Mojoj maćehi

Niti sunca sjaj,

niti oblak bijeli,

vratiti osmijeh mi ne mogu.

Niti dobrota tvoje mladosti,

niti zlato ovoga svijeta,

otvoriti mi oči ne mogu.

Jer ti prokunila si me,

zaklela odrekla me se,

jer su ti uši pune lažljivih riječi bile.

Velika zvanja, stručni ljudi,

svinje bez morala,

čudovišne ćudi.

Ni sva preklinjanja,

niti sve nebeski Anđeli,

vratiti me ne će.

Jer si znala koju bol mi nanosiš,

izdajom svojom,

lažnim dušebrižništvom,

i ljubavi maćehinskom.

Ali imaš sreće,

jer kako mene ko štene si udavila,

tako ti drugo ostade,

da ga pojiš,

i hraniš,

dok te smrt i od njega ne rastavi.

A tada me ne traži,

jer su zatrti mi puti,

i nestali tragovi,

koji vode do mene.

Jer četniku se ne oprašta,

makar ti ćup zlata donio,

i stavio na stol.

Sječaš se, tek tada ti je strah izašao iz tijela,

te zamazao i otrovao zrak oko tebe.