Novo!

F.Tuđman i V.M.Luburić- o pomirbi Hrvata

Ft i Ml

Nitko ne može zanijekati vojničke titule dvaju Hrvata, dvaju Hrvata koji su sami sebe pobijedili, a to su general Hrvatskih Oružanih Snaga HOS-a Vjekoslav Maks Luburić i general Jugoslavenske Narodne Armije JNA dr. Franjo Tuđman.

General Drinjanin je sam sebe pobijedio i sam sebe uvjerio da Hrvatska pripada svim Hrvatima a ne samo Ustašama ili partizanima, fašistima ili antifašistima, komunistima ili antikomunistima; zato se je general Drinjanin i odrekao ustaštva i skinuo ustašku kapu i rekao u svojem poznatom povijesnom govoru svim Hrvaticama i Hrvatima diljem svijeta prigodom Desetog Travnja 1968. godine:

“…Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško partizanski rat među našim sinovima, su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI…”.

Također i dr. Tuđman je sam sebe pobijedio kada se je odrekao komunizma, jugoslavenstva i antifašizma te otvoreno priznao da je pohlepno čitao izdanja DRINAPRESS-a i članke generala Luburića, te se smatra vjernim đakom Maksa Luburića.

Napisao: Otporaš

 

3 Comments on F.Tuđman i V.M.Luburić- o pomirbi Hrvata

  1. Stipe // 21/03/2018 at 11:10 //

    Maks nazalost veliki naivac a za tudmana jos nisam siguran. Maks je naivno vjerovao kako moze postojat dijalog i sporazum sa navodnim “hrvatskim komunistima”. Odgovor na tu vjeru je dobio u cekicu Ilije Stanica. Sto se tice Tudmana mozemo i mi bit naivni pa pricat kako je on velikiHrvat ali njegova djela govore za sebe.

  2. Milan Boban // 21/03/2018 at 23:38 //

    Bog! dragi moj hrvatski brate Stipe,
    S užitkom sam pročitao tvoje komentar koji je ogledalo i izraz tvojeg mišljenja. To je dobro. Ti kažeš za Maksa da je bio “naivac”, što u prenosnom smislu stoji i ima veze. Ali, kažem samo “ALI”, lako je biti naivan sa svojim i kod svojega. Kada to kažem, koliko se do sada zna, Maks Luburić je bio na papiru kršteni kum – a takovih primjera ima na tisuće – sinu svojega vojnika Joze Stanića. Supruga Joze stanića je bila trudna a Jozo, generalov vojnik to povjerio generalu Luburiću i zamolio ga da ako bude sin da mu Maks bude kum, našto je – ne naivno – Maks pristao, iako nije nazočio fizičkom i crkvenom krštenju. To je koliko se zna i prepričava.

    To je Udba znala i Iliju Stanića na taj način trenirala i pripremala. Kada je ljeta 1967. godine Ilija Stanić došao preko Željka Bebeka, – kako je Ilija Stanić kasnije izjavljivao – predstavio se je kao kum. Naravno da je general odmah u svoje sjećanje doveo svojeg vjernog vojnika Jozu Stanića, te po našim katoličkim običajima i uvjerenjima kršteni kum uvijek mora uzimati u zaštitu svoje kumče. Tako je general i postupao.

    Dragi moj Stipe trebamo Ilije Stanića slučaj usporediti sa Brutus, pravo ime Marcus Junius koji se je urotio protiv svojeg ujca, strica ili sl. Cezara, ubio ga a pri izdisaju cezar je samo rekao: “Pa zar i ti Brutus…”

    Želim ti Sretan Uskrs, Sretan Deseti Travnja, kako tebi tako isto i svim tvojima.

    LOV NA ‘PUSTINJSKU LISICU’ (2.dio)

    Den Kampf Mann gegen Mann gewinnt bei gleichwertigen Gegnern, wer eine Patrone mehr im Lauf hat. (U dvoboju čovjeka s čovjekom pobjednik je onaj koji u magazinu ima jean naboj više.)

    Poslie zapovijedi o zabrani obožavanja Rommela, te reorganizacije i nadopune razbi-jene VIII. Armije, oholi Auchinleck je siguran da će novom protuofenzivom ‘jednom zau-vijek uništiti Rommela’. Protuofenziva pod imenom Operacija Crusader je počela 18. studenoga 1941., a trajati će do 30. prosinca kada će Rommel ponovno razbiti njegovu sada reorganiziranu i pojačanu VIII. armiju.

    Uz one iz Vel. Britanije, u VIII. Armiju bile su uključene divizije iz; Indije, Australije, No-vog Zelanda i Južne Afrike, te neke manje poljske i čehoslovačke jedinice.

    Na drugoj strani bile su samo njemačke i talijanske. Kako je poznato talijanske jedinice nisu Rommelu bile od nikakve koristi, više su mu smetale nego koristile.

    Već u prvim dvobojima Rommel je s 40 uporabivih tenkova podpuno razbio britansku VII. Oklopnu diviziju od 70 tenkova kojom je zapovjedao generalpukovnik Alan Cunin-gham. Kao i Wavella prije njega, ozlojeđeni Churchill ga odmah smjenjuje s dužnosti. Do kraja prosinca Rommel će razbiti i druge britanske jedinice, pa će i Auchinleck uskoro doživjeti istu sudbinu kao Wavell, Cuningham i desetak drugih gritanskih zapovjednika.

    Poslie ovih poraza Britanci će zaključiti da će Rommelovu vojsku moći pobjediti jedino ako ako najprije njega ubiju, pa je u listopadu 1941. u zapovjedništvu VIII. Armije stvoren je plan za napad na njemačko zapovjedništvo, baze instalacije i komunikacije u pozadini. Stoga je odlučeno da se osposobi nekoliko jakih komando timova koji će se ubaciti u neprijateljsku pozadinu s glavnim ciljem da na Rommela izvrše atentat.

    Time bi se, kako je bilo predviđeno, prije početka Opreacije Crusader kojom je Auch-inleck namjerao napasti i uništiti slabije Rommelove snage, ozbiljno poremetilo organi-zaciju i elan njemačkih trupa u Africi.

    Fijasko pod imenom “Operacija Flipper”

    Britanski dopukovnik Geoffrey Keyes

    Geoffrey Keyes je bio aristokrat, sin ‘Prvoga baruna’, dmirala Rogera Keyes-a., pa iako je bio fizički nedorastao i u svakom drugom pogledu nesposoban i za običnog vojnika,

    on je prema propisima britanske vojne strukture poslan na višu vojnu akademiju gdje je dobio čin dopukovnika. Najprije je služio u jednoj britanskoj jedinici u Siriji kojom je za-povjedao dopukovnik Richard Pedder (prikladno prezime. nap. a.), a kad je on poginuo u borbi s Francuzima, Keyes je preuzeo njegovu dužnost.

    Operacija je imala za cilj udariti u srce Afrika Korpusa na bojišnici. “Ako ova šema zvuči kao rezultat očaja, ona je to ustvari i bila”, piše jedan britanski častnik. “U momentima početnog planiranja Rommel i njegova Panzerarmee Afrika upravo su u seriji bitaka u Zapadnoj Sahari do nogu potukli britansku VIII. armiju. Njemački tenkovi gonili su naše tenkove i vojsku preko ciele Libije.

    Churchill je upravo smienio glavne zapovjednike VIII. armije. U Kairu britanski zapo-vjednici uništavaju sve knjige s tajnim šiframa.

    Rommelu još treba samo jedan udar da dođe na Suezki kanal i naftna polja Srednjeg iztoka. Sovjetski Savez tetura pod snažnim udarima 166 njemačkih divizija.

    S arapskom naftom Hitlerova ratna mašinerija mogla bi uskoro slomiti kralježnicu Crvene Armije, a spas iz Amerike neće na vrieme stići.

    Ujedinjene Države još se nisu uključile u rat, a Saveznici su buljili u lice poraza.

    Bi li iznenadni udar ove jedinice komandosa mogao promieniti situaciju u Sjevernoj Africi? Bi! Vjerovali su oni koji su planirali operaciju, ako bi se uspjelo eliminirati Rom-mela. Rommel je bio srce i duša osovinskih snaga u Pustinji.

    Niemci nemaju generala koji bi ga mogao zamieniti. Ubiti njega – i zvier (misli na njemačku vojnu silu) će uginuti.

    Ali, bi li takav napad mogao uspjeti? Možda! Paradoksalno radi Rommelove osobne hrabrosti i njegova smionog stila zapoviedanja.

    Pustinjska Lisica je uvijek bila na pročelju. Nemareći za svoju sigurnost, njegov način vodstva bio je da uvijek bude fizički prisutan tamo gdje je akcija bila najvruća.

    Rommel nije bezobziran. On je jednostavno zaključio da je u pokretnom ratovanju zapo-vjednikova prisutnost na čelu akcije vrlo bitna.

    Među njegovim častnicima i vojnicima Rommel je bio poznat po njegovim iznenadnim pojavama na prvim linijama fronta, silazeći iz njegove “Rode” (izvidničkoga zrakoplova “Fieseler Storch”), ili njegovoga oklopnog zaoviednog vozila “Mammoth”, a pnekad i iz tenka ili običnog automobila. Čak je za vrieme najljuće bitke znao u prve linije dojuriti i na motorbiciklu.

    Za Rommela nije bilo izvanredno da u takvim slučajevima na prvoj liniji sam izdaje za-poviedi zapovjednicima pukovnija, a kad bi situacija postala izvanredno vruća, da sam preuzme zapovjedništvo nad još manjim jedinicama; bojnama, pa čak i satnijama.

    Takova smjelost ga je nekoliko puta skoro stajala života, ali to ga uobće nije smelo da nastavi izazivati sudbinu.

    Jednom prigodom, misleći da se radi o njemačkim trupama on se sa svojom “Rodom” spustio među britanske jedinice i, dok su mu oko glave zviždala puščana i strojnička ta-nad, uspio se ponovno dignuti i pobjeći. Njegov zrakoplov je bio izrešetan, ali za čudo, njega nije pogodilo niti jedno zrno.”

    Britanske obavještajne službe bile su sigurne da se Rommel tih dana nalazi u glavnom stanu svoga zapovjedništva u jednoj kući u libijskom gradu Al Baida (na talijanskom Beda Littoria), oko 400 km udaljenom od Aleksandrije u Egiptu.

    Na večer 10. studenog 1941. Iz Aleksandrije su izplovile dvie britanske podmornice – “Torbay” i “Talisman”. U prvoj je bio dopukovnik Keyes, satnik Campbell, poručnik Cooke i još 25 komandosa, a u drugoj dopukovnik Laycock, satnik Glennie, poručnik Sutherland i drugih 25 komandosa.

    Pripreme za operaciju su bile tako amaterski organizirane da je, kada su podmornice četiri dana kasnije, došle u blizinu određenoga mjesta za izkrcavanje, nastao pravi kaos. Bio je jak vjetar pa su podmornice morale izroniti daleko od obale, a čamci kojima su se komandosi terbali prebaciti do obbale bili su tako slabi da ih se većina razpala na pola puta do obale. Od pedeset i šest ljudi tridesetčetvorica su uspjela doplivati do obale. Drugi ili su se utopili ili nisu htjeli napustiti podmornice.

    Laycock je sa sedmoricom svojih ljudi koji su se uspjeli izkrcati ostao “zaštiti žal”, a Keyes se sa svojim odjeljenjem uputio na izvršenje zadatka. Sedam komandosa na čelu s poručnikom Cooke-om Keyes je odredio da u Cerenaici ekplozivom unište centar za komunikacije, a on će se s ostalima uputiti u oko 30 km udaljenu Al Baidu.

    Vrieme je bilo strašno. Pljuskovi kiše gonjeni hladnim vjetrom nadodatno su do kože kvasili već ionako mokre Britance i većinu upaljača i ekploziva koje su nosili sa sobom učinili neuporabivim.

    U pola noći 17 na 18 studenog, Keyes i njegovi specijalci su navalili na kuću u kojoj su mislili da je smješteno Romemelovo zpovjedništvo.

    Pošto je i te noći padala jaka kiša mislili su da Niemci neće biti oprezni i Keyes je po-kušao u kuću ući na glavna vrata na kojima nije bilo straže. Kad je otvorio vrata (koja nisu bila zaključana) iza njih je bio stražar koji je skočio na njega i počeo ga daviti.

    Campbell koji je bio iza njega otvorio je vatru i ubio stražara i Keyesa. Drugi su navalili u zamračenu kuću ukojoj je nastalo nekontrolirano puškaranje. Nije se znalo tko na koga puca. U jednu sobu u kojoj je spavala je petorica štražara netko je ubacio bombu a onda otvorio strojničku paljbu. Sva petorica su poginuli, jedan od njih bio je Josip Ko-vačić.

    Kasnije se uzpostavilo da u toj kući nije bilo Rommelovo zapovjedništvo, nego centar za logistiku i da je bilo Rommel u to vrieme nije bio tamo. On je deset dana ranije otišao u Rim a vratit će se tek 19. studenoga.

    Debakl je trajao svega nekoliko minuta. Pucnjava je probudila njemačke vojnike u dru-gim zgradama i Britanci su se razbježali kuda koji. Iza sebe su ostavili Keyes-ovo tielo.

    Sutra dan, kada se vratio iz Rima, Rommel je zapovjedio da se Keyes pokopa u kato-ličkom groblju sa svim vojničkim počastima. Bez obzira na sve, Keyes je od britanskih vlasti za ovaj fijasko odlikovan Viktorija križem (Victoria Cross), najvišim britanskim od-ličjem.

    Keyes-ovi specijalci koji su poslie ove “operacije” uspjeli iz Al Baide pobjeći uputili su se prema žalu Kašam al Kalb (Pasji nos) na koji su se izkrcali. Tamo su imali skrivena još uporabiva četiri čamca kojima će se prebaciti na podmornice, koje su trebale tamo doći u ugovoreno vrieme. Nu uzalud su čekali. Podmornice nisu došle i oni koji već nisu bili zarobljeni morali su se predati Talijanima i Niemcima. Laycock i još jedan njegov vojnik pobjegli su u pustinju gdje su preživjeli 37 dana zahvaljujući Beduinima i na koncu uspjeli doći do britanskih postava. Na koncu rata njihovi će častnici krivnju za ovaj neuspjeh i sva izpaštanja njihovih vojnika prebacivati jedan na drugoga.

    Za Dom Spremni!

    Zvonimir R. Došen

    • Stipe // 22/03/2018 at 16:30 //

      Hvala ti na odgovoru Milane i takoder bratski pozdrav. Mislim kako smo se krivo sporazumjeli. Naime kad sam rekao kako je Maks bio naivn niposto nisam mislio kako je bio naivan kd je uzeo avoje kumce pod zastitu. Dapace to je od njega kao sto si sam rekao bilo ljudski i krscanski. Na njegovu naivnost sam prvenstveno mislio poradi njegove vjere u pomirbu partizana i ustasa poradi Hrvatske. To je bila ljepa i plemenita ideja ali potpuno promasena jer kako bi doslo do pomirbe obje strane moraju biti spremne na pomirbu. Primjer Ilije Stanica sam dao kao osobni primjer iz Maksovog zivota kako komunizam ispire umove i djeluje na drustvo. Ideja pomirbe ustasa i partizana je ma koliko ona plemenita bila jedan od najvecih promasaja i zabluda naseg naroda. Partizani tj. djeca komunizma nikada tu ideju nisu ni u snu prihvatili a to se vidi i dan danas a vidjelo se i devedesetih kada je Franjo Tudman u drzavnom vrhu sebe okruzio okorjelim komunostima od kojih su nekim ruke bile u krvi ne do lakta nego do ramena. Lijep pozdrav uz zelje kako ce se nas narod napokon otrijezniti od zabluda uz jedinu pomoc koja mu to moze omogucit a to je ona od Boga. Pozdrav Milane!

Comments are closed.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: