Novo!

Eksperiment: “Luciferov učinak”

Jedan eksperiment, koji također može doprinjeti objašnjavanju ove situacije, eksperiment je koji objašnjava tzv. „Luciferov učinak“. Eksperiment je proveo psiholog Philip Zimbardo u kolovozu 1971. godine, a poznat je pod nazivom „The Standford Prison Experiment“. Sudionici eksperimenta bili su studenti u dobi od 24 godine, dobrog fizičkog i psihičkog zdravlja, emocionalno stabilne osobe, nadprosječne inteligencije i bez povijesti ranije zloupotrebe psihoaktivnih sredstava i sudjelovanja u kriminalnim radnjama.

Prijavili su se preko oglasa u novinama koji je tražio volontere za sudjelovanje u psihologijskom istraživanju efekata zatvorskog života. Sudjelovanje je bilo plaćeno 15 dolara po danu. Kad su prošli sve testove, nasumično su podijeljeni u dvije skupine – zatvorenici i stražari. Svrha eksperimenta bila je proučavanje promjene ponašanja sudionika s obzirom na dodijeljene uloge.

Napravljena je potpuna simulacija zatvora. Zatvorenici su po dolasku u zatvor dobili uniforme, kape, lance s lokotom i bili su zaprašeni praškom protiv ušiju čime se htio izazvat osjećaj poniženja, srama i potlačenosti. Stražari nisu imali nikakvu obuku, nego su dobili potpunu slobodu činit sve ono što su smatrali potrebnim za održavanje reda u zatvoru osim fizičkog nasilja koje je bilo zabranjeno.   

Drugog dana u zatvoru zatvorenici su organizirali pobunu, što je nagnalo stražare da postanu nasilni i nehumani. Prvo su kažnjavali zatvorenike sklekovima, pa samicom i oduzimanjem odjeće i kreveta. Okrutnost stražara je rasla, čak su prisiljavali zatvorenike da nuždu obavljaju u kante u svojim ćelijama.

Nekoliko zatvorenika napustilo je eksperiment zbog emocionalnog sloma. Stražari su preuzeli potpunu kontrolu u zatvoru i tražili slijepu poslušnost zatvorenika. Cijela situacija od zatvorenika je napravila nešto nalik mentalnim bolesnicima, sve što su tamo doživljavali poremetilo im je osjećaj realnosti i htjeli su se odreći novca da bi bili pomilovani. Zanimljivo da nitko nije zatražio napuštanje eksperimenta.

Sve više zatvorenika pokazivalo je znakove psihičkog stresa. Eksperiment je prekinut 20. kolovoza 1971., ranije nego što je bilo predviđeno zbog narušenog psihičkog zdravlja skupine zatvorenika i izrazito sadističkog ponašanja grupe stražara tokom noći, kada su mislili da ih nitko ne gleda.

Ovaj eksperiment pokazao je utjecaj situacije na ponašanje pojedinaca, ali i grupe. Ono što se dogodilo bila je deindividualizacija pojedinaca prilikom koje se osoba ponaša netipično za svoje uobičajeno ponašanje pod utjecajem socijalne situacije.

U ovom slučaju to je urodilo nasiljem. Deindividualizaciji je doprinio osjećaj anonimnosti, difuzija odgovornosti i prisutnost drugih sudionika. Drugi važni faktor bio je utjecaj uloga koje su dodijeljenje sudionicima. Ovim eksperimentom pokazano je kako uloga može preuzet osobu i potisnut osobne i etičke norme na drugo mjesto. Uzevši u obzir statistiku koja je navedena na samom početku i proicirajući je na prvi eksperiment postaje posve jasno zašto je moj narod nesretan.

Pripadanje „superiornijoj“ grupi ili naciji, jača samu grupu i raste osjećaj samopouzdanja i pripadnosti grupi. Dok podređenoj grupi raste osjećaj manje vrijednosti. Ovo objašnjava stav koji su povijesne okolnosti ili povijesni eksperiment usadile jednoj naciji spram druge.

Cijeli sustav tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Hrvate je stavljao u podređeni položaj, tjerajući ih da sami sebe smatraju manje vrijednima i prepuštaju se ovih snažnim emocijama, usporedivim sa „plačem, agresijom i povučenosti“ djece.

Nije teško primjetit ponašanje kompletne nacije koja teži za mirom, pa i pred agresijom jedino za cilj ima obranu. Drugi eksperiment, upravo opisanom pojavom deindividualizacije i uživljavanja u uloge objašnjava podređenost hrvatskog naroda drugoj naciji. Hrvatski narod našao se kao „zatvorenici“ u Zimbardovom eksperimentu. Netko drugi određuje pravila, na tebi je da prihvatiš svoju podređenu ulogu jer je tako odredio sustav.

Prošle su 24 godine otkad se raspala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, 24 godine otkad hrvatski narod ima svoju državu, ali dominacija jedne nacije nad drugom nije prestala. Ne samo da nije prestala na političkoj sceni, ta dominacija, taj kompleks Srba još raste u ranama koje soče i hrani se strahom jedne nacije pred drugom. Svaki put kada moj narod ustane na noge i krene dalje, aktiviraju se domaće izdajice koje mu vrate sjećanje na „superiorniju“ naciju i zatvorske dane. Koliko će još vremena proć da potpuno izblijedi kolektivno sjećanje mog naroda na posljedice povijesnog eksperimenta?

Vrijeme će pokazati.

Izvor:Kamenjar.com

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

error: Content is protected !!