Novo!

Bakarić o Jugoslaviji i tri važna pitanja i zbog čega (osim Srbskog posezanja za tuđim) je ovaj pokus propao!

Dragi Striče,
danas sam imao priliku, a što je za nevjerovati, pročitati u Jutarnjem webnom izdanju preneseni članak iz “Globusa” koji se bavi Tuđmanom i Bilandžićem. Za čudo da Jutarnji, koji po mom skromnom mišljenju spada u podrepak SDP-a, prenosi jedan tako objektivan članak o vremenima koja su bliska, koja su izazivala toliko “valjanje” u društvu, koja su odredila slijedećih pedesetak godina života i izravno natjerala hrvatski narod da u ruke uzme pušku.
Osobno, iako ne kupujem tjednike, slijedeći Globus, poradi sadržaja moram kupiti. Od pamtivijeka Hrvat želi biti svoj na svome. Nismo, koliko je meni poznato, nikada posezali za tuđim, a ono ratova što smo vodili van granica svoje zemlje bilo je ili u opće dobro (pisah o Kosovskoj bitki i Hrvatima koji su u njoj sudjelovali na strani Srba – čitaj koalicija kršćana) van granica svoje Domovine, ili pak u nevrijeme u raznim vojskama, pa tako imamo Napoleona i 100.000 Hrvata kojima bi svijet osvojio ili u 369. NDH legionarskoj pukovniji kod Staljingrada (jedina postrojba van njemačke oružane sile koja je ravnopravno s Wehrmacht postrojbama bila u prvim rovovima rata. U druge nisu imali povjerenje). I ne samo da smo željeli biti svoj na svome, nikada (naglašavam  NIKADA) nismo željeli tuđe, pa smo tako kao narod dobili privilegiju da misu slavimo na svom GLAGOLJSKOM jeziku i PISMU, a latinskom
obredu, još davne 1248. od Pape Innocenta IV. upravo jer smo odbijali posezati za tuđim, prvo u Senju a onda širom Dalmacije, onda i unutrašnjosti. Dakle, dok je cijela Europa “grcala” u latinizmu koje je malo tko osim gospode razumio a puku bio izuzetno stran, pa nisu znali što u sv.Misi što predstavlja, mi smo kao narod slavili, pjevali i
blagovali pri Oltaru tvom na našem, narodnom horvatskom jeziku. Koje bogatstvo imamo. Malo sam Striče ovime izbjegao od teme, ali misao povede, pa odlutaš od predmeta rasprave kao učitelj kada djeca žele malo promjene pa ga pitaju o njemu važnom pitanju, koje uvijek i nikada nema veze s nastavnom temom. He he he… svi smo se time služili da izbjegnemo taj nastavni sat. No da se vratim Tuđmanu, Bilandžiću i Bakariću. Stavovi Tuđmana i Biladžića me ne iznenađuju. I jedan i drugi su bili vrlo pragmatični i ta im je pragmatičnost izuzetno kako u osobnom životu, tako i u karijeri i javnom istupanju koristila. Nasuprot tome, Bakarić je uvijek bio “tvrdolinijaš” na neki način, stari “partijac” koji nije mogao ili nije htio ili možda nije razumio do kraja događaje. Prije bih rekao da je bio tvrdo pragmatičan. Dok su Tuđman i Bilandžić javno i bez dlake na jeziku (istina Bilandžić malo pragmatičnije)
istupali u pravcu tzv. Hrvatskog rješenja u Jugoslaviji, tj. ravnopravno s ostalima ali biti svoj na svome, nasuprot unitarnoj i centralističkoj Srbskoj težnji, za koju sam u nekim svojim promišaljanjima već rekao kako i zašto je nastala, a još se nadam o tome reći, dotle je Bakarić bio onaj koji je “slomio” Hrvatsko proljeće.
Namjerno govorim Hrvatsko rješenje, a ne Hrvatsko pitanje, jer po meni u bivšoj nam zajednici nikada nije bila s naše strane nametnuta rasprava o Hrvatskom pitanju. Pak je druga strana, Srbi, uvijek isticala da postoji Hrvatsko pitanje koje oni (Srbi) moraju riješiti. I da, Hrvati su za njih pitanje a mi sami smo tražili Rješenje. Još jedna zamjena teza antitezom. Rješenje u kojem bi bili svoj na svome, hrvatski dinar (kuna) u hrvatskoj lisnici a hrvatska
puška o hrvatskom ramenu. To nas je i natjeralo da pokušamo 1971. razrješiti svoje RJEŠENJE kroz političke stavove
pa kada to nismo uspjeli tada, očito je bilo, da je put razrješenja, morao biti drugačiji. I da ne duljim, slijedeća generacija koja je 1971. bila srednjoškolska (kao ja) je 1991. bila zrela (po raznim oblicima) da razrješi to Rješenje, ovaj put silom oružja, jer drugačije sa Srbima izgleda ne ide. I tu su Luburić i Tuđman, iako jedan desno a drugi lijevo našli sredinu. I to je ono od čega ne smijemo odstupiti jer nam se inaće zlo kao narodu sprema. Narod koji nije naučio iz svoje povijesti, lekciju mora ponoviti ili još gore višekratno ponavljati. A bilo bi mi jako jako teško da moji unuci moraju ponavljati lekciju. Jer ova je lekcija krvava. Ne želim reći jeli možda on (Bakarić) tog trena bio pragmatičniji od Tuđmana i Bilandžića, i jeli možda gledao dublje u budućnost i pomislio da je prerano, no u svakom slučaju je bio “sudac” jednog vremena. A biti “sudac” jednog vremena i dati konačne stavove o nekim događanjima je izuzetno opasno, posebno ako poslije ne možeš izmjeniti te stavove iz više razloga, a jedan je npr. da te stižu godine ili možda više ne igraš igru prema pravilima, a kamo li utjecati na
događanja. Dakle, obajvesni izvor SDS-a (Služba državne sigurnosti) je o Bakariću prenio Bilandžićevu izjavu.
Da ne bih interpretirao, citiram: “On (misli se na Bakarića, moja opaska) je u posljednjih godinu dana u različitim prilikama dao jasno do znanja tri gotovo parole: Jugoslavije nema bez rješenja nacionalnih ekonomija i konflikata
što iz toga proizlaze. Unitarizam i centralizam su za ovu zemlju najveća opasnost. I treće, nacionalno pitanje riješeno u Partiji već odavno ostaje i dalje jedino rješenje u budućoj Jugoslaviji. To je (Bakarić – op. a.) rekao i Marinku Gruiću uoči Nove godine, ali badava. Svi se prave gluhi”, završen citat. Ne želim se ovdje pozabaviti prvimom i drugom Bakarićevom izjavom, već želim dati osobni osvrt na njegov treći stav o razrješenju nacionalnog pitanja u partiji. Kako rekoh, iako se partija sastojala u kasnijem trenutku razvitka društva u Jugoslaviji
od REPUBLIČKIH SAVEZA, ona je na saveznoj Jugoslavenskoj razini djelovala centralno, dakle koliko god Bakarić govorio da je nacionalno pitanje razrješeno, toliko je na svoju (i našu kasnije krvavu) žalost bio potpuno u krivu.  Moje je mišljenje da bi bilo izuzetno interesantno vidjeti danas Bakarićev stav o svemu. Bakarić je umro 1983. godine, a nacionalno pitanje u bivšoj Jugoslaviji nije bilo riješeno. Ja bih rekao Hrvatsko Rješenje nije razrješeno. Nasuprot tome, postajalo je SRBSKO PITANJE i ono je do kraja ogoljeno, izloženo javnosti svih tadašnjih naroda na 14. izvanrednom kongresu SKJ 1990. dakle punih 7 godina nakon Bakarićeve smrti.
Tada je svima, najviše samim unitarnim Srbima postalo jasno da oni sami predstavljaju PITANJE koje nikada nije razrješeno. I temeljem svoje “hrabsrosti” pokušali su ga riješiti događajima 1989.-1995. Ostalo je bliska povijest.
Već se tamo 1988. na jednom skupu tada zvanih “rezervnih starješina” a danas bismo rekli pričuvni časnici (meni osobno puno draži izraz) jer biti zapovjednik grupi ljudi nije samo dužnost već i domoljubna čast, posebno u ratu kada nešto što je onog trena nezamjenjivo a to je život, imaš na raspolaganju svojih vojnika.
Moji su vojnici uvijek znali da mi je čast što sam njihov zapovjednik i to sam imao prilike osobno tijekom, a posebno nakon rata doživjeti. Dakle na tom se skupu vidjelo da od neke nacionalne  ravnopravnosti ne samo u razgovoru,
već da i u postupcima sa Srbima NEMA DOGOVORA. Skup je održan u prostoru tada zvanog Doma armije, a na bini je bila samo jedna zastava i to savezna, Jugoslavenska. Kako smo mi većinom tada u društvu bili razrješili pitanje kako sami sa sobom, tako i društvo u cjelini, na moj izravni upit jednom visokom oficiru JNA, gdje je republička
Hrvatska zastava, jer skup je održan u Hrvatskoj, dobijam osorni odgovor “NEMA, ovo je Jugoslavija”. Eto, tako se moj striče Bakarić prevario u svojim stavovima, a mi dodatno učvrstili da neće biti mirnog rješenja jer Srbi uvijek za razliku od nas posežu za tuđim.
P.S. Dragi Striče, spremio sam ovaj osvrt da ga sutradan (u nedjelju) pošaljem, no upravo otvorih Jutarnji (koji sam ipak pohvalio koji redak gore) i progutah gorku pilulu. Opet Ante Tomić i njegovo pljucanje po Hrvatskoj i našoj povijesti. Stoga ti ovaj uradak šaljem ranije, a Tomićevim stavom, koji je na žalost sveprisutan u našem društvu i Vlada i Sabor se na njega ne osvrću, pozabaviti ću se sutradan i poslati ti uradak.
Izvor: Ivan Čavrak
error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: