Blaženi Alojzije Stepinac!

 

Na današnji dan prije 61 godinu, blaženi Alojzije Stepinac otišao je na putovanje koje nikada neće završiti. U 14:15 dobio je kartu koja vodi direktno u raj. Sjeo je u Božje krilo s najboljim društvom.
Velik nam je primjer ostavio kako da i mi zaradimo direktnu kartu za raj. Slijedimo taj primjer, nećemo pogriješiti.
“Gore gledaj prema nebu i ne boj se!”

 

Rođen je 8. svibnja 1898. u Krašiću nedaleko od Zagreba. Po završetku osnovne škole nastavio je školovanje na gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. Već u petom razredu učlanjuje se u organizaciju katoličkih đaka, a u šestom razredu stupa u nadbiskupsko sjemenište na zagrebačkom Kaptolu. Navršivši osamnaestu godinu i položivši ispit zrelosti, Stepinac odlazi u vojsku. Upućen je u časničku školu u Rijeku.

Kao mladi zastavnik, godine 1917. raspoređen je na talijansko bojište. U borbama na Piavi početkom srpnja 1918. bio je ranjen u nogu, a zatim i zarobljen. Slom Austro-Ugarske Monarhije dočekao je u talijanskom zarobljeništvu (u Noceri, pokrajina Umbrija), odakle se u prosincu 1918. dobrovoljno prebacio u Solun i prijavio u jugoslavensku dobrovoljačku legiju. U proljeće 1919. Stepinac je bio demobiliziran.Na nagovor oca upisuje se na studij agronomije, ali ga brzo napušta i prelazi na bogosloviju.

Kao student bogoslovije sedam se godina pripremao za svećeničko zvanje u papinskom zavodu Germanicum u Rimu. Završivši studije, zaređen je za svećenika u listopadu 1930. u Crkvi Sv. Petra Kanizija u Rimu. Potom se vraća u domovinu, gdje ga zagrebački nadbiskup Antun Bauer imenuje ceremonijarom (voditeljem obreda). U svibnju 1934. Stepinac je imenovan nadbiskupom-koadjutorom s pravom nasljedstva, pa je poslije smrti nadbiskupa Bauera u prosincu 1937. preuzeo službu i naslov zagrebačkog nadbiskupa.

Od tada Stepinac je na čelu Katoličke crkve u Hrvatskoj.U NDH Stepinac brani kršćanska načela i kritički se odnosi prema rasističkim zakonima i progonima Židova, kao i prema progonima pripadnika pravoslavlja. Osuđivao je i komunističku ideologiju. Nakon što je uspostavljena komunistička vlast, zbog svojih religijskih i nacionalnih stavova i neospornog autoriteta u hrvatskom narodu, bio je uhićen i izveden pred sud u jesen 1946. Osuđen je na 16 godina zatvora. U lepoglavskoj kaznionici proveo je vrijeme od 19. listopada 1946. do 5. prosinca 1951., kada je upućen na prisilni boravak u rodno mjesto Krašić. Tu ostaje kao zatočenik do smrti, 10. veljače 1960. Dana 12. siječnja 1953. papa Pio XII. imenovao je Alojzija Stepinca kardinalom, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 5. listopada 1998. blaženikom.

About Stric Ivan 2561 Articles
Postoji li drugo poluvrijeme? Često se pitam ima li smisla živjeti? Ima li smisla ponavljati lekcije? Što je Čistilište? Što je Raj a što Pakao? Prema riječima jednog svećenika(velečasnog) moja duša će u Čistilište, no spreman sam dati za moju ljubav Lidy sve i ispraviti njene greške naravno one koje su je dovele do ovoga sumornog mjesta. Kao i mene uostalom... Ako je Čistilište ponavljanje lekcije i ispravljanje grešaka, tu sam da joj pomognem...Nju može spasiti ili moja ruka i zagrljaj ili ako zakasnim sa time, oružje kratko i nečujno. Ne baš prekratko...srednje veličine da stane pod jaknu. Hvala Bogu pa je ratno doba a ja ne mislim ići ponovo u GBR u Slavoniji već ću biti prisutan tamo gdje trebam biti. Izračunao sam sve i matematički provjerio. Dobar rezultat? Što će biti sa mnom je manje važno...meni je nebitno potpuno. Jedino za čime bih žalio je moja ljubav Lidy i njena blizina, naš livel. I beskrajne priče do duboko u noć...Za sada je jedan manje...Od nikoga ne ću tražiti pomoć pa ću to sam odraditi besprijekorno. Bez mobitela. Može se dogoditi da kasnim na vlastito vjenčanje ili sam krivu cipelu u uzbuđenju obuo. Bitno da nitko ne zna što sam, uradio za moju Lidy, a u neku ruku i za Gorana. Jer je momak čestit i čist i Lidijin brat, i treba biti uzor svima koji ne misle tako. Ja sam tu našao smisao života...ginuti i žrtvovati se za drugoga/gu, i to samo po sebi nije mala stvar već je ogromna stvar koja nipošto ne ostaje u zapećku već dolazi Kristu ravno na stol. U ratu me nije htjelo...Nije peh već me je netko dobro čuvao od pogibelji. Ne trebam pomoć...ponavljam se. Ne želim ikoga da se petlja u to, jer to samo demoni u ljudskom obliku mogu napraviti. Gleda tuđe a ne radi na svome i ne gradi svoje, već ruši tuđe. Jer kada nju spasim čistilišta i pakla, i kada stane ravno pred Krista, i kada Krist čuje do kojeg je zaključka došla moja Lidy, Bogu će biti jasno zašto su toliko  branitelji i dragovoljci poumirali i tko je "vodio"brigu oko njih. Mislim da će se netko zacrvenjeti...Nikakvi ministri, nikakve udruge, nikakvi zapovjednici. Nitko. Jednostavno prepušteni sami sebi "pa što Bog dade i sreća junačka". Vjerujem samo jednoj osobi i to onoj sa kojom živim i dijelim paštetu zadnju uz smijeh jer za paštetu imamo samo koricu kruha. No smijeh ne jenjava. Živim sa Anđelom definitivno, i neću dozvoliti da mu se išta dogodi. Jer kako ću na kraju pred njenog brata izaći, i objasniti ako joj se nešto loše dogodilo!?? Pred roditelje i rođake. A volio bih i da se moja tata ponosi sa mnom. Zaslužio je to. Neka zna da sam na njegovu racu, i da se ponosim sa njom. Sa kamena je...