Novo!

Drinske mučenice: Četnički koljači u našoj kući

Ulomak iz knjige: Drinske mučenice, don Ante Bakovića

Ta strašna prosinačka noć godine 1941. u Goraždu  na rijeci Drini ima svoja dva dijela. Prvi se dio netom odigrao. Vrisak, jauk,skok u smrt i pokolj nevinih časnih sestara. Vojarna je ušutjela. Sestre su ušutjele. Noć je utonula u svoju stravu  i užas. Tekle su prve minute nakon ponoći 16. prosinca 1941. A drugi dio odigrao se odmah nakon zločina. Možda je to bilo u jedan poslije ponoći, najkasnije u pola dva.

U kući mojih roditelja, Stojana i Jelke Baković, u tadašnjoj Zdravkovićevoj ulici br. 4. banuli su četnički koljači. Sjedaju i pričaju što su to maločas uradili. Kakve igre slučaja! Koljači potanko pričaju o svom Zločinu dvjema ženama, dvjema gorljivim katolikinjama, čestitim Hrvaticama, koje su obje rođene u Duvnu, a ni ne znajućı tko su one. Jedna je žena, kako već rekoh, moja majka Jelka a druga gospođa Angelina Genda rođena Čurčić, supruga nastavnika oružničke škole.

No prije nego prijeđem na ono što su četnici te noći ispričali ovim dvjema ženama, evo nekoliko napomena o našoj kući kako bi se sve to bolje shvatilo. Naša je kuća, kako već rekoh, bila oko 200 metara udaljena od bivše vojne kasarne KraIja Petra. U prizemlju su bile četiri sobe na  prvom katu takoder četiri, a u potkrovlju dvije vrlo lijepe sobe u kojima je dugo godina stanovao jedan ruski general, izbjeglica iz carske Rusije i samac.

Osim tih deset soba, u podrumu je bilo još soba i kuhinja, gdje smo mi kadikad boravili a ponekad se i skrivali. Mi smo inače stanovali u prizemlju, ali smo katkada morali prizemlje prepustiti četnicima, njihovim oficirima i kuririma, koji su na prolazu noćivali u našoj kući. A skrivali smo se u podrumu kad bi došao rıeki četnik da nas zakolje a tu bi obično bilo noću i dok bi nas četnik tražio po kući, mi bismo iz podruma pobjegli u noć, u šupe i bašču, pa u obližnju šumu, koja se sterala iznad naše kuće. Nakon onih strašnih vriskova, jezovitoga zapomaganja i jauka dolaze, dakle, u našu kuću, na noćenje dvojica četnika koji su sudjelovali u tom zločinu, a očito ih je bilo više.

Prema svjedočanstvu moje majke i gospođe Gende, jedan se zvao Pero Buha, a bio je negdje od Nevesinja, a drugi Boro Sljivić negdje od Sarajeva.

Čim su ušli u kuću, moja ih je mama, suznih očiju odmah upitala – Što ste ubili časne? – Oni su se najprije začudili zašto ih moja majka sažaljeva, a potom su se tim riječima podsmjehivali i izrugivali ih. Naredili su majci da ugrije vodu i da im opere krvave ruke da im dobro opere noževe, kao i odjeću koja je bila poprskana krvlju časnih sestara.

Moja je majka tada zamolila priju Gendinicu da im ona polijeva ruke, jer je njoj bilo zlo tresla se oblijevao ju je gotovo samrtni znoj. Dvojica četnika od one grupu, koja je te večeri dovezla časne sestre u Goražde i zatvorila ih u jednu sobu u kasarni, došli su potom u našu kuću. Vjerojatno ih je k nama uputio netko iz četničke komande. Četnici su se odmah pohvalili kako su dovezli neke časne sestre i tom se prilikom prostački izražavali. Dobili su svoju sobu  a onda su se izgubili. Naša je kuća, koja i danas postoji bila građena od čvrsta materijala i Iijepo uređena  svaka je soba imala peć i lijepo pokućstvo.

Upravo ta činjenica što smo imali kuću s više namještenih soba, te da su tu noćivali četnički oficiri i kuriri, bila je djelomično razlogom što smo ostali živi, nezaklani  jer smo četnicima očito trebali. Sjećam se dobro kako je jedan četnik – sami su ga četnici zvali „koljač Stanko“ -govorio mojoj mami, jer je u međuvremenu saznao da smo katoIici Hrvati. Kako će nas zaklati zadnje, tj. kad se budu povlačili, a sada još ne, jer im trebamo! Nakon onih strašnih vriskova, jezovitoga zapomaganja i jauka dolaze, dakle, u našu kuću, na noćenje dvojica četnika koji su sudjelovali u tom zločinu, a očito ih je bilo više. Prema svjedočanstvu moje majke i gospođe Gende, jedan se zvao Pero Buha, a bio je negdje od Nevesinja, a drugi Boro Sljivić negdje od Sarajeva.

Čim su ušli u kuću, moja ih je mama, suznih očiju odmah upitala – Što ste ubili časne? – Oni su se najprije začudili zašto ih moja majka sažaljeva, a potom su se tim riječima podsmjehivali i izrugivali ih. Naredili su majci da ugrije vodu i da im opere krvave ruke da im dobro opere noževe, kao i odjeću koja je bila poprskana krvlju časnih sestara. Moja je majka tada zamolila priju Gendinicu da im ona polijeva ruke, jer je njoj bilo zlo tresla se oblijevao ju je gotovo samrtni znoj…

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

 

 

 

4 Comments on Drinske mučenice: Četnički koljači u našoj kući

  1. Prenosim ovaj komentar sa portala Kamenjar.com. možda bi bilo dobro ovdje na ovim stranicama ovog portala taj članak dra. Džaferbega Kulenovića prenijeti. Otporaš.

    xxxx

    Mišljenja sam da bi treblo za današnje prilike i situaciju na području naše Bosne i Hercegovine iznijeti mišljenje od jednog najistaknutijeg muslimana Hrvata iz BiH dra. Džaferbega Kulenovića. Barem za njega se ne može reći da nije volio svoju i našu BiH, da nije bio praktični vjernik musliman, da nije branio BiH kao nerazdvijivi DIO HRVATSKE DRŽAVE. U časopisu “DRINA” God. I, 1951., br. 6, st. 3, 4, 5, 6 i 7 donosi jako zanimljiv članak o postanku muslimana na području BiH. Naslov članka je:

    “BOSANSKO HERCEGOVAČKI MUSLIMANI I NJIHOVO DJELOVANJE”

    Iznijet ću samo prvi paragraf:

    “Ima ih, koji nas pobliže ne poznaju, pa o nama sude po čuvenju, a ne o vlastitom zapažanju. Prema tome je često puta i njihov su pogrešan, jer je jednostran. Mislim, da je potrebno proći krož život i osobno sve promatrati , pa da bi se o dielu jednog naroda moglo vjerodostojno govoriti. Razumije se samo po sebi, da onaj, koji govori, ne smije biti opterećen nikakovom mržnjom, a ne smije gajiti ni osobnog prijateljstva, već svoj sud temeljiti jedino na činjenicama, mako ih je zapazio, jer su one najjači temelj za svako pravilno razsudjivanje. radio toga će i ova moja razlaganja biti temeljena na toj podlozi…”

    Ako čitatelji i komentatori ovog portala Kamenjar.com su zainteresirani da u cijelosti prepišem ovaj vrlo povijestni opis hrvatskog bosanskošhercegovačkog muslimana dra. Džaferbega Kulenovića, potrudit ću se pa ću to i učiniti.

    SRETAN BOŽIĆ!
    BARJAM MUBAREK OLSUN!
    SRETNA NOVA 2016 GODINA SVIMA!
    Milan.

  2. Poštovani Stric Ivane,
    – To je samo kometar. Potpuni članak je kod mene, jer imam tu DRINU. Ako hoćš rado bih to prepisao i stavio na tvoju stranicu, samo mi trebaš pojasniti kako to staviti ili mi daj tvoj e-mail adresu da ti pošaljem pa ti to stave u nastavcima.

    – Malo prije sam dobio vijest da je umrla Poglavnikova kćer Višnja. Provjeri to. Ako je istina, onda stavi ovo priloženo što ti šaljem.

    Iskreni poZDravi. Mile Boban, Otporaš.

    xxx

    HOMEVIJESTI SPORT SCENAMAGAZIN KOLUMNE GOSPODARSTVOTEHNOLOGIJAŽIVOTPISMO ČITATELJADEUTSCH
    Home > POVIJEST > EKSKLUZIVNO: Razgovor sa Višnjom Pavelić, 90-godišnjom kćerkom poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića
    image005
    EKSKLUZIVNO: Razgovor sa Višnjom Pavelić, 90-godišnjom kćerkom poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića
    Fenix Vijesti 20. srpnja 2013. Komentari isključeni za EKSKLUZIVNO: Razgovor sa Višnjom Pavelić, 90-godišnjom kćerkom poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića

    Kome ja danas, sa 90 godina starosti, mogu biti opasnost? Hrvatskoj i njenoj demokraciji sigurno ne!

    Čitav život živim skromno, rekla bih preskromno. Nemam mirovine, živim od izdavaštva i donacija hrvatske emigracije, kaže nam odmah na početku razgovora vođenog za Fenix u Madridu Višnja Pavelić, 90 godišnja kćerka poglavnika NDH dr.Ante Pavelića. Jedina živuća od troje djece Pavelića pritom dodaje da je, kao i čitava njena obitelj nakon II svjetskog rata, bila na meti velikosrba i jugokomunista te njihovi agenata. Kao i svaka osoba koje nije niti može može biti odgovorno za grijehe svojih roditelja, Višnja Pavelić oprezna je kad razgovor skrene u skliske političke vode, kad se postavi pitanje odgovornosti njezina oca za sudbinu ljudi iz tadašnje Hrvatske države, o tome je li se mogla izbjeći tragedija Bleiburg i ostalo, kratko odgovara: Dok se ne sagledaju sve informacije, dok se sve ne bude znalo, neće se moći objektivno prosuditi ni razumjeti uloga moga oca i Nezavisne države Hrvatske u hrvatskoj povijesti”.

    Razgovor sa najstarijom Pavelićevom kćeri, koja nije bila udavana i koja nema djece kao ni njen brat Velimir, koji je umro u Madridu 1998.godine, vođen je posredstvom čelnika Hrvatske čiste stranke prava iz Kölna Bože Jakeljića. Razgovaralo se i o obiteljskoj ostavštini koja će jednog dana pripasati djeci mlađe Pavelićeve kćerke Mirjane Pšeničnik, iza koje su ostale tri kćeri: Zvjezdana, Ajša i Jelena.

    – Nikakve bogate ostavštvina nemam. Sve što imam je u ovom stanu od osamdesetak kvadrata. Priče o opljačkanom zlatu i raskošnom životu moje obitelji su komunističke izmišljotine. Zar mislite da bih više od 40 godina živjela u ovako skromnom stanu u Madridu da smo imali neko bogatstvo? Nakon smrti moga oca, u ovom stanu sa mnom su do svoje smrti živjeli moja majka i moj brat. Ovaj stan, s ovim knjigama i svim što vidite, je sva moja imovina koju posjedujem. Ne računam tu na imovinu koju sam naslijedila od bake i djeda po ocu, a koju mi nijedna dosadašnja vlast u Republici Hrvatskoj nije htjela vratiti. Nitko se još ne usudi potpisati povrat naše oduzete imovine iako je zakonski sve čisto. Očito je da u današnjoj Hrvatskoj vrijede dvostruka pravila.

    Na pitanje bi li se vratila u da joj vrate oduzetu imovinu, rezolutno odgovara:

    – Ne, u Hrvatsku se neću vratiti. Bolesna sam i svakim danom se sve teže nosim sa godinama.Nedavno su me u bolnici bili pripremili za put na vječni počinak. Čak su mi napravili i novu frizuru. Ali ja se tim nisam pomirila. Evo, još sam tu i ne dam se.

    F: Mislite li da bi Vaš povratak štetio Republici Hrvatskoj?

    – Ne mislim da bi moj povratak bio štetan ili opasan za Hrvatsku. Komu ja sa navršenih 90 godina mogu biti opasnost? Hrvatskoj demokraciji sigurno ne! U Hrvatssku se neću vratiti jer tamo više nemam nikoga bližnjega. A ni današnja Republika Hrvatska ne želi mi vratiti našu oduzetu imovinu. Republika Hrvatska od svog nastajanja gazi moja prava i nema iste kriterije prema meni kao i prema svim drugim svojim državljanima. Smeta me taj odnos od samog nastanka RH. Mislila sam da će biti bolja ali sam se brzo razočarala. Najviše me razočarao predsjednik Franjo Tuđman koji je propustio priliku stvoriti puno bolju državu nego što je današnja Hrvatska.

    F: Jeste li nakon II sv.rata bili u Hrvatskoj?

    Da. Bilo je to 2003. godine kada sam, rekla bih polutajno, bila nekoliko dana u Zagrebu. Došla sam sa argentinskom putovnicom i nisam imala nikakvih problema. Kao hrvatska državljanka, sa
    domovnicom ali bez putovnice RH, tada sam pokušala ubrzati povrat oduzete imovine. Ali bezuspješno. Ostala sam razočarane.

    F: U kakvom Vam je sjećanju tada ostao susret sa Zagrebom?

    -Ništa posebno. Središte grada se nije puno promjenilo.

    F: Jeste li tada razmišljali o svom životu? Kakav je on bio?

    – Čovjek uvijek razmišlja o svom životu. Tako sam i ja razmišljala tada po dolasku u Zagreb. Inače, moj i život moje obitelji u prvoj emigraciji ( prije 1941. god op.a.) u Italiji nije bio lagan. Ali nama djeci je bio lijep. Nako što smo morali pobjeći iz Zagreba, gdje sam dotad živjela, u Italiji smo se morali naviknuti na sasvim drugi život. Povratkom u Zagreb, nakon uspostave NDH, također nije bilo lako. Sjećam se da smo na početku stanovali u jednoj gradskoj kući u kojoj su pokušali otrovati moga oca i sve nas. Kasnije smo premješteni u drugu rezidenciju u kojoj je bilo bolje ali u kojoj također nije bilo nikakve raskoši kako se misli.

    F: Što ste radili u to doba i čime ste se najviše bavili?

    – Boravila sam u Zagrebu te završavala upisani studij u Italiji. U Zagrebu sam se bavila humanitarnim radom, jednako kao i moja majka i sestra. Najviše vremena posvećivala sam skrbi za nezbrinutu djecu, o njihovu odgoju i školovanju.

    F: U to doba ste već bili dvadesetogodišnja djevojka. Zasigurno ste kao poglavnikova kći bili na meti i mnogih udvarača? Kako to da se nikada niste udavali?

    – Udvarača je bilo. Tadašnji mediji su me često udavali za ovoga ili onoga hrvatskog pukovnika. Najčešće se spominjo Ante Moškov ali od toga nije bilo ništa istinito. Život me je nosio na sve strane. Bilo je ljubavi u mom životu ali očito nisam srela onu pravu, uz lagani će osmjeh nekada najpoželjnija djevojka u tadašnjoj Hrvatskoj državi.

    U idućem nastavku u tiskanom izdanju Fenixa donosimo drugi dio razgovor sa Višnjom Pavelić o završetku rata i traženju oca, spajanja obitelji u Argentini i kasnijem životu u Madridu

    (sim)

    image011 image009 image007image013

    image003 image001image015image005

Comments are closed.

%d blogeri kao ovaj: