Novo!

Ceterum censeo Serbien esse delendam. (drugi dio)

Dragi Striče,
u zadnje vrijeme, kako dolaze obljetnice, sve više sam u totalnoj nedoumici u kakvoj ja to Hrvatskoj živim,
u kojoj državi ja obitavam, kada se o laži, sramoćenju i bestijalnosti Srbskih napada na moju Hrvatsku,
nitko, ama baš nitko od službene vlasti ne oglašava.
Zadnja kap koja je uz ostale napade i laži nad Hrvatskom i njenim narodima (namjerno napisano narodima,
da se ne pomisli da pišem samo o Hrvatima) dodana u bestilanosti Srbskog maloumlja je slijedeća izjava koju je
sajt politike danas rano ujutro objavio, citat:

U odgovoru Plenkoviću, koji je ranije danas rekao da „nije dobro koristiti reč rat” ni u diplomatskom ili drugom smislu,
te da „nismo isti, nismo bili i u budućnosti nećemo biti isti”, Dačić je precizirao da je u prethodnoj poruci Hrvatskoj
govorio o diplomatskom ratu.„Tačno je da nismo jednaki, mi nismo bili na strani Hitlera, nismo vršili Holokaust nad
Jevrejima i Hrvatima, nismo terali Hrvate da nose obeležja kao što su Srbi i Jevreji morali da nose za vreme
Drugog svetskog rata, Jevreji žute, a Srbi plave trake”, naveo je Dačić, koji se nalazi u poseti Indiji.

završen citat.

Već su napisane tisuće rijeći o ubijanju Židova i njihovom masakru u Srbiji. I ja sam u svom zadnjem
pismu tebi samo naveo rijeći koje su izrekli nacisti o “Judenfrei” Srbiji 1942. godine. Time je sve rečeno,
tko i kada je bio na strani Hitlera i kako, a usput je rečeno tko laže ko Goebbels čija je jedna
izjava u ovom slučaju karakteristična za Srbe, dakle:”Ako ponavljaš laž stalno i često, ljudi će u nju povjerovati
pa čak ćeš i ti sam u nju povjerovati. Ne podsjeća li ovo na Vučića, Dačića i ostale maloumnike ?
I ne samo da su ubijali Židove i Hrvate, svoje vlastite građane su tjerali pod nacističke šarce (MG-42)
puškomitraljeze u Kragujevcu i Kraljevu 20. listopada 1941. (20.10.1941.) od strane Nedićeve Državne straže.
Što se tiče plavih traka, njih slobodno možemo usporediti s “bijelim trakama oko ruke” gdje su u Lovasu i
Opatovcu 1991, i 1992. tjerali Hrvate da nose bijele trake oko mišice ruke i gdje su napravili masakr i
tragediju tog kraja natjeravši ljude kao živi štit u minsko polje :
http://www.dnevno.hr/domovina/lovas-1991-poput-auschwitza-hrvati-muceni-i-ubijani-s-bijelim-trakama-oko-ruku-1144760/

No dragi Moj Striče, evo upravo sam istu vijest pročitao u webnom izdanju Jutarnjeg.

I nije me briga što su Srbi tu vijest objavili skoro punih 10 sati prije nego je hrvatska javnost informirana o tome
i pitanje je bi li bila uopće, da Jutarnji nije glasilo CK SDP (Centralni komitet Stranke Demokratskih
Prdonja) i onda zabija kajlu Hrvatskoj gdje i kako stigne.
I to je ono što me boli i dušu razdire. Zar u ovoj mojoj jadnoj i napačenoj Domovine nema jednog Josipa Gržanića
da najzad tim Srbima da političi i stvarni vritnjak i iz Sabora istjera sve otrovnice i reptile, sve šnjofatore ljepila i
kojekakve svjetske probisvjete i najzad toj Srbiji pokaže u političkom smislu što je spada.

Ako smo u vojnom 1995. pokazali smeću što ga spada, valjda je red najzad i u političkom smislu pokazati
istom smeću što ga spada.

No strah me je da se neće ništa promijeniti sve do trenutka dok se ne dogodi da vojnička čizma
slijedećih 50 godina zagazi i pregazi Srbiju i iz maloumnih, zatucanih opančarskih glava ne istjera
svo zlo koje im je u zadnjih 150 godina ulivano od strane njihovih voždova i SPC-a.

I zbog toga dragi moj Striče Ceterum censeo Serbien esse delendam.

Izvor: Ivan Čavrak

3 Comments on Ceterum censeo Serbien esse delendam. (drugi dio)

  1. Milan Boban // 02/05/2018 at 12:02 // Odgovori

    Čitajući ovaj opis podsjeća me na moje svađe s onima koji su se zali YU a nas Hrvate napadali svim pogrdama pa čak, ako su bili u većini bi nas i fizičiki napadali…
    Žalostno ali itinitoooooooo

    http://otporas.com/jedno-pismo-iz-zrakoplova-in-memorijum-prvom-predsjedniku-rh-dru-franji-tudmanu/

  2. Ivan Čavrak // 02/05/2018 at 21:58 // Odgovori

    Poštovani gosp. Boban,
    ne znam jeli Vaš komentar mojeg pogleda na političku situaciju u RH i njena šutnja oko ovog, po tko zna kojeg po redu podlog napada na moju i Vašu Domovinu, jednoznačan, dvoznačan ili višeznašan u smislu odobravanja ili možda, što bi mi bilo izuzetno žao, neke kudnje. Isto mogu s dubokim poštovanjem jedino tako razumjeti.
    Iz Vašeg priloga komentaru, i komentarima koje inače objavljujete, a koje redovito pratim i sa zanimanjem čitam, mogu izčitati nekoliko stravi:
    1. vidim da pripadate takozvanoj “starijoj generaciji Dijaspore i iseljeništa” koja je morala iz raznih razloga (progonjena, politička, ekonomska) napustiti prostore bivše YU a hrvatskog je svjetonazora i podrijetla
    2. vidim da ste izravno bili uključeni u stvaranje HDZ-a i u sve političke trenutke stvaranja Republike Hrvatske
    3. vidim da u svojoj “zreloj životnoj dobi” kada bi ste trebali imati gotove i cjelovite stavove o situaciji (ekonomskoj, društvenoj i napose političkoj) bili u Kanad ili negdje drugdje u inozemstvu i da niste živjeli zajedno u društvu sa Srbima, bilo Srbima iz Srbije bilo Srbima hrvatskog podrijetla
    4.vidim da se Vaš politički pogled na odnose unutar Hrvatske temelji na postavkama tzv. “pomirbe” gen. Drinjanina i Predsjednika Tuđmana
    4. / 1..vidim da niste dijelili školske klupe sa Srbima, da niste sudjelovali u Hrvatskom proljeću, bar ne u Hrvatskoj, da niste radili u istom poduzeću sa Srbima, da niste bili na vojnoj vježbi sa Srbinom čije je prezime Četnik, da niste proglašeni “nepodobnim” u ratnom rasporedu razlogom što ste napisali pod 10. Nacionalna pripadnost: Hrvat…itd..itd (naime, nakon svake vojne vježbe, dobili bi ste papirić A5 formata s upitnikom)
    5. u pismo koje ste priložili Vašem komentaru negdje u sredini pišete slijedeće:
    citat: … bi mogao skinuti crne mrlje sa svoje prošlosti i prošlosti onih Hrvata koji su svoje idealizme uzidali u Zavnoh i Avnoj i tako bili prevareni. Kao što je u svoje vrijeme hrvatski general Maks Luburić izjavio da je on odgovoran za Ustašku Revoluciju i kao takav je mjerodavan pružiti ruku pomirenja hrvatskim komunistima i pregovarati sa hrvatskim Srbima, jer se je borio protiv jednih i drugih….završen citat
    6. i na kraju, ne najvažnije uopće, ali meni osobito značajno, vidim da niste oružano sudjelovali u Domovinskom ratu, što je potpuno u redu s obzirom na Vaše godine, i s obzirom da ste puno puno pridonijeli za Hrvatsku i hrvatsku stvar u inozemstvu.

    Sada bih pokušao izkomentirati svoje navode, pa Vas molim da mi odgovorite jesam li u krivu ili sam nesrećom krivo razumio Vaš komentar mojeg napisa, razlogom kako rekoh izgleda nejasan i višeznačan, bar meni, a ja sam otvoren čovjek u stavovima i jasan u izražaju.

    1.1. Hrvatska dijaspora koja je stvorena u inozemstvu nije jednoznačna i ne postoji od trenutka sloma “takozvane” NDH (možda će me neki proskribirati zbog “takozvane” jer čak i ja imam drugačije mišljenje o tome i „takozvana“ je i meni stran pojam iz više razloga. Možda u nekom slijedećem javljanju budem pobliže razmatrao pojam „takozvana“ NDH) i temelji se na dugogodišnjem, mogu slobodno reći stoljetnom iseljavanju Hrvata u Čile, Argentinu, USA, Australiju itd. Po meni to je rađeno koliko iz ekonomskih a dijelom političkih razloga i pritisaka. Ja bih podijelio tu dijasporu na nekoliko, podosta različitih cjelina.
    1. bi bila propasću vinarstva u Dalmaciji kada se masu Hrvata iselilo iz ekonomskog razloga (tada je Hrvatska izgubila “ruke”)
    1.2. iseljavanje na kraju II.S.R. progonom i pogromom od strane SRBA (dotadašnjih četnika) koje je Tito 1943. primio u partizane i time zavarao, prevario i podmuklo (nemam riječi gađenja prema tom aktu) hrvatske antifašiste (partizane) radi osobne koristi i “carevanja” a ne radi koristi hrvatskog naroda (tada je Hrvatska izgubila „ruke“, „noge“ i „glavu“, naravno samo figurativno rečeno). Isto se odnosi na međuratno razdoblje I. I II. S.R. kada su mnogi domoljubi morali pobjeći pred srpskim terorom. O tome ste sigurno više upoznati jer ste tom razdoblju života bliže nego ja.
    Jedino mogu reći da se radi o izrazitoj prijevari jednog dijela hrvatskih komunista i Srba nad hrvatskim antifašistima. Nemojmo zaboraviti da je jedan dio u NOB-u bio pripadnika HSS-a
    1.3. iseljavanje koje je uzrokovano materjalnom neimaštinom između 1950. i 1965. a bilo je također dijelom i zbog neslaganja s politikom (gle čuda opet Srbi tlačitelji slobodnoumne Hrvatske)
    1.4. iseljavanje nakon 1971. i tzv. „Hrvatskog proljeća“ kada je takoreći u krvi ugušena svijest i cvijet Hrvatskog društva a hrvatski članovi SK su morali sagnuti glavu i šutjeti zbog straha za egzistencijom i životom. Studentska inteligencija je progonjena, izbacivana s fakulteta, nisu mogli dobiti posao, srednjoškolci su stegnuti u obruč „ispiranja mozga“ tako da je uopće čudno da smo mi srednjoškolci 1971. tada, a 1991. zreli ljudi razumjeli koliko je „sati“ i uzeli puške u ruke. Iseljavanje je tada bilo i zbog ugrozbi života kako tvog tako i članova obitelji. To se posebno pojačalo nakon tzv. „Akcije Feniks“ (postoje razni nazivi, to dobro znate). Tada se iselila tzv. „glava“ hrvatske (Đureković i ostali)
    1.5. I zadnje prisilno iseljavanje provedeno od strane Srba za vrijeme okupacije dijela Domovine 1991. – 1995. (tada je iseljeno cijelo „tijelo“ a ako je koji dio ostao masakriran je: Vukovar, Škarnja, Nadin, Lovas… i neka mi oproste oni koji su patili a nisam ih naveo)
    Dakle, kako sam naveo, mnogi Hrvati su iz raznih razloga morali napustiti Hrvatsku ili hrvatske krajeve u drugim djelovima bivše YU. S njima je u dijasporu otišao i buket političke misli i pogleda, a kada kažem buket, ne mislim na buket karanfila ili ruža, već na buket raznolikog poljskog cvijeća. Nadam se da me razumjete i da sam jasan. Ovo je izuzetno značajno iz više razloga, kasnije objašnjenih.
    2. Vaš osobni doprinos, kao i doprinost cijelog iseljeništva izuzetno cijenim i poštujem. No morate znati da ste relativno kasno došli do pravih saznanja o situaciji u zemlji i mogućnosti stvaranja samostalne Hrvatske. Pod time podrazumjevam a i sasvim je razumljivo da su informacije koje ste dobijali, a posebno političke, bile ili jednostrane, ili nepotpune, pa su se događale tragedije kao npr. tzv. „Akcija Feniks“. O „Akciji Feniks“ sam osobno malim, neznatnim, dijelom pozvan govoriti jer je jedan bliski član obitelji bio vezan za nju. Još je rano o tome pisati i govoriti jer su mnogi akteri, koji su sudjelovali u njoj bilo s jedne, bilo s druge strane na bilo koji način, živi i imaju osobni pogled na nju. Svaki komentar bi bio „diranje u osinje gnijezdo“ o čemu posebno napisi po hrvatskom tisku u Australiji. Sve je to žalosno da se opet razdiremo međusobno. Mislim da ste s time dobro upoznati. Iako je sama „Akcija Feniks“ bila u lipnju 1972. a danas je 2018. trebalo bi ostaviti politikanstvo na stranu i ostaviti još vremenskog odmaka da se razumije taj trenutak. Ono što bi trebalo provesti u Hrvatskoj je lustracija koja je neminovna. Na žalost ona se ne provodi, pa ako bih danas pisao o „Akciji Feniks“ onda bih dirnuo neke nedodirljive koji su još uvijek na vlasti, a oprostite moram reći da je „UDBA moja sudba“ isto kao „OZNA sve dozna“. Još uvijek je u Hrvatskoj dio „starog“ aparata na vlasti, pri vlasti ili izravno „šuruje“ s vlasti. A meni je mio život mojih unuka, moje djece i moje obitelji. Nije me strah, ali danas u poznim godinama života ne treba mi dodatno uznemiravanje.
    3. / 4., 4. / 1., 5. i 6. (nije moguće razlučiti pojedinačno jer je sve isprepleteno kako događajima tako i politikom) Vaš život se odvijao, time i politički rad za Hrvatsku i u korist Hrvatske u inozemstvu. Niste bili ovdje i niste bili niti sudionik niti osobni svjedok vremena, prostora i događaja. Stoga, uz dužno poštovanje, uza sve doprinose koje ste dali za Domovinu sigurno vam nedostaje onaj sukus svakodnevnih susreta sa Srbima bilo na radnom mjestu, bilo u trgovini, bilo u slobodnom vremenu. Svi koji su u tom razdoblju bili u Hrvatskoj dobro znaju tko su neprijatelji Domovine. Pod „neprijateljima“ ne podrazumjevam Srbe već četnike. Na moju žalost, rijetki su ti koji nisu bili četnici, otvoreni u izjavama ili što je još gore prijetvorni. Ovih potonjih je većina s kojima sam se ja susretao. Navesti ću Vam samo nekoliko jasnih primjera:
    – kolega s posla koji je Srbin po nacionalnosti, koji se rodio u ovoj Domovini, a ne u Srbiji, kojem je ova Domovina dala radno mjesto, koja je školovala njegovu djecu, 1991. otvoreno me poziva da stupim u četničke redove, obečaje napredovanje u činu i sklopnom mjestu. Nepotrebno je navoditi da sam u „Oluji“ u njegovoj kući našao dokumenata i četničke fortografije (janječeg derneka) i da mu je brat bio osnivač i organizator SDS-a u „Srpskoj Krajini“ u jednom većem gradu (sada Vam već mora biti jasno da sam bivši rezervni oficir JNA, dragovoljac Domovinskog rata, časnik HV i časno nosim taj naziv , odlikovan s dvije medalje od strane Predsjednika Tuđmana, i izgubio zdravlje u Domovinskom ratu, imam sreću i nisam raznesen kao moj najbolji prijatelj).
    Također je nepotrebno navoditi da je isti kao „abolikani četnik“ 2005. došao nazad u Hrvatsku na ljeto, i kada sam ga sasvim slučajno susreo, jasno i glasno izjavio :“Tko nas bre zavadi“. Ovo nije „lovačka“ već osobna, tek toliko da slučajno ne pomislite da pričam bajke o „Tko nas bre zavadi“.
    – susjed iz druge ustanove, Srbin po nacionalnosti, kojega sam s posla vozio nebrojeno puta kući, a ne znajući njegov politički svjetonazor (eto kakvi smo naivci Hrvati bili) otvoreno govori da se Srpska Krajina mora odvojiti i da će Hrvati plaćati sva dobra koja se nalaze tamo (voda i struja), uza sve dobrobiti koje im je Hrvatska kao Domovina dala, koja je izgradila u njihovu „zvanom nerazvijenu kraju“ ceste, škole, vodovod, željezničku prugu…itd…itd i uza to da taj nerazvijeni kraj Hrvatske ne bi mogao bez pomoći šire zajednice napraviti niti vodovod niti hidroelektranu
    – susjeda u ulazu, visokoobrazovana, Srpkinja po nacionalnosti, udata za Hrvata, također visokoobrazovanu osobu, meni otvoreno 1993. kaže onaj dan na moj rođendan, kada mi je poginuo najbolji prijatelj koji je raznesen minom, prijatelj s kojim sam zamjenio pušku i time svoj život dao njemu a njegov uzeo, kada je VBR raketa raznijela i zaljepila za zid vezistu u bojnoj, kada je isti dan ili negdje oko tog dana, moj desetnik, n.b. SRBIN, dragovoljac 1991. kao i ja jedva ostao živ i bez noge jer mu je nekih ½ metra iznad glave eksplodirao haubični projektil, i koji je jedva ostao živ zahvaljujući da je pao u jarak a projektil prošao kroz zid kuće i eksplodirao tamo, tu večer kada sam najzad uhvatio malo vremena doći kući i oprati se „na katove“ kako smo zvali jer nije bilo niti struje niti vode, na pitanje njeno meni kada sam je u ulazu zajedno s mužem sreo „Kako je“ i na moj odgovor „Pucaju, ljudi mi ginu, ubijaju i pale“ jasno i glasno izjavljuje :“NEĆE ONI VIŠE, ONI SU DOBI LJUDI „ ???? Ne zaboravite to je u vrijeme tzv. Akcije Maslenica 1993. Ta gospođa je i danas živa i zdrava i živi i dalje zajedno samnom u istom ulazu i nisam je kao „Ustaša zaklao“
    – susjed, vojno lice, hrvatski Srbin, a žena Hrvatica iz Zagreba, kojem je jedno dijete imalo EP (epilepsiju) i kada se lijekovi nisu mogli nabaviti u bivšoj YU (vrijeme Markovića i bonova, Vi za to ne znate, jer ste imali sve “blagodeti života” u dijaspori, no to je pitanje jer tada niste imali Domovinu kao danas, već samo pojam Doma za kojim ste ginuli, a mi koji smo to doživjeli dobro znamo) i kada smo od jednog liječnika Hrvata, koji je n.b. bio kao student 1941. član Ustaškog pokreta, zakleti Ustaša, koji je od 1946. do 1947. bio zbog toga u zatvoru suđen na 12 mjeseci i spasilo ga je da je bio student, dobili lijekove za dijete iz Francuske, a dobro je znao da je to za dijete hrvatskog Srbina i oficira tadašnje JNA, i kada sam ja tog hrvatskog Srbina, vojno lice JNA, u svibnju 1991. zvao da napusti JNA i prijeđe k nama kao školovani oficir (danas bi smo rekli časnik) i da nam pomogne da ustrojimo HV i Domobranstvo, dobio negativni odgovor. Taj je kasnije optužen za teški ratni zločin, no na žalost nije dostupan pravosuđu jer sumnjam da će ga Srbija izručiti.
    U cijelom ovom dijelu mog razmišljanja želim Vas upoznati sa slijedećim, bar što se tiče HV, i onoliko koliko je meni do mog dosega poznato. Samostalna bojna u kojoj sam bio prvo dozapovjednik satnije, onda zapovjednik satnije jedno vrijeme, a poslije zapovjednik cjelog topništva bojne, koje je branilo grad, imala je cijeli zapovjedni kada i dobar dio zapovjednog kadra po vodovima bivših aktivnih i rezervnih oficira (časnika) JNA. Neki čak nisu bili ni Hrvati, već hrvatski Srbi ili Hrvati oženjeni za Srpkinje, ili druge narodnosti. Jedan dio dočasničkog kadra su bili Srbi koji imaju Hrvatsku za svoju Domovinu. Uostalom, za mene je pomirba izuzetno značajna. Time počevši od Predsjednika Tuđmana pa završno sa zadnjim vojnikom u HV.
    Ovo posebno pišem jer ste u dijelu pisma koje ste priložili svom komentaru, a koji sam citirao, jasno rekli stanovište o pomirbi. Sa Srbima – četnicima NEMA pomirbe. Njih mogu gledati samo preko nišana puške.
    U ovom svom promišljanju i odgovoru, želim Vas upoznati sa stavom, da se sam pojam „pomirbe“ može koristiti i odnosi se samo za Hrvate (neovisno o svjetonazoru) koji su ustali (i time po Srbima – četnicima postali „Ustaše“, dakle i za mene i mnoge druge) u obranu Domovine 1991. i niti za jedne druge i ni za koga drugoga. Pojam „pomirbe“ nije potreban za one Srbe koji su također prihvatili Hrvatsku kao svoju Domovinu, s njima se nemamo što miriti i s njima nemamo što pregovarati. Ako je Hrvatska za njih njihova i moja Domovina, a mnogi su u razdoblju 1991. – 1995. pokazali da nije, a drugi manji dio da je. Ovi drugi, manji dio, se nemaju što miriti sa Hrvatima, nemaju što s njima pregovarati, jer se nisu s njima niti posvađali. Pomirba može nastati samo ako je netko bio u svađi. I na žalost bio je. Hrvatski komunisti i Hrvatske Ustaše. I to je povijest. I tu može samo biti pomirbe. I u tom dijelu može se samo govoriti o jedinstvu Hrvata, niti u čemu drugom. Sa Srbima koji Hrvatsku ne prizanju za svoju Domovinu, kao što je 1941. a onda isto tako i 1991. nisu priznali, NEMA POMIRBE, NEMA PREGOVORA.

    S osobitim poštovanjem, cijeneći Vaš doprinos našoj zajedničkoj Domovini,

    Ivan Čavrak

  3. Ivan Čavrak // 03/05/2018 at 09:46 // Odgovori

    Poštovani gosp. Boban,
    u prilogu mojim stavovima, a posebno stavu i tvrdnji o lustraciji i utjecaju Službi (svih službi bivše YU) na stvaranje i nakon toga na rad i život u Vašoj i mojoj Domovini, samo prenosim dio današnjeg članka iz webnog izdanja Dnevno, i to izjave ni manje ni više nego gosp. Hebranga, koji je izuzetno dobro i sigurno više nego ja upućen u potrebu lustracije. Kako se to odnosi na pitanje same lustracije, to se odnosi i još značajnije na pitanje istrage komunističkih zločina u bivšoj YU a na području današnje RH. Osim ove izjave, u osobnom doživljaju imam i izjavu jednog od članova Komisije za ispitivanje….koju sam imao prilike čuti, koji upravo isto ističe. Naglo i bez ikakva razloga (vidljivo širem društvenom krugu) prestala su ispitivanja o tome. Interesantno je da su i Slovenci zauzeli sličan stav. Naime, koliko je meni poznato, nastaviti će ispitivanje onih zločina, na teritoriji Slovenije, koji su počinjeni SAMO NAD SLOVENCIMA ???? a ne i nad drugim nacionalnostima. Ovo se odnosi izričito na HRVATE ????
    citat iz današnjeg webnog izdanja Dnevno izjave gosp. Andrije Hebranga:

    …Hebrang na istom tragu

    Slično razmišlja i ratni ministar zdravstva, te bivši ministar obrane, profesor dr. Andrija Hebrang.

    ”Perkovićevo pismo potvrđuje, prema mojem mišljenju, da su UDBA i njezini sljednici duboko uvučeni u cjelokupan život u Hrvatskoj. Oni su i u politici, u gospodarstvu, u financijskom sustavu, u medijima… Perković optužuje Šeksa da je bio vrlo važan suradnik UDBA-e, a možda i KOS-a, a slične informacije provlače se još od devedesetih godina. Svjesni smo danas činjenice da su u vodstva svih političkih stranaka, a pogotovo u HDZ, ušli mnogi kadrovi UDBA-e i KOS-a. Zato je najveća pogreška što nismo otvorili arhive i lustrirali sve te kadrove. Umjesto toga, dogodilo se suprotno: oni su lustrirali nas. Infiltrirali su se u sve pore života, u privatizacijske procese, u tvrtke te u glavne medije. Budući da mediji kreiraju ‘istinu’, jasno je otkuda tolike podjele u Hrvatskoj. Kadrovi bivših službi su najveći uteg koji Hrvatsku vuku na dno”, smatra i Hebrang.

    Navodi i primjere, odnosno osobna iskustva na osnovu kojih se uvjerio koliko su te strukture i danas jake.

    ”Tijekom 1991. osnovana je komisija koja je imala zadatak provoditi iskapanja posmrtnih ostataka komunističkih žrtava. Iskopali smo 1136 posmrtna ostatka i komisija je, bez ikakvog objašnjenja, najednom prekinula s radom. Doznao sam da su udbini sljednici radili pritiske na članove komisije, sve dok iskapanja nisu zaustavljena. Kasnije smo, uz puno muke i truda, osnovali Ured pri Saboru, koji je trebao nastaviti posao Komisije. No, nakon što smo istražili svega tri lokaliteta, i taj ured je zatvoren! Danas tek Ministarstvo obrane radi vrlo sporo i s ograničenim resursima na iskapanjima, što znači da bi ovim tempom trebalo još 500 godina da se istraže sva mjesta za koje vjerujemo da su masovne grobnice”, napominje Hebrang.
    … završen citat

    S poštovanjem uz duboko uvažavanje Vaše osobe,

    Ivan Čavrak

Vaš komentar:

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: