Novo!

Heroj: Ivica Čuljak alias Satan Panonski!

Prvi dio intervjua iz Globusa 8.11.1991.

Nisam bezvrijedan i moje zasluge nisu male. Sad ispadam narcisoidan, ali tako je. Odveli su me u Petrinjsku. I tamo, dok smo čekali, pobunio se Tolj, što Titova slika radi na zidu. On Tita ne može smislit’? Ja isto pljunem prema toj slici, a jedan od policajaca se uhvati za pištolj. I sad tamo ima valjda 70 posto policajaca Srba. I tu se stanemo natezati s tim čuvarima, Tolj i Vojvoda im zaprijete da će ih sve pobiti, ako mi i dlaka s glave padne. Bili su šokirani što komandant obrane grada Vinkovaca želi spavati sa mnom u smrdljivoj ćeliji, gdje je kibla s govnima. I onda u 5 sati dolaze dvojica iz sabora i odvedu nas u Sabor.

Stanu se svađati, urlati, tko meni može odredit’ pritvor, jer ionako sam već duže od zakonskog roka držan u ćeliji. Svađaju se što će sa mnom, zovu, čas Špegelja, čas Manolića. Traži ovaj od mene da ponovim ono šta sam ispričao tim novinarima. Prisjećam se toga, a on popizdi jer sam zaboravio reći da u Srbiji u medijima ima više demokracije nego u Hrvatskoj. Tad je to tako bilo u šestom mjesecu. Tada je kod njih na radiju bila emisija “Niko kao ja” u kojoj su napadali i Miloševića, i Šešelja, i Draškovića. Počeo se derati na mene i tad meni prekipi i počmem vrištati: “Ajde, deri, ubijaj, pucaj, šta čekaš?”. Poludio ja, derem se: “Isti ste kao komunisti. Što ste napravili od Hrvatske. Dok kolju djecu po Slavoniji, vi ovdje mene sudite, mene koji se borim, iznosim ranjene i mrtve, zbog moje jedne izjave pravite cirkus!”. Nakon toga, nazvali su Zovka, predsjednika općine Vinkovaca, koji je potvrdio da sam pravi borac i da me se odmah pusti. I, dobro, oni kažu neka Zovak odluči, kao, oni će meni zabranit’ da ja ubijam četnike. Moš’ mislit’, sile.

Bio si osuđen, moglo je to biti i na smrt, u ratu si u prvim borbenim linijama, smrt ti prijeti. Razmišljaš li o njoj?
Ne, jači sam od smrti. Jači sam od svega osim od nepravde. Jedino zbog toga patim. Ne patim da će me neki četnik zaklat’ ili ubit’. Ne, patim zbog svih onih nevinih koje su pobili, zbog te nepravde. Moje selo je spaljeno, kao i ostala. A nekoga nije bilo briga za to.

Kako si se osjećao kad je palo tvoje selo Cerić?
U zadnje vrijeme često plačem. Nije da gubim snagu, možda je čak tim suzama dobijam. Gledam te ljude, izbjeglice, idu, a ne idu nigdje. Kamo će, što će? Nedavno me nazvala majka tu u vinkovački hotel. Kaže mi: “Sine, pošalji mi kaput, džemper, cipele, hladno mi je”. Ona je u izbjeglištvu. Onda sam počeo plakati. Zamolio sam konobarice da se sagnu i istresao rafal u zid.

Nije te strah ili stid suza?
Glupost. Suze su isto tako muške. Što bi žena imala mekše i nježnije srce od mene, pa se njoj dozvoljava da zaplače, a nama ne? Mogu bit ko’ majka Tereza, a mogu bit’ ko samuraj.

Na ratištu u Slavoniji dosta je gadno…
Zato poručujem našem predsjedniku Tuđmanu da pomogne Vukovaru i Vinkovcima. Jer, ako to ne napravi, postat će za one ljude tamo (koji su na izmaku snaga, ali se bore hrabro protiv te četničke zvijeri) pravi izdajica. Najomraženija ličnost. On jednostavno mora, mora i mora. Tamo je došlo do kulminacije, dogodit će se veliko zlo ako Tuđman nešto ne poduzme.

(Dogodilo se i još se događa…a dolazi još i veće! “Hrvatsko Obrambeno Štivo”)

Izvor: Link- Satan Panonski

Oglasi

2 Comments on Heroj: Ivica Čuljak alias Satan Panonski!

  1. Milan Boban // 21/04/2018 at 18:05 //

    Dobar članak. Uživao sam svaku napisanu riječ i upijao…

    MILE BOBAN, "OTPORAŠ" U BORBI PROTIV ZLOĆUDNOG RAKA "MYXOFIBROSARCOMA"

    - Jedan mali uvod -

    Vozeći se iz glavnog grada Texas-a Austin za Houston u travnju 1994. godine prilikom posjete fra. Šite Ćorića na hrvatski Piknik kojeg su organizirali Hrvati velegrada Houston-a, po prvi puta – ne da sam osjetio nego – sam primjetio ispod kože na mojem lijevom stegnu podlanicu iznad koljena jednu malu jezgru, veličine špice bostana ili jagode trešnje. Ta, nazovimo ju “špica ili jezgra” nikada nije potpuno izčezla. primjećivao sam je uvijek, i to bez ikakovih bolova. Nekada bi bila veća a poneklada i manja, ali se je uvijek pokazivala i tu je bila. Uvijek sam mislio da je to jedan mišić koji se je nategao i tu zastao, ostao do daljnjega. Kadkada bih ja tu jezgru trljao u nadi da će izčeznuti, ali se to nikada nije dogodilo. Istini za volju to me nikada nije smetalo niti ikada zaboljelo.

    Jednog dana poslije podne koncem listopada 2015. godine osjetih kao da me je netko iglom, šilom žicnuo upravo u to mjesto gdje je ta žljijezda bila. Pogledah i za čudo vidih na istom mjestu gdje je ta “jezgra” uvijek bila kao da si krompir prepolio i jednu polu prilijepio na to mjesto. Začudio sam se i malo protrljao u nadi da će to opasti i povratiti se na prvobitno stanje. To se nije dogodilo. Otišao sam na Hitnu. Doktor koji je to pregledavao me je odmah uputio kod specijaliste za tu stvar. Bio je petak 6 studenoga 2015. Doktor Robert, Bob Fuller me je pregledao i hitno poslao na pregled preko MRI – “MAGNETIC RESONANCE IMAGINY”. U ponedjeljak 9 studenog 2014. smo dobili rezultat od istog doktora da imam gore spomenuti zloćudni rak i da hitno moram ići na operaciju. Operacija je bila u utorak 10 studenoga 2015. Za prvi početak sve je izgledalo dobro, reklo bi se super.

    Petak 8 siječnja 2016. godine otišli smo na pregled. Poslije analize pregleda doktor Fuller je zaključio da trebam ići na elektronsko zračenje, i to svaki dan u tjednu osim week-enda. Imao sam 34 zračenja. Sve je izgledalo dobro, super i izvrstno. Polovicom svibnja iste godine sam imao pregled i sve je bilo dobro. Nikakovih znakova. Pregledi su bilo skoro svakih 6 mjeseci. Međutim, koncem listopada 2017. godine pregledi su pokazali da se je taj gore spomenuti zloćudni rak povratio, i kako je doktor Fuller rekao nema vremena za odgađanje. Operacija je bila u četvrtak 9 studenog 2017. Kako mi je dr. Fuller rekao poslije druge operacije da on smatra i misli da je sev “ostrugao, izguljao i izbacio”, tako, da se on nada da nije ništa ostalo.

    Godina 2017 se primiče kraju, Božićni i Novogodišnjih Blagdani dolaze. Supruga Annie i ja iz Texas-a odlučili smo otići u Kaliforniju posjetiti djecu i unučad, kao i stare prijatelje koje sam desetljećima poznavao. U putu se nisam doboro osjećao. Čak sam dva puta na putu morao posjetiti hitnu. Bolova je bilo ali sve je bilo vrlo snošljivo. (Netko će možda, čitajući ovo sam sebi reći: “pa zašto ja ovo pišem onima koje to uopće ne zanima”. Poštivam njihovo mišljenje i tako bi to moglo biti sa njihove strane, ali tako ne misle doktori iz MD. ANDERSON MEDICAL CENTER U HOUSTONU, najvećeg svjetskog središta istraživanje svake vrste zloćudnih rakova, poimenice ovoga, i ST. DAVIS HOSPITAL U AUSTIN-u. Oni su od mene zahtijelavi da potpišem jedan formular i opišem sve što znam od prvih početaka znakova ovog slučaja, kako bi oni to mogli koristiti u njihovim daljnjim istraživanjima. To sam učinio i potpisao.) Sretno smo se vratili kući.

    U petak 5 siječnja 2018. supruga i ja bili smo kod doktora Fuller. Sve je pregledao i nije bilo nikakovih očitih znakova, osim da je od prvpg dana operacije iz rane pomalo curila neka zelena tekućina, kako bi ju mi nazvali “sukrvica” . Doktor Fuller je rekao da je to normalno, jer je to taj ostatak o zračenja koji kroz otvor rane izlazi. Zakazao nam je sastanak za 16 ožujka 2018. Od bolova ili neugodnosti, kako tko hoće, mi smo otišli 6 ožujka na hitnu, gdje su me podlegli svim istraživanjima. Svi rezultati su otišli kod rekordnog doktora Fuller-a. Bili smo kod njega u petak 16 ožujka 2018. Boliničarka je učinila svoj posao, pregledala tlak, puls itd. i sve zapisala i stavila u računalo. malo iza toga dolazi dr. Fuller. Nikada, nikada, nikada neću zaboraviti njegov izgled kada je u sobu unišao. Izgledao je kao Mojsije kada mu je Bog dao “Deset Božijih Zapovijedi”. Ozbiljan i bez velikog uvoda i priče. Reče: “Gospodine Boban za vas nemam dobre vijesti. Rak se je povratio i proširio na pluća”. Naravno da sam se zapanjio, kao što bi i svako ljudsko biće. Upitao sam ga: A šta sada? Koji je slijedeći korak, našto je doktor Fuller odgovorio: “Morat ćemo osijeći nogu”. Na upit: GDJE?, pri čemu je dr. Fuller rekao i rukom pokazao: pri kuku, i izgovarajući to bio je ganut, oprostio se od nas, otvorio vrata i izišao.

    Supruga Annie i ja sada smo na parkirilištu pred bolinicom. Supruga je vozila. Prvu osobu koju sam nazvao bila je moja draga kćer Iva/Drina. Ona živi istočno od San Franciska u gradu Petaluma. Sve sam joj saopćio što smo čuli i saznali od doktora Fuller-a. Ona je obavijestila svoje sestre i braću, kao i svojeg i našeg prijatelja Scott Turner-a kod kojeg je prije moja kćer Iva/Drina radila u timu na istraživanju medicine. Oni su se odmah dogovorili da je trebam imati mišljenje i drugih doktora i bolinica, tako da su se odmah stavili u kontakt s M.D. ANDERSON MEDICAL CENTER u Houstonu. U četvrtak 5 travnja 2018. smo posjetili dra- Zarazour, specijalistu za gore spomenuti rak, u petak 6 travnja sam imao pregled “Electrocardiogram MRI.”, dr. Bird – kirurg, nedjelja kod 8 travnja dra. Zarazour za vađenje i pregleda krvi, ponedjeljak 10 travnja (Dan Hrvatske Najveće Državnosti u povijesti Hrvata) podučavanje, tj. proučavanje “electrocardiograma”, šta trebam znati, upute kako se ponašati pri svakom pregledu i tome slično, srijeda 11 travnja konačni pregled svih pregleda. Zaključak dra. Zarazour je bio taj da u gradu Austinu gdje živim, u bolinici St. Davis Hospital počmem s Kimoterapijom, šest (6) CYCLES (6) tura, čim prije, i odlazak iz Houstona kući za Austin.

    U petak 13 travnja sam bio u bolinici za pripreme Kimoterapije koja je počela u ponedjeljak 16, 17 i 18 travnja. Četvrtak 19 travnja su mi skinuli pompu i sve sprave a u petak 20 travnja, (točno na 49 obljetnicu pogibije zadnjeg Zapovjednika HOS-a NDH. Molim nemojte mi zamjeriti što Hrvate podsjećam na ovaj tragični slučaj. Maks Luburić se je bori – kao i svi mo ostali Hrvati – u odrazu svojeg vremena za interese Hrvatske Države, kako je to u svojoj predizbornoj kampanji 2009. godine za predsjednika RH dr. Andrija Hebrang Mlađi rekao.), a u petak, tj. jučer su me pripremali za drugu turu Kimoterapije koja počima za dva tjedna. Poslije druge ture ću ići ponovno u Houston za sve moguće analize uspjeha/neuspjeha Kimoterapije ovih dviju tura. Ako se uspijeh pokaže da se “vrag” dalje ne širi, da je zastao, onda ću opet ići za slijedeće dvije ture, poslije kojih ću opet ići u Houston na pregled. Ako se sve pokaže dobro i “vrag” se smanjiva, vene i ne širi se, kako liječnički i doktorski tim misle, tada će oni odlučiti da li ili ne nastaviti svih 6 CYCLES – tura – ili ne. Ako se odluče da ne, onda će ići na operaciju u Houston-u kod MD: ANDERSON MEDICAL CENTER i kirurškim putem odstraniti i sa noge i sa pluća ostatak ostataka tog zloćudnog raka. To bi moglo biti negdje u srpnju…

    Pošto je ovo dio mojeg života, smatrao sam potrebnim ovim pitem upoznati moje prijatelje i znance, reći im što mislim, sada, danas, subota 21 travnja 2018. Pišem to i zato da se zna i da se nezaboravi, jer ako ništa ne zapišeš i ne napišeš i nije zapisano, nitko ništa neće ni pročitati. Ako nitko ništa ne čita, onda se ništa i ne zna, da li se je što ili nije dogodilo. A da se što sazna o mojem životu kojeg sam na moj način, s mojom željom i privolom posvetio našoj Hrvatskoj, pa čak i moju obitelj, suprugu Annie i šestero (6) djece upregao u tu borbu za oslobođenje naše Hrvatske. To je bila moja hrvatska dužnost, to moja obitelj zna, to znam ja, to znaju moji iskreni prijatelji da mi se je naša HRVATSKA za tabane zalijepila i kuda god hodam/koracam tragovi hrvatstva ostaju. Uzevši sve skupa moj preko šest desetljeća život od kada sam napustio moje drage roditelje, kuću, prijatelje, znance i moje selo Bobanovu Dragu, sračunavši sve i sažeto bi izgledalo ovako: MOJ BOG! MOJA HRVATSKA!, tek onda MOJA OBITELJ.

    Ovim putem želim se zahvaliti svim prijateljima i znancima koji su mi se javljali i još uvijek se javljaju, želeći mi sve najbolje, bodreći me, ulijevajući nadu za sve najbolje, a ponajviše se zahvaljujem mojoj dragoj suprugi Annie koja me njeguje kao jedna prava pravceta boliničarka, mojoj djeci, Ivi/Drini posebice, jer je s nama bila u Houstonu i Austinu kod svih pregleda i sa svim dokotrima koji su ju zavoljeli i obožavali njezin profesionalizam.

    Ja se čelično – i ne znam koliko bi Hrvata danas bilo i rekli – USTAŠKI se osjećam. Od zida do zida po kući hodam i pjevam GANGU: GLAVO MOJA NISAM KOPO’ ZATE, DA BOG DA TE RAZNILETE GRANATE. I ne samo to. Sve je u Božijim rukama. Ja se ne predajem, s onom: NEMA SMRTI BEZ SUDNJEGA DANA! Postepeno ću vas obavijšćivati

    SLAVA PALIMA!

    ŽIVI NA OKUP!

    GLAVE GORE!

    Veliki pozdrav svima!

    ZA DOM SPREMNI!

    Mile Boban, Otporaš.

  2. Milan Boban // 25/08/2018 at 23:40 //

    UVODNA RIJEČ

    Od mojeg sada pok. oca Petra Boban, Gabrića (1907-1981), često sam ga čuo govoriti: Moj sinko, iz malena se trn oštri. Priznajem da tada nisam shvatio značenje ovih riječi dok nisam došao u emigraciju, u Pariz. Tu sam upoznao neke preživjele veterane NDH. Bili su mi dragi iz svih uglova i neizmjerno sam ih poštivao. Odmah sam pristupio k njima u organizaciju HOP-a. Tu, s tim veteranima NDH počeo sam se ustaški oštriti…

    Ali i kroz to oštrenje sam počeo misliti i razmišljati: Zašto se uvijek mora govoriti i isticati Poglavnik, NDH, Deseti Travnja, vojska, UV, umjesto hrvatski Poglavnik, hrvatska NDH, hrvatski Deseti Travnja, hrvatska vojska HV, itd. Itd.

    Poslije Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. u hrvatskoj političkoj emigraciji dolazi do ozbiljnih prevrtanja i promjena. Pred crkvom u Parizu gdje su se Hrvati svake nedjelje sastajali i upoznavali, dijelili su se razni letci; novine i knjige se prodavale. Tu su neki Hrvati, poimenice Žarko Luburić i drugi, dijelili letke Hrvatskog Narodnog Odpora kojeg je podpisivao glavni zapovjednik Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin.

    Od tada redovito sam čitao letke i okružna pisma HNO koje je slao general Drinjanin svima u svijetu. Počelo mi se sviđati on što general Drinjanin piše. Bilo mi je teško raskrstiti se s mojim prvobitnim mišljenima o Poglavniku, o Desetom Travnju, o vojsci i doći u sukob s mojim prijateljima u istoj organizaciji HOP-a, ali mi nije bilo teško zadržati u borbi za oslobođenje hrvatskog naroda i Obvnove Hrvatske Države.

    Jest, pohlepno sam čitao skoro sav hrvatski iseljenički tisak, skoro sve što mi je pod ruke moglo doći. Tu sam za mnoge nepoznate stvari saznao, kako o Poglavniku, Ustašama, NDH, tako i o borbama za očuvanje NDH, kao i o patnjama hrvatskog naroda. Čitao sam – i neka mi to bude sada ovdje dozvoljeno reći, poslije pola stoljeća, jer takova je tada hrvatska politička emigrantska klima bila: ako čitaš jugoslavenske novine, automatski si komunista, Udbaš i Jugoslaven, – često krijamice i jugoslavenski tisak, podcrtavao i bilješke pravio, pamtio i u sebi gnjev gutao: Kako to da u jugoslavenskom tisku se uvijek govori o , proglašenju , o , o , o , itd., te počeo uspoređivati s tiskom HOP-a: Hrvatska iz Buenos Airesa, Nezavisna Država Hrvatska, Gruda, Hrvatsko Pravo, Ustaša i drugo, gdje i oni sustavno se izražavaju gore spomenutim izrekama.

    Kao hrvatski politički emigrant preko više od 55 godina privlačilo je moju želju kao Hrvata da nešto napišem o Vjekoslavu Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu. O Maksu Luburiću, kao Ustaši, pisano je razmjerno mnogo a još više se reklo, kako u tuzemstvu tako i u inozemstvu. Razne rasprave, knjige, prilozi, novinski članci o Maksu Luburiću su pridonijeli nejednake i različite vrijednosti, jer je svaki autor htio biti u pravu. Te nejednakosti i različitosti tijekom godina su privukle moju pažnju da ja nešto prikupim o Maksu luburiću, o njemu, Hrvatu, Ustaši, čovjeku kojeg se najviše tereti za mnoga zvijerstva za vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske, 1941-1945.

    Kao pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO za Sjevernu Ameriku htio sam izdati jednu knjižicu ili knjigu prigodom desete (10) obljetnice pogibije Maksa Muburića, generala Drinjanina, 1969-1979: MAKS LUBURIĆ U TRI DIMENZIJE – Prošlost, Sadašnjost i Budućnost. U tu svrhu sam bio prikupio, rekao bih, dovoljno materijala za izdati tu namjeravanu knjižicu ili knjigu. Uslijed nepredviđenih dogodovština i procesa u New York-u 1980-1981-1982- godine, došlo je do zastoja da ta namjeravana knjiga nikada nije izdata, ali se je prikupljeni materijal sačuvao. I ne samo to, prikupilo se je mnogo više materijala, a najviše pisama, tako da je došlo vrijeme da se izda knjiga – jedna ili dvije – PISMA MAKSA LUBURIĆA.

    Konačno, valja reći i to, da je došlo vrijeme da se objelodane pisma Maksa Luburića u jednu ili dvije knjige. Također valja reći i to da je sva politička i hrvatsko/nacionalna djelatnost general Drinjanina izražena u ovim Pismima Maksa Luburića koja su najviše pisana svojim uskim suradnicima a koje će čitatelj upoznati prilikom čitanja ovih pisama, te ih nije potrebno sada spominjati.

    Svakako da u ovoj knjigi ili knjigama nisu sva pisma uvrštena, jer ih nisam imao. General je mnogima pisao i mnogi drugi Hrvati ta pisma posjeduju. Koristim ovu priliku zamoliti sve one koji do ove molbe dođu a posjeduju bilo kakovo pismo generala Drinjanina, bilo u originalu ili kopiji, ako su voljni da mi ih ustupe i pošalju na adresu: Mile Boban 9411 Winchester Road, Austin, Texas 78733., kako bi se mogla napisati: Sabrana djela Pisama Maksa Luburića.

    Pisma koja su pisana Ratku Gagri u Toronto i koja je on posjedovao, pred smrt Ratko Gagro (1913-1975) je pozvao svojeg prijatelja i suradnika Karla Soptu i sve mu predao. Karlo Sopta (1934-2001) je obolio, imao je rak. Otišao sam ga posjetiti u veljači 2001. u Toronto. Tada mi je Karlo Sopta rekao: Koliko god vjerujem Bogu, toliko vjerujem i tebi. Ova kutija s pismima Maksa Luburića pripada tebi i Hrvatkoj. Nastoj upoznati što više Hrvata s ovim pismima. Pisma su pisana za Hrvate i za Hrvatsku.

    Ante Kršenić (1917-1995) Korčulanac, živio u Oakland-u kraj San Francisca, uski suradnik generala Drinjanina, kroz dugi niz godina se dopisivao sa generalom Drinjaninom. On i ja bili smo dobri prijatelji dok sam ja živio u San franciscu. Njegov zet Ante Stanić mi je dao svu korespodenciju između njega, Ante Kršenića i generala Drinjanina u petak, 11 rujna 2009. Ta pisma se nalaze u ovim knjigama.

    Pisma koja je general Drinjanin pisao dru. Miljenki Dabi Peraniću u Pariz su također u ovim knjigama. Doktor Miljenko Dabo Peranić mi je dao ova pisma u svojoj kući u New York-u u kolovozu 1978. Ta se pisma nalaze u ovim knjigama.

    Pisma koja je general pisao svojem suradniku Danijelu Jolić u Toronto od 1952. pa do 1959. se nalaze u ovim knjigama. Ova pisma mi je poslao Ivo Jolić, sin Danijela Jolića, 8 studenoga 2012. U ovim pismima – kao i u svim generalovim pismima – ima mnogo važnih povijestnih činjenica, bez kojih se nikako ne može napisati jedna poštena i objektivna povijest stvaranja, čuvanja i obaranja Nezavisne Države Hrvatske.

    Sva druga pisma koja se nalaze u ovim knjigama sam dobio od raznih prijatelja i prijatelja njihovih prijatelja.

    Bez bilo ikakove sumnje kroz ova pisma svaka čitateljica i svaki čitatelj će imati potpunu slobodu formiranja svojega osobnog mišljenja o Maksu Luburiću, kao o čovjeku, kao o Hrvatu, kao o vojniku koji se je borio za svoju ideju, a ta ideja je bila Hrvatska Država. Dr. Andrija Hebrang mlađi ja u svojoj predizbornoj kampanji 2009. godine rekao: da se je Maks Luburić borio za hrvatske interese.

    Kada sam u travnju prošle godine počeo pisati i iznositi ova pisma na portalu dnevno.hr, počeli su mi se ljudi javljati. Neki su mi dali dobrih ideja. Ja sam originalno iznosio pisma bez ikakovih ispravaka. Jedan državotvorni Hrvat iz Livna A.M. mi je mnogo pomogao savjetima. Ovim putem mu se želim zahvaliti i reći da sam mnoge njegove savjete uzeo i koristio se istim. A.M. hvala ti!

    Najugodnije za mene je bilo kada sam pred Božić prošle godine, 2012., primio e-mail pismo od jednog Hrvata iz Zagreba koji je redovito pratio i čitao Pisma Maksa Luburića na portalu dnevno.hr, a koji mi daje do znanja da je spreman s menom surađivati da se ova vrijedna pisma Maksa Luburića izdaju kao knjiga. Njegovo je ime: Darko Derganc, mladi hrvatski intelektualac, zdravih ideja i zdravih pogleda, koji nije podlegao neprijateljsko/jugoslavenskoj promidžbi. Kroz to dopisivanje razvilo se obostrano povjrenje: VJERNOST ZA VJERNOST – DO GROBA!

    Početkom ove godine 2013. preko e-mail pisama po nekoliko puta dnevno u oba smjera došli smo do zajedničke ideje da bi najbolje bilo da mu ja pošaljem sva pisma koja posjedujem. Meni je bilo jako teško pristati na taj zahtijev i poslati čovjeku, kojeg nepoznajem, sva pisma koja posjedujem. U mislima sam se borio i dan i noć šta učiniti. Dati nepoznaniku takova vrijedna pisma koja sam desetljećima čuvao! Na koncu sam sam sebi rekao: Da na mlađima svijet ostaje. Zovnem Darka na telefon i o svemu se dogovorimo. On, Darko Derganc, mene uvjerava da su pisma u sigurnim rukama.

    Početkom ožujka ove godine 2013. ja sam sva pisma poslao Darki Derganc. I hvala dragom Bogu da se nisam prevario! Ovo što sada Hrvati imaju pred sobom kao knjigu ili knjige je pisao general Drinjanin osobno a počasni Hercegovac – tako ja Darka zovem – Hrvat iz Zagreba Darko Derganc je kronološki sve pripremio i sredio u obliku ove knjige.

    Imajući ova pisma pred očima, svaki Hrvat, svjestan važnosti ovih pisama, imati će razumijevanja da se ove za sada privremene dvije knjige objave kod jednog nakladnika i izdavača kako bi knjige ovih pisama dašle u kuću svakog Hrvata, kako u Hrvatskoj tako i u Dijaspori.

    U to ime se svima zahvaljujemo koji su nas razumijeli i koji su nas bodrili da ne klonemo u našim nastojanjima oko objavljivanja ovih pisama u obliku knjiga.

    Posvećujemo ove knjige PISMA MAKSA LUBURIĆA svim onima koji su u svojim hrvatsko/nacionalnim osjećajima vršili svoju rodoljubnu dužnost u pripremanju i stavranju Nezavisne Države Hrvatske na čelu s Poglavnikom dra. Ante Pavelićem, svim onima koji su u odori Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS branili svoju i našu Hrvatsku Državu, svim onima koji su u toj obrani Hrvatske Države dali svoje živote, svim onima koji su bili žrtve Bleiburga, svim onima koji su bili protiv Jugoslavije i tako postali žrtve Udbe, svim onima koji su zbog svojeg hrvatstva morali napustiti svoja djedovska ognjišta i tim napustiti i Hrvatsku a tražiti spas u emigraciji, svim onima koji su trunuli po jugoslavenskim koncentracionim logorima, svim onima koji su po jugoslavenskim robijašnicama ostavili svoje kosti zbog ljubavi za Hrvatsku, svim hrvatskim Majkama čije se oči nikada nisu osušile od oplakivanja svojih kćeriju i sinova, svim hrvatskim djevojkama koje su u očekivanju svojih zaručnika ostale ucviljene i osamljene, jednom riječi: svim onima koji su svoje živote dali za Hrvatsku Državu, i svim hrvatskim emigrantima i imigrantima, jer su i jedni i drugi bili žrtve jugoslavenskog terora.

    Na dan Svih Svetih 2013.,

    Austin, Texas,

    Mile Boban, Otporaš.

Comments are closed.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: