Umiranje branitelja i dragovoljaca!

Nitko ne reagira na apel hrvatskih branitelja koji sa strahom ulaze u svaku novu analizu. Na ovu najnoviju, sa vrlo šokantnim izvještajima, nije reagirala niti predsjednica, a branitelji umiru kao pokošeni... Javnost je već upoznata sa crnom statistikom o pobolu i smrti hrvatskih branitelja, no broj umrlih u posljednje vrijeme rapidno raste! Na to upozorava Koordinacija … Nastavi čitati Umiranje branitelja i dragovoljaca!

Oči u oči. Ti si ON!

Granate su padale po gradu i periferiji…rušile su krovove, padale po dvorištima, ulicama i pogađale zgrade. Sa istoka se je primjećivao gusti dim. Kuće su u selu Nuštru gorile. Hitna pomoć i druga civilna vozila su brzo promicala ulicama vozeći ranjene i mrtve. Definitivno nije bio dan za izlazak iz podruma i odlazak u kafić. Granatiranje je trajalo još dva sata, pa je se konačno stišalo ispaljivanje i detonacije granata. Provirili smo kroz podrumski prozor, i osluhnuli još malo. Da. Prestalo je. Možemo van.

Prijatelj Fleka i ja smo ožednili. Izašli smo van i krenuli pješice polako prema omiljenom bircuzu, “Kod usrane babe” gdje smo skraćivali vrijeme između granatiranja. Veliki stakleni prozori su bili pokriveni sa vrećama pijeska. Vrata podebljana sa fosnama. Ulazimo unutra, a za stolom sa desne strane su sjedili, lik iz Lučkog debeo, naoružan Hekler Koch-om sa prigušivačem. Ledena lica. Zelena odora mu je bila čista i uredna. “Odakle ti ovdje?”-upitah. “Došao sam čuvati zapovjednika grada. Navodno se neki gardisti bune na gradsku vlast jer je odavala pozicije i položaje naših trupa usljed čega su poginuli njih četvorica”. “Jesi sam ovdje?” “Ne nisam. Tu smo nas dvojica i vozač”. “Stigli smo onim Suzukijem, terencom”. Stali smo za šank, i naručili pivo i kavu. Pošto nije bilo struje u gradu, kuhala se domaća kava “socara”. Gusta skoro kao rijetki puding. Fleka je nageo pivo, a ja sam uživao u kavi, koliko se moglo uživati u takovom napitku. Konobarica sa druge strane šanka je bila rasčupana. Vjerovatno je friško iz drpeđe stigla. Imala je majicu sa dubokim dekolteom, crvenu mini suknju, i štikle kojima pete nisu bile iste visine, pa je izgledalo kada hoda kao da šepa. Uskoro stižu vozač i drugi specijalac iz Lučkog, također naoružan sa puškom Hekler Koch isto sa prigušivačem, te sjedaju kod kolege za stol. Ja se okrenuh konobarici i rekoh: “Mala ajd pusti ovu kazetu, ja sviram na njoj, biti će ti drago!” “Slušaj brko…mala ti može biti majka. Toliko sam starija od tebe!” “Ne smetaju mi razlike u godinama, ali danas ne mogu ništa sa alatom. Imam urinarnu infekciju!”-odvratih.

“Hahahahahaha!” “Šta je!? Jesi triper dobio!? E moj Striče Ivane…provjeri bunar prije nego skačeš ne bi li se utopio u njemu!”-nastavi konobarica sa ismijavanjem, te mi zapjeva pjesmu “Grickao si klitoris, dobio si sifilis!” “Ma ajde gledaj svoja posla.-odrezah. Ako te vrijeđa što te zovem mala, nemaš prava na to jer imaš jedva 160 cm, a mogu te zvati i matora! Ti biraj!” “Marš stoko, i ti i tvoj bratić!”-povika konobarica.

Ona tri specijalca su se počeli okretati za stolom, ispili su piće te krenuli van. Na stolu su ostavili novac, te izašli van. Kratko su stali pred vratima. Stigao je nekakav civil stariji, oko 55 godina te im nešto šaputao. Nisam primjetio da je tijekom razgovora sa njima očima upirao u mene i prijatelja Fleku. Pokazao je rukom prema križanju. Stariji lik civil se je uskoro izgubio, a specijalci su krenuli prema Suzukiju. I odvezli se prema križanju pa skrenuli lijevo, prema bivšem korzu. Ja i kolega smo izašli van i tek što smo krenuli začule su se ponovo granate. Počeli smo trčati prema skretanju za korzo…približili smo se na nekih 15 metara od križanja, granata prva, druga, treća zasuše križanje i cestu. Primjetio sam sa lijeve strane Suzuki od specijalaca, i njih u njemu pod zaštitom stabala drvoreda. “Vraćamo se u birtiju, jer ne ćemo stići do podruma, i smjene. Neka se strpe malo!” Ok. Kako hoćeš. Samo požuri da nas ne rasture!”-okrenuli smo se i počeli ubrzano hodati nazad prema birtiji. Fleka nije imao naoružanje, a ja sam imao Litvanku.

Iza nas Suzuki sa specijalcima, je stao na križanje i lagano i tiho zakočio. Zadnje desno staklo se je spustilo, i kroz prozor, je provirio Hekler Koch sa prigušivačem. Debeli specijalac, ledena lica, je stisnuo pušku rukama i nanišanio kroz optiku točno u moju glavu. Opalio je! Osjetio sam kako gubim ravnotežu i padam u crni ponor! “E jebi ga…moje ratovanje je gotovo!” Zaškripaše gume Suzukija, prema Nuštru. Duh mi se izdigao iznad tijela, i vidio sam rupu na glavi, točnije na čelu. Prijatelj Fleka me je vukao za rukav, u panici. Ništa ga nisam čuo. Sve sam doznao u jednom trenutku da Bog postoji i da su me Anđeli čuvali…”Ćik pauza, povikah im!” Okrenuo sam se i ugledao svjetlo koje me je vuklo ka sebi. Bio je to ON.” A joj, joj, ovaj poziv se ne odbija! Hahahahahaha!””Prokleti specijalci…upamtio sam im lica. Jesam ubijen, ali i dalje živim…srest će mo se u drugoj rundi!”Stao sam pred izvor svjetla i rekao, na upit kako se zovem: “Zvali su me Stric Ivan!”

Hrvatsko obrambeno štivo

Granate su padale po gradu i periferiji…rušile su krovove, padale po dvorištima, ulicama i pogađale zgrade. Sa istoka se je primjećivao gusti dim. Kuće su u selu Nuštru gorile. Hitna pomoć i druga civilna vozila su brzo promicala ulicama vozeći ranjene i mrtve. Definitivno nije bio dan za izlazak iz podruma i odlazak u kafić. Granatiranje je trajalo još dva sata, pa je se konačno stišalo ispaljivanje i detonacije granata. Provirili smo kroz podrumski prozor, i osluhnuli još malo. Da. Prestalo je. Možemo van.

Prijatelj Fleka i ja smo ožednili. Izašli smo van i krenuli pješice polako prema omiljenom bircuzu, “Kod usrane babe” gdje smo skraćivali vrijeme između granatiranja. Veliki stakleni prozori su bili pokriveni sa vrećama pijeska. Vrata podebljana sa fosnama. Ulazimo unutra, a za stolom sa desne strane su sjedili, lik iz Lučkog debeo, naoružan Hekler Koch-om sa prigušivačem. Ledena lica. Zelena odora mu je bila čista i…

View original post još 622 riječi

Kako sam “upionirao” i vrlo brzo na to zaboravio!

  Rođen sam 1967 godine i u prvi razred sam krenuo sa šest godina. Išao sam u njemačku školu sa svojim vršnjacima. Pa dobro ne baš sa vršnjacima već sa onima koji su bili godinu dana stariji od mene. Dobar sam bio u školi i šteta što nisam nastavio, jer sam školu prekinuo i prebacio … Nastavi čitati Kako sam “upionirao” i vrlo brzo na to zaboravio!

Kad Tunjo popizdi, nabije sve na blogov kolac.

“Sve počinje od pojedinaca, od vlastite odluke koju si donio ti, koju sam donio ja. Mi možemo samo našim primjerom pokazati put, no svak drugi mora tim putem sam poći i doći do cilja! Kad nas se skupi satnija-dvije, tad će to biti respektabilna snaga! A bit će nas i više! Jer kad dogori do … Nastavi čitati Kad Tunjo popizdi, nabije sve na blogov kolac.

12 redarstvenika, 12 Apostola, mučki pobijenih!

Redarstvenici koji su pobijeni u Borovo selu i dalje su pod optužbom da su bili paravojne formacije, i da je sve što su kanili činiti Borovo selu, i dalje napad koji nije bio osnovan, prema četničkim formacijama, SDS, te Stanimiroviću i Pupovcu. Dakle sve što se događa i nadalje jeste Status Quo, koji je ostao … Nastavi čitati 12 redarstvenika, 12 Apostola, mučki pobijenih!