Doselili smo iz Bosne u Hrvatsku točnije u Vinkovce. Kuća je bila velika i prostranih soba. Po prvi puta smo brat i ja imali našu sobu, gdje smo spavali. Krevete na kat, ormar za odjeću, police za knjige, dvije fotelje i stol sa pločom od kamena. Prozori su bili ok, i nije puhalo ispod njih. Imali smo i trajno žareću peć. Odmah nakon dolaska koristili smo vrata za šaranje po njoj. Ja sam pisao imena grupa koje sam volio a brat svoje i vrlo brzo smo shvatili da smo vrata od sobe potpuno išarali. Odjeća koju smo imali je bila za tadašnje uvjete iznad prosjeka, jer smo imali rifle, farmerke sa tregerima i patike koje smo htjeli. Ja sam kupovao šangajke, a brat je nosio pumine patike. Obično smo rođendane slavili kod kuće, a pozivali smo školske kolege i kolegice. Ja sam na poklon dobijao kazete, jer sam imao kazetofon, mono, kojeg sam kasnije iskoristio za sviranje gitare. Nakon posjeta sestrične iz Canade sam dobio kazetofon koji je stereo bio, a prije toga smo od maminog bratića dobili kazetofon i to obojica.

Jedan rođendan ću posebno pamtiti a to je bio moj rođendan uz kazetu na koju je bio snimljen bend Sex Pistols. O njima sam čitao u časopisima i slušao priče drugih jer u to vrijeme nije baš bilo podobno biti punker, jer su taj pokret vezivali sa neonacističkim pokretom. Jedan dan sam uzeo hlače i mojoj pokojnoj baki rekao: “Ajd bako mi ušij ove patente na njih”. Moja baka je uzela iglu i konac i našila mi na hlače desetak patent zatvarača. Uspio sam samo slikati njih i dvobojnu majicu crno žutu, kada je mater rekla da skinem to sa sebe, jer to navodno nije bilo u redu što sam napravio. Mater je stalno bila strašljiva, dok me nije počeo naganjavati otac Radić Ivice jer sam njega Ivicu Radića navodno istukao. Da jesam! Jer mi je psovao mater. Lupio sam ga šakom po licu i zgrabio ga za ruku i počeo mu je gurati u njegova usta. Završio sam kod direktora škole. Ok. Sada sam morao i ja obavijestiti i moje roditelje. Rekao sam mami i ona je došla u školu. Dežurni me je pozvao i rekao da mi je mama došla. Skupa smo otišli kod direktora Vujeve. Kada smo ušli u njegov ured Vujeva je ispitao sve okolnosti, i pustio me je da govorim: Opsovao mi je mater a ja ne podnosim takvu psovku pa sam navalio na njega i dobro ga istukao. Direktor me je upitao: #A što da je netko stariji i jači od tebe? Ništa…odmakao bih se uzeo kamen i razbio bih mu glavu”! Direktor je za trenutak me pogledao i rekao: U redu!

Morao sam pružiti Radiću ruku pomirbe mada se u stvarnosti nikada sa njim nisam pomirio, ali sam sa jedne strane bio miran jer mi nikada više nije psovao mater. Jer zna da bi ga čekala ista kazna. A tada se dogodila utakmica između Jugoslavije i Njemačke. Tata me je poslao na tavan da vrtim antenu. Popeo sam se gore na tavan a tata mi je dao kliješta papagajke da uhvatim cijev i da vrtim sve dok ne nađem pravi kanal. “E taj pravac uzmi!”-vikao je tata. “Još malo…još malo…još malo…e jebi ga sad si preskočio”. Meni je to bilo smiješno pa sam se počeo šaliti sa tatom. On mi kaže lijevo sa antenom a ja idem desno! “Još malo…još malo…stani! Vrati malo unatrag! Još malo…još malo! STOP!! Našao si kanal”… e jebi ga sad se izgubio! Ja sam crkavao od smijeha pa sam stao i namjestio antenu kako treba. “Ajd siđi dolje, dobra je slika sada”!

 

U to vrijeme sam volio pisati pjesmice, a najbolje pjesme su čitane na razglasu u školi. To je obično bilo u vrijeme praznika ili dana škole. A tada se dogodio prvi koncert na kojem sam bio a to je bio koncert Pogreb X grupe iz Vinkovaca u kojoj je pjevao Ivica Čuljak, kasnije i umjetnik koji je digao određene krugove ljudi koji su imali protiv zapadnog utjecaja i glazbe-općenito. To su bili Savez Komunista i vlasti u Vinkovcima. Na koncertu smo bili Biloš Dario i ja. Koncert je bio u Termama dolje u prostorijama. Bend je imao pojačala, bubnjevi su bili postavljeni i negdje oko osam je započeo koncert. Ja sam stajao u šoku i gledao bend, sa Ivicom na čelu. Sve pjesme koje je on tada ispjevao sam kasnije i dobio na kazeti. Na pola koncerta se bacio na nas, publiku pa smo ga nosili do WC-a. Spustili smo ga dolje a on se je počeo umivati a ja sam primjetio njegove ožiljke od žileta i one druge od stakla. Kasnije je Ivica nastavljao sa svojim performerskim nastupima, a tijelo mu je bilo sve više isječeno i ozlijeđeno. Naročito je to radio kada bi ga puštali doma iz bolnice na koju je bio osuđen na deset godina. Pisao sam mu pisma potpore, a on je uzvraćao sa lijepim rukopisom i pažljivo biranim riječima. Bio je pametan. Izniman umjetnik za ono doba, koji je kasnije svoj performans nazvao Body Art. To nije bilo niti slično liku koji se zvao GG Alin jer je taj lik bio bolestan i trebao je liječenje imati dok je Ivica za njega bio tata-mata. Čuo sam i negdje iz nekih krugova da ga je GG Alin zvao na obračun ali mu je Ivica spustio rekavši da je spreman i izrezati se na špagete. Nakon toga više nikada nismo čuli za tog Engleza. Navodno je najavljivao i suicid na bini. Ivica na to nije obraćao pažnju.

U domovinskom ratu je bio Ivica Čuljak, taj karizmatični umjetnik ubijen hitcem iz hrvatske ruke. Bio je trn u oku tajnim službama, komunistima, bogatoj djeci i njihovim roditeljima. Iza tog hitca je stajao netko tko je bio odabran bez da je znao išta o njemu. Rečeno mu je: Ustrijeli tu osobu i dobit ćeš pare! Tako je stradao Ivica Čuljak. Da li mi nedostaje? I te kako…gotovo kao i svi drugi koji su poginuli u ratu. Kao da su tu a ja ih ne vidim ali osjećam da su tu oko mene. Eto to znači biti poštivan u mom shvaćanju, i dijeljenje misli gotovo telepatski razgovor sa onima koji te vole. Ne moraš i ne možeš se svima sviđati, ali oni sa kojima si se okružio su oni koji te najviše cijene i poštuju. Tako rezoniram danas. Naučio sam živjeti sa činjenicom da nikada ne ću biti bogat od sviranja gitare, ali sam bar imao zadovoljstvo svirati je za svoj gušt i za moju Lidiju.

Ne bih volio da se povijest ponavlja. Jedan život je sasvim dovoljan koji će me čekati kada odem sa ovog svijeta. Eto tako sam se naučio iz doživljaja u Vinkovcima i iz knjiga koje sam pročitao. Ne patim više za dobrim automobilima. Ne patim za bogatstvom jer je to posve pogrešan put. Više volim u mojoj mašti napiti se vode iz izvora na Velebitu. Nekako mi se čini da me to liječi. Da to je moj lijek. Bio i biti će. Poštovanje ostaje prema planini Velebit i onima koji više nisu s nama.

Još da spomenem da se u to doba koristio izraz frpucna i cincilator. Prvi puta kada sam čuo za njih, sam se toliko opteretio i razmišljao sam o tome, da sam morao i tatu svoga pitati. “Tata što je to frpucna i cincilator?” Tata se je nasmijao, i rekao: A ne znam! Ja znam za farove! -ok to sam skužio da misli na sise. Ali smo imali susjeda Ivu Ivančevića, stari milicajac i automehaničar koji je bio nadaren za popravke. “Ivo što je to frpucna?” No nije niti on znao što to znači. Ova dva izraza sam zaboravio sve do danas kada imam Google pa sam guglao što bi to moralo značiti. Cincilator je bilo pivo od 0,5 litara, u Osijeku, Gefufna isto pivo, a frpucna nije značilo ništa. To su vjerujem koristili automehaničari kada bi pravili račun, pa bi pribrojavali famozni izraz u račun. Zanimljivo.