Zašto? Zar je moralo tako biti?

U dom. ratu (mogao je biti bilo koji sukob-rat u svijetu i u bilo kojoj zemlji) radio sam kao medicinski tehničar na bojištu i pomagao ranjene te sakupljao mrtve bojovnike te ih vozio u bolnicu. Najprije se trijaža radila: najteže ranjeni i oni koji su blizu smrti su najprije voženi u bolnicu, zatim lakše ranjeni i potome oni koji su poginuli. Njih smo (ove zadnje ) vozili ravno na patologiju. Nakon izvršenog zadatka sam pokušavao zaboraviti ime, lice, poprište…nije bilo lako, jer se sa mjesecima sve to nakupljalo u meni.

Jedan dan jutro je bilo, sjećam se, došla je poruka na motorolu: “Krmačo” (tako se zvala naša sanitetska grupa), kreni prema pruzi, imaš prasad za pokupiti! U prevedenom smislu (šifriranom) je to značilo da imam više ranjenih i mrtvih. Doduše čuo sam eksploziju ali sam mislio da je pala veća granata na selo, na jednu od kuća , pa više nisam obraćao pažnju. Inače je bombardiranje bilo konstantno. Krenuo sam sa Dodge-om zelenim koji je na sebi imao veliki crveni križ, četiri ležaja od nosila, hrpu lijekova i zavojnog materijala, te Kramerove udlage, prema poprištu.

Vozio sam malo brže jer sam shvatio iz iskustva da su prvi trenutci i brzina dolaska na poprište od velike važnosti. Kada sam prišao zavoju ulice u desnu stranu skrenuo sam naglo i zakočio.

Predamnom je bio užas rata. Tri tijela su ležala raskomadana od (kako sam u hodu od preživjelih doznao) nagazne mine. Ok…pomislio sam: ovi su mrtvi…a koji su živi ostali? To sam glasno pitao i javila su se trojica. Pitao sam ih jel osjećaju gdje bol, ili krvarenje jel vide, pregledao im tijela, udove, glavu. Ništa…ali tada me je jedan specijalac doveo do čovjeka koji je bio porijeklom iz Koprivnice. Također specijalac. Sjedio je i drhtao. Puška je bila pored njega.

Prišao sam mu i pitao ga kako se zove…nije odgovorio niti je registrirao moje pitanje. Pokušao sam ponovo. Pitao sam ga za ime iznova…tada sam shvatio da čovjek muca i da mi govori što je doživio. Stupio sam u kontakt sa njim, dok su mrtve utovarali u prtljažni prostor Dodge-a, i pričao sa njim i izvlačio što više podataka iz njega i navodeći ga da govori svojim glasom. Čim više to bolje…Mislio sam da će ga razgovor povratiti no prevario sam se. Kruno!-pozvao sam ga (tako se zvao)…idemo sa mojim automobilom u bolnicu. Ajde polako ustani i sjedi na mjesto suvozača. Poslušao je šutke i sjeo na mjesto suvozača. U prtljažnom prostoru su bili mrtvi specijalci i jedan gardista koji je pazio da se tijela ne kotrljaju sa jednog kraja vozila na drugo. Mislim da sam sada koliko se sjećam za nekih 7 minuta stigao u Vinkovačku bolnicu. Pucalo je se. Granatiran je grad Vinkovci, a počeo je biti granatiran i Nuštar uoči moga polaska za Vinkovce. Cesta Nuštar Vinkovci je bila streljana za četnike. Doslovno im je bila “zajebancija pucati na vozila”.

Dok sam vozio pokušavao sam doprijeti do Krune, specijalca koji je mucao. Odgovarao je na pitanja ali mucajući. Pitao sam ga: Jesi li prije ovoga događaja mucao? N..n..nisss.aam. je bio njegov odgovor. Stigao sam u grad i motorolom obavjestio bolnicu da dovozim ranjenog i mrtve. Pred ulaz u bolnicu sam stao i ispratio Krunu prema medicinskim tehničarima, kojima sam rekao: “Doživio je eksploziju i pogibiju trojice prijatelja. Od tog trenutka muca. Nije ga ranio geler jer je bio posljednji i malo udaljen od prve trojice”. “Kruno! Kruno”!-dozvao sam ga. Ja moram gibati…sa njima će ti biti dobro. Jel ok? Ajde posjetit ću te sutra ili prekosutra kada ulovim vremena. Dobro? Ajde biti ćeš dobro…vidimo se Kruno. Govorio sam mu sve to u lice i gledajući ga ravno u oči. Drmnuo sam ga u rame i okrenuo se i otišao. Tog čovjeka sam prvi puta vidio taj dan , na dan tragedije, i vidio sam ga još jednom, i nije prestao mucati, ali je se mucanje smanjilo. Bio on jak momak od 80 kg i 180 cm visine, i mislim da se upornošću i konstantnom konverzacijom mogu ostvariti rezultati u mucavosti. Nije mi niti na kraj pameti prešutjeti nekome ako se izruguje čovjeku koji muca. Sve što sam naveo u ovoj priči se dogodilo u kolovozu 1991 u Nuštru između pruge koja je dijelila četnike i naše bojovnike. Ne znam što je sa tim dečkom, da li je živ(nadam se da jeste) i naravno da bih ga volio vidjeti i prozboriti sa njim nešto nevezano za ta događanja. Nije dobro sjećati se tragedije, pa i ako ti netko nameće takvu temu, on ti nije prijatelj. To sam naučio iz života. Eto…