Novo!

Besjeda Tigra Domagoja

Mjesec studeni je u predsoblju… Prvi sati istog teku, on lagano skida svoj kaput, cipele, sprema se uči u dnevni boravak i pokušava se uvući i u moje srce… Trudim se, reći mu; “Ne!”… Studeni je u mojoj duši stvarno studen… Dani sjećanja se radaju jedan za drugim; Svi sveti, Dušni dani i rođendana dva, nažalost svijeće na jednoj torti toga dana će opet ostati gorjeti jer nema ga da ih ugasi, potom Dan sjećanja, onaj službeni jer meni je svaki dan Dan sjećanja, sjećanja koje živi u meni…

Gluho je doba noći i jedan chat sa starim prijateljem, suborcem, Tigrom, bratom je pokrenuo rijeku sjećanja u meni, sjećanja na 1991. godinu mogućnosti izbora i profesionalne orijentacije za mene… Godina je to koja je većini nas prelomila nešto uobičajeno, prelomila je i naše obitelji, domove… No, i tako prelomljeni nismo bili slomljeni, disali smo kao jedno, barem velika većina nas, dok su se oni drugi elitistički skrivali po više ili manje elitističkim mjestima.
Te godine se konkretno zakotrljala istina, velikosrpska ideja je prerasla u jedino što je mogla prerasti; krvavi pir, ekspanziju na susjedovo, gazdino, tuđe…

Mi smo napokon počeli tražiti i boriti se kako treba za svoje, za svoju Hrvatsku državu, neovisnu od tuđina… Maske su pale, a isto tako i posljednje iluzije o ostanku mrske nam Jugoslavije kao zajednice “istopravnih” naroda… Ja sam u to ljeto utekao iz JNA jer ni informacijska blokada nije mogla sakriti ono što se uistinu događalo… Splet okolnosti me odveo u mogućnost, za mene jedinu, da tada odmah obućem odoru Zbora narodne garde, a da sam imao drugih opcija, imao sam…

To ljeto, kao nikad do tada, ponudilo mi se nekoliko opcija za bolje sutra… Rođen sam u Australiji u kojoj sam imao i obitelj, ništa pretenciozno, ali dovoljno da mogu iskoristiti zov juga, stabilne države pristojna standarda… Ne, nisam pristao… Naravno, povijest se stvarala ovdje, povijest mog naroda, moje zemlje… Izabrao sam odoru hrvatskog vojnika, te krenuo po terenima… mlad, neustrašiv i nadobudan… izložen krvavim nuspojavama rata i alarmantim informacijama iz moga Vukovara, razdužio sam se u svojoj postrojbi i krenuo put Vinkovaca, no put me odnio na drugi kraj Hrvatske… tko će ga znati, možda je to bila intervencija nekoga od gore, jer skora budućnost je pokazala da sam svojim nedolaskom na istok Hrvatske sačuvao svoju glavurdu na ramenima…

Vukovar je u međuvremenu ipak pao, a pao bi da sam tamo i stigao jer ja ipak nisam Chuck Norris, nažalost, u rijeci krvi, nestala su i moja dva brata, te mnoštvo prijatelja, otac, pa i djed su upoznali gostoprimstvo srbijanskih logora za sve one koji nisu mislili kao i oni, a mater, majka, snaha, nećaci i ostala obitelj su dolazili postupno u razna odredišta širom lijepe naše tražeći jedni druge i sami sebe…

U to doba, dobih i neke nove ponude… moja nažalost pokojna teta, ponudila mi je da studiram medicinu, a imao sam na raspolaganju i jednog poznatog mecenu da se školujem na likovnoj akademiji u Zagrebu… dragi Bog će znati što bi se dogodilo da sam prihvatio jednu od opcija jer je budućnost pokazala da sasvim pristojno plivam u obje vode, no po starom dobrom običaju, odabrao sam po svom… ponovno u odoru… ponajprije sam došao svojim vukovarcima, ali splet okolnosti je želio da o bude usputna stanica, te da se vratim među svoje Tigrove jer tamo sam ipak bio doma…

Pretpostavljam da se nakon ovoga pitate da li sam ja normalan, da li žalim za propuštenim, naročito u svijetlu događanja 24 godine kasnije… Pa, lagao bih da kažem da ne žalim… No, odgovor bi mogao biti nešto drugačiji od priželjkivanog… Naime, žalim što sam se pod pritiskom vlastitog srca razdužio i krenuo kući… Znam, da sam i ostao u svojoj postrojbi, moglo je biti svakako, ali to je cijena na koju sam svojevoljno pristao, a pristanak produžio povratkom u istu… naravno da poslijedice osjetim i danas, naročito kada ujutro osvanem polagano se i uz bolove ustajući iz kreveta na sve četiri ko neki dida od 80 i nešto, te natapajuči stražnjicu u hladnoj vodi svaki put kad hemići prokrvare, no, neka je svo zlo samo u tome… Doduše, ponekad se upitam, naročito kada u Bibliji pročitam priču o talentima, mada znam da se tamo priča o novcu i gospodarenju istim, kada bi je doslovno shvatili, da li sam se svojim izborom ogriješio o Boga…

Znate, mnogi me pitaju, prijatelji kojima je stalo do mene, što mi to treba, svo to pisanje, iznošenje stavova, kritike… zar se ne bojim da će mi neko stati na vrat, zakočiti me kada mi nešto zatreba, utjerati mi, ma znate već… Ali ja se bojim samo Boga i pred njim pognem glavu, kleknem, molim ga… Pognem glavu i bude me sram i kada vidim svu tu našu sirotinju ili bolesne negdje na rubu društva, a znam da to nije slika moje zamlje za kakvu smo se borili i kakvu smo budućnost sanjali… No, tješi me činjenica da smo sva moja braća, sestre i ja dali baš sve od sebe u onim trenucima kada je to trebalo da ispunimo svoje dužnosti i zadaće, te mudrijima od nas ili smo ih barem tada takvima smatrali, predamo našu zemlju i zemlju naše djece na upravljanje…

Eto… Vrijeme će pokazati, a i susret sa Stvoriteljem da li su moji izbori i sve borbe bile ispravni, a do tada dat ću sve od sebe, ma koliko umoran bio da onima kojima mogu pružim barem utjehu ili neku pomoć, jer samo tako mogu zadovoljiti i sebe samog…

Napisao: Domagoj Jurčić-Sremac

http://domagojjurcicsremac.blog.hr/

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

%d blogeri kao ovaj: