Nema ratnih tema, nema gardista, nema policijaca…jedna knjiga koja će vam vratiti osmijeh na lice koji ste davno izgubili.

5:33 minuta. Nemam sna. Ne dolazi na oči, ali nisam niti pospan. Naš mali stančić je dovoljan za dvoje koji se vole. Nisam stekao u životu mnogo prijatelja. Neki kažu zbog moga stava, neki kažu da ih jeza hvata od moje inteligencije, a neki su potpuno opušteni i rado razgovaraju sa mnom: Dobar dan kako ste? Dozvolite mi da vam otvorim vrata lifta, susjeda ispao vam je novčanik. Eto to su moji svi razgovori koje vodim sa zagrebčanima. Kada sam dolazio u Zagreb, okupila se ekipa koja nas je dočekala. Pojedince nisam vidio 30 godina, da bi se na kraju svo to društvance raspalo kako se i okupilo. Što je najčudnije od svega toga, jeste da nemaju djevojke, žene. Svi pričaju bio sam sa ovom , bio sam sa onom, aja ne vidjeh niti od navedenih.

Počeli su nas izbjegavati, blokirati mobitele-bez razloga.A jedini razlog koji su imali je bio dug novca kojeg sam posudio. Naravno sve sam dobio natrag nakon razgovora, da to nije u redu. No dobro to smo sredili. Ne duguje mi nitko ništa više. Čudno društvance za ovu metropolu. Imam gitaru i pojačalo i bubnjara a basistkinja kada završi gaže u Istri će se valjda priključiti bendu. To bih jako volio. A ako se ne priključi-ne znam što dalje.Možda da uhitimo još jednog gitaristu pa sa dvije gitare raditi svirke …niti to nije loša ideja.

Kakvi su to ljudi postali nakon rata: žedni krvi gladni izdaje (citat Petar Janjić Tromblon).

A još sam u fazi pisanja treće knjige koju sam dao Ivici Mijatoviću na pregled stručnjaka. Ako da zeleno svjetlo, knjiga ide u tisak.

Nema ratnih tema, nema gardista, nema policijaca…jedna knjiga koja će vam vratiti osmijeh na lice koji ste davno izgubili. Što od rata, što od tatinih i maminih sinova koji ganjaju mašine i utrkuju se po širokim ulicama.

I ona glavna stvar jeste da želimo oboje proglasiti našu vezu između Lidije i mene legalnom, i da moja Lidija konačno skine prezime bivšeg supruga.Kako čujem od Lidije, razmažen, kockar, diler i čovjek koji je htio sahraniti Lidiju. Zato je i otišla iz Splita, i došla kao Božji dar mojoj malenkosti.Kada sam je pozvao na predstavljanje moje prve knjige Dnevnik jednog Unuka, došla je iz Splita u Vinkovce i tako je sve i počelo. Zdravlje joj se povratilo. Moje također.Pa sad kad malo razmislim, koji će mi klinac lažni prijetalji, kolege koje ti pričaju iza leđa čim se okreneš. Žalim tog čovjeka i njegov slučaj jer su mu bitniji tuđi životi,nego sopstveni. Evo u ovaj tekst ću ugraditi tekst za knjigu još uvijek bezimenu, pa prosudite sami: palac gore, ili palac dolje.

Na Balkanu u osamdesetim, poznati Vinkovački željeznički kolodvor!

Pola dva ujutro…Vinkovački kolodvor. Nigdje žive duše tek tu i tamo ožive prikaze nekadašnjeg živopisnog Vinkovačkog kolodvora. Bosanci, Muslimani i Turci napolju ispred stubišta na travnjaku sjede na raširenoj deki i jedu piletinu ili ovčetinu iz papira smeđe boje koji je dobio tamnu boju zbog masti iz jela. Obavezno pivo, ponegdje šargija svira. Harmonika. Đžepari na svom zadatku. Najpoznatiji je bio na relaciji Tuzla Vinkovci, pjevač narodnih pjesama, Nazif Gljiva. Iz kupea u kupe je tražio priliku da zgrabi nečiju teško stečenu ušteđevinu. Sa lijeve strane kolodvora, klinci i par starijih tinejđžera, prodaju “cigle” pijanim Bosancima ili Turcima. 100.000 dinara cigla. Ako je ne kupiš fasuješ degenek od tih istih nasmijanih klinaca. A kada se dobije lova, trk u Cafe bar Kristal, gdje su se skupljali kamionđžije i drugi vrlo naprasiti i agresivni ljudi. WC na kolodvoru, vrlo staro okupljalište gradskih i seoskih homoseksualaca, i njihove poruke ispisane na vratima WC-a, a danas sa brojevima mobitela i opisima što i kako te kome rade usluge nastranog seksa. Kad te potjera na WC, dobiješ od nervoze sraćku iako je nisi imao kada pročitaš svu silinu tih bolesnih poruka. Doslovno te para uhvati, i već imaš par fleševa, koga udariti šakom, bocom, ili glavom. Vode nema u WC-u…kotlići ne rade. Čistačica zalije sa kantom vode WC i posao je gotov. Papira, i papirnih ubrusa nikada nije niti bilo. Pored stubišta za WC se je nalazila buregđžinica gdje su se prodavale “slavonske kamenice”. Naravno da se ne radi o školjkama, već o burecima koji su bili stari pet do deset dana, potpuno tvrdi, skoreni, bijele masti. Kada ga zagrizeš kada si gladan i on je bio dobar, jer je buregđžinica radila čitavu noć. Nadaleko poznate vinkovačke kamenice. A tu su još bili i VI.policijska (milicijska) postaja. Dražesni milicajci koji te prvo uhvate za kragnu i pritisnu palicom o zid i traže osobnu kartu. Tijekom pravih noći kada je kolodvor bio pun privodili su po nekoliko najupornijih pijanaca ili kockara. Sve koji su činili nekakovo zlodjelo. Znali bi ih zadržavati i zajebavati čitavu noć, a potom bi zvali upravu da pošalju kombi po njih.
Sad se pitam gdje sam ja to odrastao? Dobro pa sam normalan. U gradu željezničara i radnika. Da to je točno. U gradu navijača Ultrasa najagresivnijih u Hrvatskoj. Da…dijelili smo isti grad, kafiće, parkove. Dijelili smo i kolodvor željeznički jedan od najprljavijih, sa najšarenijim nacijama, iz gotovo čitave Europe, od Turske, Grčke, Makedonije, Bugarske, Rumunjske, Srbije Bosne, Crne Gore pa nadalje do Irana i Iraka. I kod njih je bilo blesana koji bi zaspali u parku na klupi a ujutro se probudili bez prtljage ili izšaketani od nabrijanih navijača, ili punkera. Nebitno. Kad je frka bila, svi su igrali za isti tim Vinkovačkog Dinama/Cibalijinu navijačku skupinu ULTRAS.
Čudan gradić Vinkovci. Kao da je jedna od važnijih tetiva u Hrvatskoj. Ja tako mislim, i jeste tako. Ne daj Bože da zagrmi, vidjeli bi opet mladiće u odorama, ali daleko agresivnije nego što smo mi nekada bili. Kaže se da se uči na greškama. Ja sam na svojim učio. Ovaj puta da zagrmi, ne bih se naprezao i vozio u bolnicu, već u prvu grabu. Takav vam je horoskop četnici. Takav vam je horoskop. Probajte…ne škodi još koja kolona “žena u crnom…”!

Kraj!