Novo!

Europa kao Rim

Iako postoje mnoge teorije i prijepori povjesničara o razlozima propasti Rimskog Carstva, sigurno je da su dva faktora bila ključna u početku procesa rastakanja jedne civilizacije koja je pokorila veliki dio tada poznatog svijeta. Prvi je unutarnja slabost Rimskog Carstva zbog raznih razloga kao što su slabljenje centralne vlasti u korist mnoštva lokalnih moćnika, samim tim i prestanak ulaganja u infrastrukturu i velike projekte, slabljenje značaja gradova smanjivanjem broja stanovnika i seljenja višeg, upravljačkog sloja na imanja izvan gradova. Jednom riječju dekadencija Rimskog carstva kao posljedica funkcionalne slabosti i neadekvatnog vodstva.

Drugi značajan faktor je snažni migracijski val koji je doveo do velike seobe naroda iz sjeveroistočnih krajeva prema zapadu tj. Rimskom Carstvu. Rimsko Carstvo je već tada bilo odviše slabo da bi moglo vlastitim snagama braniti državne granice i održati red u zemlji te se sve više oslanjalo na »barbarsku« plaćeničku (dobrim dijelom germansku) vojsku. Tako su odsudnu političku ulogu dobili vođe tih plaćeničkih postrojbi što je onemogućilo stvaranje i provođenje jedinstvene sigurnosne i obrambene strategije Rimskog Carstva. Gubljenjem Hispanije, Galije, Britanije i Afrike te stvaranjem novih država od strane Zapadnih Gota, Vandala i Burgunda započeo je proces koji se više nije mogao zaustaviti.

Pošto je povijest „učiteljica života“ koja se često ponavlja, možda smo svjedoci početka kraja zapadne europske civilizacije kakvu do sada poznajemo. I danas postoje dvije stvari koje mogu imati presudan utjecaj na negativne procese koji su teško breme moderne Europe i njenog okruženja. Prva je izloženost ratu koji nije konvencionalan, ali je konstantan sa vrlo dinamičnom promjenom mjesta i intenziteta ratnih operacija. Druga je najteža izbjeglička kriza nakon II Svjetskog rata i egzodus biblijskih razmjera prema Europskoj Uniji. Ono što zabrinjava je kolaps sigurnosnih sustava Europske Unije kao cjeline i država pojedinačno. Očita je nespremnost i nedostatak strategije i rješenja za ovu, prije svega humanitarnu katastrofu. 

Rat kojem smo izloženi i koji po širini teritorija na kojem se vode operacije, slobodno možemo okvalificirati  kao Svjetski rat. Po definiciji je to Asimetrični rat: asimetrično ratovanje je rat među sukobljenim stranama čija se relativna vojna moć, odnosno strategija ili taktika značajno razlikuju. Najčešće se povezuje s ratovanjem među nejednakim protivnicima, kada manje ili slabije snage moraju koristiti teren, vrijeme, iznenađenje ili određene slabosti većih i jačih protivničkih snaga radi ostvarenja svojih strateških ciljeva.

Asimetrična prijetnja se definira kao prijetnja koja proizlazi iz moguće uporabe različitih sredstava ili metoda radi zaobilaženja ili negiranja protivničkih sposobnosti uz istovremeno korištenje njegovih slabosti radi postizanja nerazmjernog učinka. Moramo se pomiriti sa činjenicom da najjača teroristička organizacija ISIL sa svojom tvorevinom Islamskom Državom trenutno provodi vojne operacije diljem svijeta iako nasuprot sebe, barem deklarativno, ima vojnom silom i bogatstvom superiornu Antiterorističku koaliciju svjetskih država predvođenu SAD-om.

Nelogično je da se npr. na teroristički napad u Parizu na Chaerlie Hebdo ne gleda kao na ratnu operaciju kada je tijekom tog tragičnog događaja angažirano preko 88 000 ljudi pod oružjem. Napad na muzej Bardo u Tunisu kada je ubijeno 23 ljudi i kada su među žrtvama Japanci, Poljaci, Španjolci, Nijemci, Talijani, Britanci i Tunižani, ne možemo nazvati nikako drukčije nego kao terorističku međunarodnu ratnu operaciju. U jednom danu bojišnica se seli u Tursku  i u njenom glavnom gradu Istanbulu, na jednom trgu u središtu europskog dijela grada u razmaku od samo nekoliko minuta eksplodiraju dvije eksplozivne naprave.

Stravična posljedica otvaranja novog bojišta je najmanje 17 mrtvih i preko 150 ranjenih ljudi. U turskom gradu Surucu, blizu granice sa Sirijom izvršen je bombaški napad na zgradu Kulturnog centra. U eksploziji je ubijena 31 osoba, a ranjeno ih je gotovo stotinu. U vrlo kratkom vremenu unutarnja politička situacija se dramatično zaoštrava i Turska se nalazi na rubu provalije. Sve navedeno ukazuje na to sa koliko se malo ljudskih i materijalnih resursa bojišnice munjevito prebacuju iz jedne države u drugu, sa jednog kontinenta na drugi, a uređeni sigurnosni sustavi najrazvijenijih zemalja ne pronalaze adekvatan odgovor na ovaj način vođenja asimetričnog rata. Samo jedan čovjek, „vuk samotnjak“, nekom suludom samoubilačkom akcijom postaje ekvivalent manjoj diverzantskoj postrojbi i na sebe veže veliki broj specijalnih snaga, prekida prometne komunikacije na velikom teritoriju i sije kaos i strah u cijelim dijelovima uređenih država.

Nesnalaženje po pitanju rješavanja problema asimetričnog ratovanja, namjerno ili slučajno, zapad je preslikao i na problem masovnog egzodusa stotine tisuća ljudi u zemlje Europske unije. Teško je prihvatiti da velike sile zapada sa Izraelom kao moćnim saveznikom, ne mogu stati na kraj Islamskoj državi koja skoro nekažnjeno sije kaos i terorizira sve veći teritorij. Interesi velikih igrača su toliko globalno premreženi da je teško identificirati tko ima kakve interese u sijanju kaosa na Bliskom istoku i sredozemnim arapskim zemljama.

Na krilima interesa zapadnih sila, u tom dijelu svijeta, posijan je kaos sa romantičnim nazivom Arapskog proljeća. Zapad je po svaku cijenu želio svoje viđenje demokracije nametnuti Arapskom svijetu ne računajući ili možda računajući na posljedice čiji smo sada svjedoci. Europa je ta koja se vrlo lako odrekla svog stvarnog identiteta i svoje izvorne vrijednosti, a sada počinje grcati pod teretom onih koji svoj identitet sigurno neće odbaciti poradi lažnih vrijednosti kojima se Europa klanja.

Onih koji će, ma koliko to nije u ovom trenutku popularno reći, neminovno  promijeniti demografsku strukturu Europe u kakvoj smo živjeli do sada. Svakako da  je moralna dužnost kako pojedinca tako i države pomoći ljudima koji su očajni i u bezizglednoj situaciji. Hrvatska je u bliskoj povijesti bila izložena velikosrpskoj agresiji i veliki broj njenih građana bio je prisiljen tražiti utočište u drugim zemljama, tako da smo kao nacija senzibilizirani po ovom pitanju.

Međutim, teško je ne primijetiti da ogroman broj vojno sposobnih muškaraca prelazi granice europskih država bez ikakve kontrole i identifikacije. Neshvatljiva je nebriga europskih sigurnosnih službi o mogućem infiltriranju terorističkih aktivista među te nesretne ljude koji u Europi vide kraj svojoj ljudskoj agoniji.

Jedino se Velika Britanija ponijela kao država koja ima jasan stav, ma koliko on nepopularan bio, i koja prije svega štiti svoje nacionalne interese. Europska unija mora što prije donijeti i pokrenuti ujednačen sustav prava azila i u rješavanje problema uključiti Ujedinjene Narode i Arapsku ligu.

Potrebno je otvoriti koridore i tranzitne kampove gdje bi se odvajali migranti koji imaju pravo na azil od onih koji ga ne mogu dobiti. Europska unija i međunarodna zajednica moraju djelovati odmah inače će produbljivanje ove krize bez jasno propisanih pravila dovesti do rasta protuimigrantskog raspoloženja, a povijest nas uči da su onda sve opcije otvorene pa i one najlošije za sve.

 

Ivica Čutura, univ.spec.dipl.ing.sigurnosti

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: