Novo!

Blagdan Sv. Ivana Hrvatskoga- pustinjaka!

Dragi svečari i svečarice,

neka vam je sretan i blagoslovljen imendan uz zaštitu i pomoć Sv. Ivana Hrvatskoga – pustinjaka (koji je mnogim Hrvatima jedva ili nikako poznat) a od kojega bi mogli naučiti krasne stvari za spas vlastite duše. Također i od Sv. Ivana Krstitelja – Glavosjeka, neustrašivoga Kristovog rođaka, koji se je protiv bogataša, farizeja i ”obijeljenih grobova” do smrti borio za pravdu i istinu, baš kao što se i patnički Hrvati bore protiv komunističke ideologije.

SVETI IVAN HRVATSKI – pustinjak

 Sin kralja Hrvatske i Dalmacije

U vijeku devetome

U kraju moravskome

Stajao Tetin – dvor.

Gazda mu Borivoj, knez,

Grčkog bogoštovlja sin

Bijaše dobar kršćanin.

Ženidbeni mu vez

Krasila žena mlada

Lijepa Ljudmila

Ponos sela i grada.

To dvoje dobrih ljudi

Bogu umilni bili

Slavu mu pronosili

Po kneževini svud.

Takvim vladarima

Hvala i dika bud’.

Jednoga dana knezu

Prohtje se ić u lov.

Odjeknu glasno

Roga lovačkog zov

I lavež ljutih pasa

I njisak bijesnog hata;

Ruka uzdice hvata

Pa hajd u šume guste

Put divlje Hodinye.

I eto sreće puste!

Košutu grmlje krije,

O ljudi, krasna li je!

Poput nevinog čeda

Hajku lovačku gleda

I bjegnut jadna htjela;

Hitra doleti strijela

I usred bijela dana

Košuti ljuta rana

Iz nježnog zjapi tijela.

I bježi, mukom bježi,

K stjeni kamenoj teži

Gdje voda žubori hladna.

Tamo je klonula jadna

Da pusti zadnji dah.

No gle znaka s nebesa!

Teče košuti mlijeko,

Reć bi, čitava rijeka…

Kneza spopade strah.

‘‘Čudo!’’Svako je reko

I pio slatkog mlijeka

Ma baš do mile volje.

Pa kud bi lovac bolje?

Al’ jao, pomoz Bože,

Iz kamene pećine

Iskrsnu divljak plah,

Raspelo sveto steže.

Odjeća mu od kože,

Kosa do zemlje seže,

Brada sakriva grud.

Kakva mu pamet i ćud,

Je l’ avet ili duh,

Bog bi tek znao gor.

Mrtvoj košuti hrli

I ljubi je i grli

I plače ubog stvor.

Držeć u ruci Krst

Podiže drhtav prst

Te će Borivoju reć:

– Zašto ustrijeli moju

Premilu mezimicu,

Voljenu košuticu

Dobročinitelja mog?

Hranila me je mlijekom

Prijatelj bi mi vijekom,

Darova mi ju Bog.

Bila mi silno blago

Mjesto seke i maje,

Bezazlenošću zračio

Mirni joj blagi lik.

Smrt njena duše mi krik,

Bol moja velika je!

Crno joj oko drago

Sveđ gledalo me rad.

Dražesno mi stvorenje

Usmrti ljudski stvor,

Oprosti, reć bi – gad.

Knez moravski se trže

I bi mu jako žao

Te grešku pere brže:

– Šumnjače, reci tko si?

Što želiš, od mene prosi

I sve ću tebi dat.

Dignuv visoko glavu

“Divljak’’ zboriti uze,

U plemenitom oku

Zasjale suze, te će:

– O čuj me dobro, kneže,

Ja ubog prosjak nisam.

Mene s kraljevstvom veće

Kraljevska loza veže,

Pogodi sin čiji sam?

Ja krv sam Gostumila

Kralja Zemlje Hrvatske

I slavne Dalmacije.

Znaj, ime Kroacije

Nekoć i sada bilo

Srdašcu mojem milo

Ko sunce što no sije,

Ko drage majke krilo

I slatki osmijeh njen.

Sjajan me život ček’o

Svak mi se klanj’o i rek’o:

“Blažen ti začeća tren.’’

Usred lagodnog žića

Osjetih s Neba zov

I bijah Duhom vođen.

Božji mi reče glas:

“Sinko, pripadaš meni.

Nisi za kralja rođen,

Čeka te život nov.

Ostavi zemlje čari,

Sve raspadljive stvari

I budi samo moj,

Ivan Hrvatski, svet.’’

– Kneže, ja prezreh svijet

I sav se Bogu dadoh

I pred njim ko rob padoh,

Te bijah ludo sretan.

Dođoh u divljinu

I nisam nikad sjetan;

Vijek ću pokoru činit

Sa duša grijehe snimit

I molit za svoj rod.

Kraljevska što mi krv

U tijelu bijednom teče,

Kad prkosno zapeče,

Ah, ja se vragu ne dam!

Krst ovaj stavim preda m’

I budem sićušni crv,

Od mrava ništa bolji.

Tu sam po Božjoj volji,

Tu ću spokojno mrijet.

Četrdeset dva ljeta

Nije me vidio svijet

Nit za njim srce tuče,

Nit želja k njemu vuče.

Kneže, ti čudno gledaš

I dokazat si ne daš

Da smrtnik uživat neće,

Da kralj bježi od sreće?

Ta čemu žezlo, kruna,

Dukata kesa puna

I slavni kraljevski znak?

Kneže, to sve će proć.

Kraljevstvo, slava, moć

I raskoš i prijestolje

Svijeta su ovog kras.

Ja nađoh blago bolje:

Skromnost, žrtvu i mir

I duši svojoj spas.

U divljoj Hodyniji

Kraj bistre Lodenice

Sa životinjom i mravom

Vječni je za me pir.

I tvrdim punim pravom –

Moja kamena špilja

Puna je izobilja

Sveg što čovjeku treba.

Imam hladne vodice,

Plodove šume ove,

I blagoslove Neba

Neraspadljivo zlato;

U nebeskim dvorima

Mjesto mi rajsko dato.

Zadivljen Borivoj slušo

Pa reče: ‘‘Sveta dušo,

Budi mi u dvoru gost.

Ostavi vječni post

Obuci halje nove

Bjež’ iz divljine ove,

Uživaj koji čas.”

– Ne, hvala – Ivan reče,

– Već kneže, popa mi daj.

Kad žića kraj isteče

Da idem pravo u raj.

I umr’je Hrvat Ivan,

Kraljević, čovjek divan

I bje proglašen svet.

Ozdravljo češki svijet

Čudom hrvatskog sina,

A tuđa domovina

Slavi ga danas dan.

Ivane, ti nam prosti,

U tuđem kraju ti kosti,

Mnogom si Hrvatu stran.

Trinaest vjekova

Kristov barjak se vio,

Brojan mučenik bio

U rodu hrvatskom.

I mnogi krasni ljudi

Hrabrost im vječna budi,

Davali živote

Za Krista i za Dom.

Krv stoljećima tekla

Zahvale riječ se rekla

Pa legla s pokojnikom

U jame dubok grob.

Umjesto mučenika

Umro tek neznan rob.

O Bože, Ti nam reci,

Gdje su hrvatski sveci

Gdje dičnog roda cvijet?

Zar četvorica samo?

Zar tuđi bolji je svijet?

Grešnost Hrvatskom hara,

Od strane ljevičara

Prijeti nam oblak crn;

Gle, komunizma trn

U mnogoj njivi niče.

Kraljeviću sveti

Hrvat ti usrdno viče

Pogledaj nas sa Neba!

Hrvatska svece treba,

Čistokrvne Hrvate

Da svetost Zemlji vrate

I slavu roda svog.

Ivane, ti izmoli

U suznoj hrvatskoj doli

Nek vlada Hrvat i Bog.

Izvor: Marija Dubravac Brisbane

 

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: