Novo!

Berlin pao, Ođžak nije!

12082291_184365638563157_759403372_o

 

Na ovaj dan su se vodile žestoke borbe hrvatskih Bojovnika i deset puta jačeg partizanskog neprijatelja. Prisjetimo se, nekih vođa odpora ođžačkog kraja, i ujedno koliko su posavski Hrvati patili od 1941-1945, a pogotovo nakon sloma obrane Ustaša i Domobrana…

„Svi zapovjednici, kao i većina branitelja, poginuli su tiekom te bitke. U Bosanskoj Posavini nema obitelji, koja u opisanim dogadjajima nije izgubila više članova. Treba li onda čuditi toliko velika žedj ovoga naroda za hrvatskom slobodom i neovisnom državom.” 

Nikada nije pronadjeno tielo ili bilo kakav trag zapovjednika viteza Petra Rajkovačića, iako se zna, da je bio težko ranjen tiekom zrakoplovnoga napadaja na bunker u Vlaškoj Mali (Mahali). Baja Ivo Rajkovačić poginuo je u svibnju 1945. u partizanskoj zasjedi, obilazeći iztaknute položaje branitelja zajedno sa svoja tri dočastnika. Baja Ivan Čalušić preživio je proboj iz obruča te je na prievaru uhvaćen god. 1947. i ubijen u Tuzli iste godine. Slično se dogodilo i drugim preživjelim bojovnicima, koji su odpor pružali do god. 1948. Od god. 1945. do 1949. u Odžačkomu je kraju bez sudjenja ubijeno 3.500 Hrvata odžačke župe.

Procjenjuje se, kako je u odžačkoj ravnici ubijeno 10.000 Hrvata Bosanske Posavine. „Mladi Hrvati Bosanske Posavine imaju se u kog ugledati. Tiekom Domovinskoga rata za hrvatsku državu i obstojnost Hrvata u Bosanskoj Posavini palo je 3.000 mladih bojovnika. Veći dio teritorija Bosanske Posavine i danas je okupiran. Oni ne snose odgovornost za pad Posavine. Saborsko povjerenstvo za izpitivanje uzroka pada Bosanske Posavine nikada nije objavilo rezultate iztrage. 

Titov rodjendan, sa zakašnjenjem od dva dana, slavljen je krvavim pirom nad golorukim hrvatskim narodom, nezaštićenom djecom, ženama, starcima i ranjenicima. Nad civilima i ranjenicima počinjena su strašna zvjerstva.

U Posavini nema Hrvata, koji u sebi nije nosio spoznaju o strašnim partizanskim zločinima počinjenima nad zarobljenim braniteljima u selu Prudu, gdje su komunistički zlotvori pobili i bacili u Savu 1.200 na prievaru zarobljenih branitelja, o strašnomu zločinu počinjenomu nad 450 na sličan način zarobljenih branitelja u Garevcu na Burića Imanju, o pobijenim ranjenicima nakon pada Vlaške Male, u Nujića Bašti, o partizanskomu zločinu 16. muslimanske brigade u Svilaju, o ubijalištima na Majni u Modriči, Bosanskomu Šamcu, o zločinu četnika u Pećniku, gdje su 17. siečnja 1945. na blagdan Sv. Antuna Pustinjaka na misi zaklali velečastnog Ivana Ljubu Roju i pobili
nenaoružan narod, te o mnogim drugim strašna stratištima. Partizanski gubitci bili su veliki.

Zvjerstva nad narodom i ranjenicima te veliki partizanski gubitci, kao i sviest o kršenju svih odredaba ratnoga prava, te strah od širenja odpora, bili su razlog, što su i u svojoj novoosnovanoj državi jednostavno prešutjeli tu ‘pobjedničku’ bitku protiv svoga naroda.

S druge strane, narod o njoj nije govorio zbog proživljenoga straha i svih patnja, kao i svenazočnih KNOJ-a, OZN-e, UDB-e.

Žene Posavine izniele su tada teret svih nedaća na svojim ledjima. Žutica, tifus, preživjela djeca i starci – sve se to srušilo na ledja tih hrabrih žena, koje u tomu kraju i danas nose crninu, jer su mužkarci bili ubijeni ili su ih osudili na dugogodišnju robiju.”Odžak i Odžački kraj s pravom mogu nositi ime POSAVSKI BLEIBURG. U Odžaku bi trebalo podignuti spomenik vitezovima i bojovnicima posljednje bitke Drugoga svjetskoga rata u Europi. Posebno mjesto na tomu spomeniku zaslužuju žene Odžačkoga kraja, koje su se zajedno sa svojim vitezovima i bojovnicima borile i pomagale im u borbi, a poslije sloma odgajale njihovu preživjelu djecu i brinule se za njihove starce.

One i danas nose crninu žalosti za svojim poginulim i ubijenim vitezovima i bojovnicima, kao što su i žene Kraljeve Sutiske obukle žalbenu crninu u spomen na svoju kraljicu Katarinu Kosaču, koja je, odlazeći sa stolnoga mista u Bobovcu, uzdahnula tužno: „Najviše žalim pšenice bjelice s Liešnice, vodice iz Radakovice, ribice iz Bukovice i dinja iz Vina.”

Neumrli vitez Petar Rajkovačić s pravom se ubraja medju karizmatične hrvatske mučenike, koje dr. Hrvoje Šošić imenuje u trećemu dielu svoje trosvezčane knjige. Petar Rajkovačić ide u red
uzornih i uzoritih vitezova i velikih vojskovodja, kao što je ustaški krilnik JURE FRANCETIĆ, koga dr. Šošić u svojoj rečenoj knjigi takodjer ubraja u karizmatične hrvatske mučenike. Bojovnici Odžačkoga kraja mogu biti uzor svima naraštajima Hrvata kako se bori i umire za svoj dom i rod i za svoju državu.

M.Marčinko/Stric Ivan

S/I

1 Comment on Berlin pao, Ođžak nije!

Comments are closed.

This site is protected by wp-copyrightpro.com

Copyright © Hrvatsko Obrambeno Štivo 2017 All Rights Reserved. 

%d blogeri kao ovaj: