Novo!

Bog i Hrvati

A.S.

U hrvatskim državnim i narodnim poslovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne smije odlučivati nitko, tko nije član hrvatskog naroda. Isto tako ne smije o sudbini hrvatskog naroda i hrvatske države odlučivati ni jedan strani narod ni država. Živeći niz stoljeća u zajednici s drugim narodima, hrvatski je narod imao prilike iskusiti, što znači kad tuđin zapovijeda. Visoki državni dužnostnici, činovnici i mali slugani države prekrivali su poput buha, moljaca ili drugih štetočinja Hrvatsku. Punili su svi redom vlastite džepove, dolazili goli i bosi, vraćali se kao gavani. Usporedo s njima uvlačili su se tiho i neprimjetno, paraziti svih dlaka, priljepljivali se na narodnu kožu, da s nje više nikada dobrovoljno ne siđu. Radi lakšeg sisanja narodne krvi neki su se od njih tako pritajili prilagodili svojoj sredini, da ih je površna okolina počela smatrati Hrvatima, ili barem poluhrvatima, I oni su sami nastojali, da se to mišljenje proširi, te da u njihovo hrvatstvo nitko ne sumnja. Ušavši ponajprije u priradni život Hrvatske, prodrli su uskoro u kulturni, a konačno i u politički. Pažljivo, da ne izazovu sumnju i pobunu, a opet drsko i bezobzirno, otimali su se o razne političke dužnosti i položaje.

Zahvaljujući teškoj situaciji, u kojoj se je hrvatski narod nalazio, znali su se dovući do najutjecajnijih mjesta. Tada je tek postajala bjelodanom nacionalna negativnost njihove rabote i šteta, koju su narodu nanosili već samim zauzimanjem visokih položaja. Strance, koji su vodili hrvatsku politiku, ili imali jačeg utjecaja na hrvatski narodni život, možemo podijeliti u dvije skupine. Jedni su se prema hrvatskom narodu odnosili uvijek tuđinski i neprijateljski. Oni su svjesno radili i nastojali skršiti žive narodne snage, sapeti Hrvatsku i onemogućiti joj razvitak i napredovanje, umrtviti hrvatski narodni osjećaj i od Hrvata stvoriti bezličnu masu, koju se može bilo kojim imenom okrstiti.

U mnogo slučajeva oni nisu krili svoju mržnju i odvratnost, koju su osjećali prema narodu, na čijoj su grbači živjeli. Njihovi osjećaji i riječi, djelovanje i pothvati bili su rukovođeni u krv usisanom težnjom, da hrvatski narod izbrišu, unište. Drugi su pak iskreno zavolili hrvatski narod, prilagodili se njegovim običajima, prigrlili njegove težnje, sudjelovali često u borbi za ostvarenje njegovih prava. Oni su iskreno želili, da budu pravi Hrvati, i takovima su se i osjećali. U njihovom radu vodila ih je samo misao čuvanja probitaka hrvatskog naroda.

Bilo je među njima i velikih ljudi, čijim se imenom može hrvatski narod ponositi. Mnogi su na kulturnom polju stekli neprocjenjivih zasluga. Nu i ovi su se u vođenju narodnih poslova i upravljanju narodnom sudbinom pokazali negativnima. Njihovo porodično stablo nije imalo hrvatskog korijena, i nije crpilo snagu iz hrvatske zemlje, hrvatske prošlosti, hrvatske duše. Oni nisu imali osjećaja za stoljetne zakone hrvatskog narodnog života i opstanka. Nisu poimali tajnu unutrašnje gradnje naroda, kojemu su se oni, makar s najboljim željama i težnjama tek izvana pripojili.

Tako se je dogodilo, da su ti posinci hrvatskog naroda zanosili planovima i idejama, kojima se ne bi mogao nikada zanijeti pametan i pošten Hrvat. Te su ideje promicali u narodu naturivali svom snagom svojeg intelekta, volje i ugleda u narodu. Narod pak poznavajući veličinu njihova rada na drugim područjima, nije mogao ni naslutiti težinu njihovih zabluda.

Poveo se je kadikad za njima, oglušivši se glasu vlastitih sinova, koji su ga uzalud opominjali na opasnost, koja mu prijeti. Kada su pak loše posljedice tog zastranjivanja bile očite, bilo je već prekasno izbjeći ih. Sjetimo se samo jugoslavenstva.
Ne pamti se u povijesti, da je neki narod htio odreći se sebe sama, da bi se utopio i nestao u nekakvom izmišljenom, nepostojećem narodu. Tu je zabludu hrvatski narod skupo platio i krvavo ispaštao, iako se nije ni na čas njom zanio ni s njezinim oživotvorenjem pomirio.

Najcrnje razdoblje naše povijesti vezano je uz tu drsku negaciju hrvatske narodnosti i državnosti. Glavni pak predstavnici i promicatelji te ideje među Hrvatima bili su stranci po krvi. Neki od njih širili su tu ideju smatrajući se uz to dobrim i poštenim Hrvatima. Krv i zemlja hrvatska nisu iz njih govorile, i oni su u najboljoj namjeri zabludili. A u tome i leži najteža osuda njihova djelovanja i ozbiljna opomena narodu, da vođenje svoje politike i uopće čuvanje svih svojih probitaka povjeri samo vlastitim sinovima, krvi svoje krvi i grumenu vlastite zemlje.

Usprkos svoje ljubavi prema Hrvatskoj i stvarnih zasluga za Hrvatsku na raznim poljima, ti poluhrvati nisu znali pronaći pravi životni put hrvatskog naroda. Nisu znali osjetiti bilo narodno, pogoditi njegove težnje i potrebe. To znači, da se treba čuvati njihova utjecaja, i kad su najpošteniji. Tu nalazimo razlog i smisao ustaškog načela, koje traži, da u Hrvatskoj odlučuju samo oni, koji su po koljenima i po krvi članovi hrvatskog naroda.

Osim gore iznesenog razloga, koji je značajan i važan, tu dolazi u pitanje i narodni ponos. Svaki narod sposoban za život mora imati dovoljan broj vlastitih sinova, koji će ga voditi i njime upravljati. Narod koji priznaje, da nema dovoljan broj sposobnih vlastitih sinova, dokazuje, da je zreo za propadanje. Hrvati su u školi života položili sjajno i u najtežim prilikama ispit o svojoj životnoj sposobnosti. Pao je na životnom ispitu samo onda, kada su taj ispit u njegovo ime polagali novostvoreni, nesigurni i neizgrađeni poluhrvati.

Sada pak mora u svakoj prilici dokazati, da ima dostatan broj svojih dobrih i pametnih sinova, koji znaju kako će upravljati narodom i voditi državu, koji ne moraju mučno istraživati što narod misli, želi i hoće, jer im narodna duša govori iz njih samih. Krv i zemlja hrvatska, pređi i ognjište hrvatsko neprolazne su vrednote, bez kojih nema opstanka ni napretka ni pojedincu ni narodu.

Dušu narodnu ne može nitko u sebe pretočiti, ako je nije s krvlju i zemljom očinskom i mlijekom majčinim u sebe upio. Otklanjajući dakle kao opasnu i pogubnu misao, da stranac vlada u Hrvatskoj ili utiče na vođenje narodnih poslova, otklanjamo pogotovo već i sami ideju, da u Hrvatskoj vlada bilo kojim sredstvom ili načinom bilo koji narod osim hrvatskog. Danas u našoj narodnoj državi čini nam se besmislenim svako raspravljanje o tom pitanju. Jasno je, misli svatko od nas, da ni jednom Hrvatu nije MI na kraj pameti dozvoliti bilo kojem drugom narodu da vlada u Hrvatskoj. Nu prošlost je naša svima nama u svježoj uspomeni. Znamo dobro, da se je pitanje vladanja drugih naroda nad nama pojavilo više puta u raznim oblicima tokom naše povijesti.

Sa svih je strana bilo presizanja na naše tlo i težnje, da nas se slomi i pokori.
Digoše se neki mudrijani, koji su počeli javno raspravljati, čiji će jaram biti lakši i ugodniji, kao da biloj kakav jaram može biti lak ih ugodan. Pljuvali su tako neki hotimice, neki nehotice na čast i ugled hrvatskog naroda. Bacali su u zaborav njegovo junaštvo, koje je Evropu zadivilo i njegovu gordost, koju su junačka djela izazvala.

Zbog njihova kukavičluka bivao je hrvatski narod obasipan prezirom i pogrdama, od neprijatelja, koji su ga do jučer poštivali. Mnogi, pa i mudri hrvatski sinovi tražili su od naroda, da se jednom tlačitelju prikloni, da bi se od drugog obranio. Nitko pak nije mogao odgovoriti na pitanje, kako će se Hrvatska otresti onog tlačitelja, kojemu se prikloni.

Ti vajni savjetnici i nadripolitičari nisu se nikada mogli složiti niti u tome, kojemu se tlačitelju treba prikloniti. Trgali su se bjesomučno, da hrvatski narod navedu na odabiranje onog jarma, koji se jednima ili drugima dopadao. Tragikomična je bila ova borba, a žalostan položaj naroda, koji je jednako trebao ostati u ropstvu, dobio ili izgubio bitku. Providnost je tada u jednom od najtežih razdoblja dala hrvatskom narodu dra Antu Starčevića.

On se je izdigao visoko iznad sitničavog politikantstva i mešetarenja svetim i vječnim narodnim idealima. On je točno vidio, da hrvatski narod nema ništa od borbe za promjenu jarma, već da se mora uhvatiti u koštac sa svima tlačiteljima, a za postignuće potpune slobode i nezavisnosti. On se nije dao na besplodno istraživanje, koji će nam gospodar biti blaži ili popustljiviji, već je postavio sveti i uzvišeni princip, da u Hrvatskoj vladaju samo Bog i Hrvati.

Njemu je bilo do toga, da Hrvatska bude slobodna i sretna, pa makar bila samo uru dugačka i uru široka, a u njoj samo pet Hrvata.

Nema dakle nagodbe ni sporazuma s nijednim uzurpatorskim narodom. O našoj sudbini moramo odlučivati mi sami, i tko god nam u tom pogledu stane na put, neprijatelj je naše slobode i samostalnosti, te s njim nema pomirenja.

S takvim je načelima ušao u životnu borbu i sam Poglavnik, a Starčevićeva lozinka Bog i Hrvati, bila je njegov konačni cilj. Nije ga smetalo, što je svoj život i budućnost svojih najbližih stavio na kocku. Nije zastao pred pomišlju, da je njegova borba tražiti od hrvatskog naroda teške i krvave žrtve. Poglavnik je divnom snagom i ustrajnošću išao putem, koji je Otac Domovine snažno zacrtao i u srca svojih vjernih duboko urezao.

S leđa hrvatskog naroda trebalo je skinuti dva jarma, dva gospodstva. Na političkom, nacionalnom polju trebalo je uništiti srpsku državnu vlast nad hrvatskom zemljom. Na gospodarskom polju trebalo je izbrisati kobni i svemoćni utjecaj židovstva, koje nas je pored srpstva tištilo.

Već smo dosta govorili o strašnom učinku srpskog vladanja nad Hrvatskom. Za vrijeme opstanka Jugoslavije imali smo dosta prilike upoznati sav jad i nevolju, koju može prouzrokovati vlast nekog drugog naroda nad hrvatskim. Protiv vlasti tog drugog naroda, bila je u prvom redu uperena ustaška oslobodilačka borba i čitavo političko djelovanje hrvatskog naroda. Praksa je dokazala, da nikakva utanačenja nemaju vrijednosti i da nikakve polumjere ne rješavaju pitanja od životnog značaja. Pogubnost Jugoslavije bila je očigledna, a borba protiv vlasti i utjecaja srpskog ujedinila je cijeli hrvatski narod. Nestankom Jugoslavije skinuta je srpska vlast u Hrvatskoj s dnevnog reda.

Pitanje židovstva postavljalo se je međutim na drugi način. Žilavi i razorni, podmukli i vanredno spretni, neprijatelji svih naroda osim svojeg vlastitog, Židovi su se poput opasnih nametnika hvatali tijela svih naroda, sisali ih i uništavali jednako gospodarski, kao i politički, kulturno i moralno. Nigdje nisu nastupali kao organizirana sila, a bili su najorganiziranija sila na svijetu. Iako im nije bilo ništa sveto, smatrali su svetim sve, što ih je vodilo konačnom cilju: gospodarskom izrabljivanju i zarobljavanju cijelog svijeta.
Njihov je utjecaj na gospodarski život u Hrvatskoj kao i u mnogim drugim zemljama bio toliko jak, da ih se je na tom polju moglo smatrati apsolutnim gospodarima. I kao što se bolest zahvativši jedan organ širi po cijelom tijelu, tako se je i židovska vlast u Hrvatskoj širila na sva tijela javnog života i djelatnosti.

Tvarna dobra, koja su Židovi otimali hrvatskom narodu i izvlačili iz hrvatske zemlje, nisu služila razvijanju prirada u Hrvatskoj, već su najvećim dijelom bila upotrjebljena za međunarodno židovsko poslovanje, ili su bila uložena u strane banke. Na političkom polju nisu doduše djelovali u nikakvoj židovskoj stranci, jer su oni uvijek zazirali od otvorenog rada na bilo kojem području, ali su marljivo potpomagali sva protuhrvatska gibanja. Na kulturnom polju kvarili su svim raspoloživim sredstvima dobar ukus javnosti promičući dekadenciju u svim pravcima. Oni su glazbu učinili divljaštvom, slikarstvo ruglom pravoj umjetnosti, kazalište izložbom gluposti i svinjarija.

Na moralnom polju vršili su najpogubniju ulogu razaranja svih zdravih snaga, te su onemogućavali svako pošteno pregnuće i čestitu težnju. Dok su umjetnost pretvorili u običan razvrat, razvrat su dotjerali sebi prirođenom pokvarenošću do prave umjetnosti. Osnovno načelo razvitka i napretka hrvatskog naroda nalagalo je, da se ti pogubni nametnici brzo i energično očiste s hrvatskog narodnog tijela. To je bio jedini pravi način uklanjanja njihovog pogubnog utjecaja na sav naš javni život i njihovog gospodovanja u našem gospodarstvu i priradu.

Prošli su tužni dani nedavne prošlosti ostavivši na hrvatskom tijelu otvorene rane, koje po malo zacjeljuju, a u našim srcima bolne uspomene, koje iz dana u dan sve više izbljeđuju. Krvavo smo platili naša iskustva, stoga moramo dobro paziti na pouke, koje iz tih iskustava povlačimo.

Djelatnost tuđinaca u hrvatskoj sredini bila je uvijek puna težnje, da se Hrvatsku oslabi, iscrpi, osakati. Dok je Hrvatska svim svojim sinovima dobra ljubljena majka, tuđincima je samo krava muzara.

To su jednako uvidjeli, — svaki u svoje doba, — i Otac Domovine i Poglavnik. Protiv tuđinske vlasti, bilo pojedinaca, bilo naroda, borili su se obojica svim tjelesnim i duševnim snagama. Dok je Otac Domovine dao nauk, a nije ga mogao ostvariti, Poglavnik je idealnim zanosom prihvatio Starčevićev nauk i željeznom ga snagom proveo u djelo. Starčević, gordi hrast hrvatske šume, o koji su udarale sve političke bure i oluje onog vremena, duhovni je otac Poglavnikov. Iz njegova velikog načela: Bog i Hrvati, Poglavnik je obradio jedanaesto načelo Hrvatskog Ustaškog Pokreta. U Poglavnikovim riječima, da Hrvatskom smije vladati samo Hrvat sažet je i izražen cijeli Ante Starčević.

Ova su dvojica muževa Ideja i Djelo hrvatske nezavisnosti i samosvojnosti.

D.Crljen: Načela HUP

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: