Fikcija ili ne, stvarnost ili ne-bacite kamen ako ste bez grijeha.

Ćaknut! Vi ste ćaknut!-povika prema meni, sudski vještak stari član Saveza komunista, otimajući se pri tome dvojici specijalaca. Posjeli su ga na klupu optuženičku ne skidajući lisice sa njegovih ruku.

Sljedeći optuženik!-pozva sudac. Na ulazu se pojavi nekoliko liječnica i liječnika koji su se okaljali o etiku liječničku a što nije bila rijetka pojava. Tisuće branitelja je nestajalo, po psihijatrijskim klinikama. Specijalcima je bilo jasno kamo sa njima. Stavili su ih u kavez i zatvorili vrata.” Nečuveno”!-prokomentira liječnica opće prakse koja nije razlikovala klamidiju od mitesera na licu. “Ja ću se žaliti svetom Savi”!-viknu maleni liječnik, ne veći od Napoleona Bonapartea. “Ja nisam vaš! Ja sam pravoslavac! Priznajem samo sud pravoslavne vere.”Liječnica njegova supruga ga pogleda zaprepaštena.

“Ma kaj se nisi ubil, vrag ti mater jebel! Uzviknu treći liječnik psihijatar. Okrenuo sam se i vidio lice njegovo. Prepoznao sam ga. Bahati bojnik koji rata nije vidio ali je zato odobravao nasilje nad pacijentima u bolnici. Moje je lice i čitavo tijelo bilo u ranama, i teško sam se nosio sa bolovima. Svi u sudnici su konačno dobili moje povrede i rane na uvid. Zaliječene su bile…samo zaliječene.

Sljedeći optuženik. Tad uđoše u prostoriju suda, dvojica specijalaca sa uplašenom osobom, koja je lisicama bila vezana za ruke specijalaca. Bio je kako su mi kazali odvjetnik…ali kakav to?

Redom su tako ulazili osuđenici i sjedali jedan pored drugoga.

Sljedeći optuženik. “Pa kaj onda ako su ga se odrekli? Morao sam sinovima objasniti što se događa”. Ušao je za njim i njegov brat. Nije ga vidio optuženi, jer je oslijepio od bahatosti i nasilja. A koristio je se bratom u svakoj sitnici. I njegov brat je stajao sa strane jer kako kažu stari ljudi sa strane se sve vidi bolje. Bio je malko namrgođen. Zbog njegove žene koja je bila prisilno zatvorena u bolnici. On nije bio optuženik…bilo ga je sram svoga brata, i spletki sa kojima se je bavio, a sinove nije odgojio. A možda je i glumatao malo. Znali smo se od ranije kada je došao u posjetu nenajavljen sa još jednim suseljanom. Nikada se više od srama nisu pojavili pred mojim očima…jedino su mi oči bile bez rana.

Ušao je tada neprimjećen i jedan dečko koji je bio otrovan u ratu, no ipak je preživio otrove koje su Srbi sipali po Hrvatskim bunarima. Rane su me boljele sve više, i naravno bile su vidljive svima danas. Ranije su kao slijepci mislili da sve mogu izdržati i prešutjeti. Sjeo je u zadnju klupu i pogledao mene. Pao sam u paniku jer je shvatio moj plan kojeg sam iskovao za njegovu sestru, ako se jedna kriminalna djelatnost još jednom ponovi nad njom. Ako se povijest ponavlja biti ću tu kao Anđeo osvetnik. Zvao se je… Kasnije sam to doznao.

Sljedeći optuženik. Ušla je tada u sudnicu još jedna osoba koja mi je nekada bila bliska, no sada se nismo mogli pogledati u oči jer se je moj pogled izbjegavao. Osjećao se je posramljen. Volio je komunističke metode praćenja i ispitivanja, i maltretiranja. To mu je došlo glave i suđenja.

Ponekima je suđenje bilo isti tren završeno a ponekima je trajalo i dulje.

“Pošto su svi osuđenici prisutni, suđenje može početi!”-zaključi sudac koji je nekada davno završio pravni fakultet i radio za crkvu. Danas je bio slobodan čovjek, paraglajder, jer je časno izvršio svoju zadaću i poslanje.

Počelo je ispitivanje.

Optuženik NN ustanite i stanite tu za govornicu! :”Znam kako to ide, jer sam bio sudski vještak. Plitak koliko je bio već je priznao svoje zanimanje, i funkciju koju je imao”. Da li vi poznajete ovu osobu koja sjedi na lijevoj strani? Vještak pogleda…i odgovori: “Ne nikada je nisam vidio. Tog čovjeka ne poznam”. Slagao je. “Znači niste ga nikada dok je bio u ranama uvrijedili? Ne. Ja tog čovjeka ne poznam, i ne priznajem ovaj sud, osim suda po mom odabiru”.

“Unesite u zapisnik, da se vještak usljed alkoholizma kojem se je odao ne može sjetiti čovjeka kojeg je uvrijedio i povrijedio u prošlom mandatu”. Vještak problijedi…”Odkud znate da pijem alkohol. To nitko ne zna i nije mogao znati”. Gospodine sjedite tu i da vas nisam više čuo.

“Vještak upućen na obavezno ovozemaljsko liječenje od alkohola i mentalne svijesti komuniste u istu psihijatrijsku ustanovu gdje je radio i biti će suđen kako su bili suđeni jedan po jedan paćenik koji je preminuo od silne nepravde. Ne će biti prepoznat od službenika i uposlenih, što mu je dodatna kazna. Niti će mu grob biti označen”

Sljedeći optuženik. Optuženik stade za govornicu. “Da li ste vi NN se raspitivali oko mojeg klijenta i njegove supruge o privatnim stvarima i sve to prenosili gospodinu, koji inače voli oružje i zovu ga “Teta Bosiljka sa tri pištolja”. “A kada vas je tadašnji mogući klijent pitao da ga zastupate u parnici, glat ste ga odbili, jer bi bili kako navodite ” u sukobu interesa”. “Da to je točno”. “Imate li vi srama odvjetniče bivši? Zar mislite da će na vaše sportsko vozilo trinaest godišnje djevojke padati na tur kao pokošene kada vas vide u njemu?” Odvjetnik se zacrveni jer vozilo je bilo paravan, jer nije nikada smogao hrabrosti za života ga voziti preko 250 km na sat. No za djevojke je imao vremena. I tuđi prljavi veš. Tuđe je ispitivao naravno sa pitanjima: odakle ste, od kada ste ovdje, znači zbog njega ste doselili, pa jel radite. “Sudac doda: Mogu vam samo kazati da vam je dlaka falila da ne dobijete šamar u kafiću od Svetog trojstva”. Od oca sina i duha ratnika.

Sljedeći optuženik. Za govornicu stade bivši saborski zastupnik, bahat, agresivna osoba, koja je gazila sve oko sebe, pa tako i bližnje svoje. Gospodine dajte se predstavite! “Šta!? Kaj!? Pa vi ne znate tko sam ja!? Vi ste slijepi i glupi kao i svi oni koji vam drže stranu i koji su vas postavili na to mjesto!” Moj brat je u ratu ubijen! “Gospodine NN. Niti sam glup kao što nisu glupi oni koji su me postavili na ovo mjesto, a postavio me je sam Isus Krist, koji vas je ovoga puta kaznio. Kazna stupa na snagu odmah bez odgađanja i žalbe. Molim zaštitno osoblje da ga uputite na izdržavanje kazne i to odmah po izlasku iz sudnice. Čekić udari o drvenu podlošku, i sudac ustade sa stolca te mi priđe. Loše sam se osjećao, jer sam shvatio koliko sam bio plitak, vjeran, privržen ali krivim osobama. Krvario sam…na sve rane. Ponovo su se otvorile. “Ivane moj…ništa ne brini. Izdrži još malo.

Sljedeći optuženik. Vi ste stvarali i sudionik urote nad ovim nevinim čovjekom, skupa sa liječnicom, liječnikom, i sudskom službenicom. Dao Bog da doživize isto to sa podjednakim posljedicama kako vi tako i vaša majka. Sudac ustade iz stolice te mi priđe silazteći niz tri stube.

Ivane idi…Idi kući i odmaraj. Odmor ti je potreban i od brata, matere i oca, kumova, i svih drugih lažnjaka. Idi neka te Anđeli povedu k Njemu. Sudcu krenuše suze na oči, kada me podigla sa stolca plava djevojka, i pomogla da izađem van i sudnice. Jedva sam od slabosti hodao. Nisam mogao govoriti. Kada smo izašli van, upita me plavokosa djevojka: Možeš li Ivane? Zaljuljao sam se i pao mrtav na pod. Gasilo se svjetlo pred mojim očima. Ivane!!!-začuo se krik i suze djevojke. Prišao joj je i brat njen Goran. “Ajmo Lile”-reče on… Preteške su se stvari odvijale u njegovom životu. A ja sam znao da ću odmoriti se samo ako me ostave na miru, da počivam daleko od licemjera, lažova, nastranih budala. Isus me je uslišio. Nisu svi bili za vječni život. Takvog me je ON stvorio. Hvala mu na tome…Tad naiđe jedna žena i uđe u sud, te naiđe na sudca koji je brisao suze. Ona mu je prišla sasvim blizu i reče: “Ta Biblija je moja! Ne znam što vam je rekao!” Sudac tad shvati koliko je bilo onih od kojih sam bio povrijeđen. “Vi ste mu bivša supruga? I da Biblija nije Vaša, već ste je ukrali Katoličkom borcu, koji ju je dobio od Pater Ante a Ivan je bio njegov omiljeni ministrant. Žena se je trenutno pomokrila, u donje rublje…valjda je mislila da laž prolazi. Sudac se okrenu za trenutak pa odvrati: Pozdravite Arpada. I recite mu da vas čeka sud. Oboje.

Odlazio je sudac i krio suze koje su ga gušile, ili jedna mu se iskrala te se skotrljala niz obraz. Ptice su polako odlazile ka Nebu, a osuđeni na odsluženje svoje kazne. Nastao je mir, a pred sudom je ležalo jedno beživotno tijelo, za kojim je plakala jedna djevojka, iz Nebeskih visina, držeći se sa bratom za ruku.