Novo!

Čovjek s plastičnim srcem

Dragi Striče,

mnogo raznih priča, tužnih i veselih, mogao bih Ti ispričati iz Domovinskog rata, kao i bilo tko od nas koji smo držali
pušku za Lijepu Našu. No nitko ti sigurno ne može ispričati ne priču nego cijeli život čovjeka s plastičnim srcem.
Njega sam upoznao jedne olujne večeri, više se ne sjećam jeli bio kraj studenog ili početak prosinca 1991., negdje
oko ponoći. Bura dere, hladno, nema niti struje ni vode već preko 3 mjeseca, ljudi iskopali bunare po gradu, vodovodno poduzeće iskoristilo stare musolinijeve mape i prikljuičilo javne pipe na bivše arteške bunare. Struje nema, ali se slušaju tranzistori jer je naša opskrba, koliko god je teško bilo, stalno dobavljala hranu i baterije za tranzistore. U gradu najtraženija roba petrolejke, pa i takva jedna škilji u prostoriji. Mnoge stvari su se izdogađale u tom kratkom razdoblju od trena kada smo uzeli puške u ruke, prvo lovačke kojima smo samohotke i tankove “plašili” da ne izmile u grad, sve do trena dok nismo polako počeli popunjavati postrojbe “pravim” oružjem. Na žalost, protuoklopa, bilo ručnog, bilo ZIS-ova nije bilo, tako da sam svako jutro iz bunkera gledao njihov T-55, koji 800 metara zračne linije udaljen od nas, kako po gradu, civilima i civilnim zgradama tuče. Skoro nikada nije opalio granatu na naše rovove, hvala Musoliniju što je oko grada 3 reda  betonskih bunkera napravio, pa su ih se više bojali
nego vraga. Zato smo cijelo vrijeme dok je naša bojna “živjela” imali slovom i brojkom, ako se ne varam 3 ili 4 mrtva i možda desetak ranjenih. U gradu 289 mrtvih civila, bar koliko se ja sjećam. Samo 5. listopada 1991. poginulo je 104 civila.  No to je druga priča. Uglavnom, više – manje formirali smo u ta prva 3 mjeseca obranu grada, obukli naše “šareno” maskirno, dobili zimsku robu, polako smo počeli ličiti na vojsku. U tom razdoblju, od rujna do prosinca (3 mjeseca) na našu stranu prebjeglo 37 mladih vojnika tzv. JNA. Neke bi “moji” vojnici dovodili meni u zapovjedništvo satnije, drugi u druga zapovjedništva ostalih satnija, a onda poslije kratka ispitivanja, uz stražu prepratili ih u zapovjedništvo bojne. Nikome od njih, koliko ja znam nije “dlaka pala s glave”, a kamo li cijela glava. O tome posebno ću pisati, što mi je jedan mladi vojnik, dijete, duplo mlađi od mene, Musliman, ispričao kada ga je moja straža dovela u zapovjedništvo satnije. To je sasvim druga priča. No da se vratim mome “čovjeku s plastičnim srcem”. Rekoh ti već da sam 1971. bio srednjoškolac a on student fakulteta u gradu. Sve studente, koji su tada sudjelovali u procesu “Maspoka” poizbacivalo s fakulteta uz zabranu daljnjeg studiranja, neki i u zatvor završili, neki njihovi profesori isto 3 – 5 godina Golog itd. Oduzeli “pasoše” da ne mogu ići raditi van, stalna paska SDS-a (bivša UDBA).  On je, bar mi je tako rekao, da me se sjeća s vrata na kinu gdje je kidao karte na ulazu, na moju žalost ja se tada nisam, kako ni danas njega mogao iz tog razdoblja sjetiti. NO ono najvažnije, zbog čega “čovjek s plastičnim srcem” ? Moj ti je prijatelj, a meni je čast imati ga i dan danas za prijatelja i brata po oružju, negdje prije
rata morao operirati oba srčana zaliska, i lijevi i desni. Ugrađeni su mu tada najmoderniji, oni kao na maskama za ronjenje koje djeca ljeti po plažama imaju, mali s plastičnom kuglicom. Pa kada srce napravi BIM – čuješ ljevi CAK, a kada napravi BUM – čuješ desni CAK, trebaš samo staviti glavu blizu njegovih prsiju i umjesto srca čuješ CAK – CAK – CAK….. A njegovo plastično srce snažnije je godinama i dan danas kucalo za našu Hrvatsku, nego mnoga druga cijela i zdrava. Cijeli rat je što u mojoj, što u drugiom postrojbama proveo. Eto neka se zna da i “plastična srca kucaju za Lijepu Našu” bolje nego prava. Njegovo je srce ne 100 nego 100 puta 100 jače zvonilo i zvoni za svoju Domovinu. Eto, i takvi ljudi su držali puške i branili svoj, moj i, tvoj i naš Dom.

Izvor: Ivan Čavrak

Vaš komentar:

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: