sada i od ovog trenutka si razdužen ko i ja, nas rat ne interesira jer se rat vodi na Zamlji, a do tamo ne možemo niti svemirskim brodom, al zato imamo besplatanu internetsku televiziju, i gledamo šta se događa onima koji su a jesu. A ovo je njihov san, ono što sanjaju. Gazda, sad znam! Mogli bi smo se nazvat: Dobar, loš, jao! Može...reče gazda i zapali cigaretu iz duvankese.