Aktualno

Tu padoh na patos pred tvoje noge krvlju obliven…

Otišli su kao da nikada nisu postojali,
Kao da su se utopili u zemlji, bez krika, zvuka i jauka.
Koliko sam htio ići sa njima, samo da su znali,
Mene bi pratila od eksplozije buka.

Probali su svašta da mi napakoste i prodaju,
no nisu znali da sam od kamena građen,
i da se bojovnici kao ja nikada ne odaju,
i što stariji zapravo sam podmlađen.

Nije sve isto i nikada nije bilo,
od početka tih dana crnih i bolnih,
kao da je svjetlo naglo požutilo,
naglo je nestalo ljudi čvrstih i voljnih.

Neka vam ne bude žao što odoše na put,
jer se sada vidi da Hrvata briga za svoje nije,
na sebi su imali kaput ili skut,
a suze im crna zemlja sada pije.

Nije briga Hrvata, čakijom će na svoga brata,
ako je moguće zatvoriti ga u zatvor ili umobolnicu,
skočit će mu na tijelo sa rukama oko vrata,
ukrast će, pucati u njega, napraviti mu dubok rez na licu.

Zato ne pitajte kako sam i što vidim,
jer gledati sam tek počeo odnedavnih događaja,
Anđele gledam i očiju svojih se ne stidim,
Još korak dva i ugledati ću sjaj Isusova Raja.

Nije mi žao ako moram ići tamo gdje umire noć,
Ni dan nije više za prepoznati, pa uvile ga boje,
Samo stid i sram struji mojim tijelom,
Jer ne smogoh snage da pomognem želje tvoje.

Ti nož si zabio mi u leđa, i iskrao se van kao tat,
Tu padoh na patos pred tvoje noge krvlju obliven,
pa tek sam dijete prestao biti i krenuo u rat,
upali nam svijeću bojovnici šapću, jer rat je dobiven.

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: