Novo!

Heroj: Jure Francetić

Krilnik Jure Vitez Francetić rođen je u ličkom Otočcu 3. srpnja 1912. Majka mu je iz poznate hrvatske obitelji Žubrinić…

Svršio je gimnaziju u Karlovcu i upisao Pravni fakultet na Zagrebačkom sveucilištu. Velikosrpsko-jugoslavenske vlasti ubrzo ga zatvaraju zbog hrvatstva, nakon čega je bio prisiljen otići u emigraciju.
Polaže ustašku prisegu u logoru Borgotaro (Italija), dana 24. travnja 1933. U emigraciji prolazi kroz vojne tečajeve, te nakon izobrazbe i sam postaje izobraziteljem u logoru Janka Puszta u Mađarskoj. Kada je 1937 Stojadinovićeva vlada proglasila amnestiju, i Jure Francetić vraća se u domovinu. Nedugo potom ponovno je uhićen, pa pušten, i od tada stalno pozivan u vojsku, kako bi velikosrpska vlast nad njime imala neprekidni nadzor.

Uoči rata odlazi u Austriju, odakle se vraća nakon proglašenja i uzpostave Nezavisne Države Hrvatske. U činu ustaškog nadporučnika raspoređen je na dužnost ustaškog povjerenika za Sarajevo. Nakon pogibije satnika Bećira Lokmića kod Maglaja, preuzima zapovjedničtvo dragovoljaca sarajevskog ustaškog logora, gdje formira I. Ustašku pukovniju legendarnu Crnu Legiju, koja je tako prozvana prema svojim crnim odorama, budući da za njihovu izradbu nije bilo raspolaganju sukna u drugoj boji.

Odredbom Poglavnika NDH od 20. lipnja 1941, Jure Francetić promaknut je u ćin ustaškog satnika (Vjestnik ustaške vojnice br. 1 od 1. III 1941, str. 24). Poglavnikovom odredbom o imenovanju od 15. XI 1941, Jure Francetić promaknut je u čin ustaškog bojnika (Vjestnik ustaške vojnice br. 1 od 1. III 1942, str. 44). A odredbom Poglavnika Pavelića o promaknuću od 6. III 1941, Jure Francetić postaje ustaški podpukovnik u Poglavnikovoj tjelesnoj bojni (Vjestnik ustaške bojnice br. 2 od 15. V 1942, str. 69).

Odredbom Poglavnika NDH (Vjestnik ustaške vojnice br. 4 od 5. VII 1942, str. 127), Jure Francetić odlikovan je Vojnickim redom željeznog trolista III. stupnja s grančicama hrastovog lista (br. 8-Ž.T.–1942, od 24. IV 1942), zato što je kao zapovjednik Sarajevske ustaške pukovnije Crna Legija, u danima stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, osobnim zalaganjem vrlo uspješno organizirao ustaške postrojbe i time vidno pridonio razbijanju pobunjeničkih bandi u području Romanije planine, te u travnju 1941. svojim odličnim vodstvom i hrabrostću oslobodio krajeve iztočne Bosne.

Naime, sada već dopukovnik, Jure Francetić sa svojom Crnom Legijom vodi teške borbe proti četnika i partizana na Romaniji i u čitavoj iztočnoj Bosni, koju oslobađa, a hrvatskog vojnika postavlja na granicu uz Drinu.

Odredbom Poglavnika br. UP. 954-1942 od 24. VI 1942, Jure Francetić promaknut je u čin ustaškog pukovnika Poglavnikove tjelesne bojne. (Vjestnik ustaške vojnice br. 4 od 5. VII 1942, str. 135). A temeljem Zakonske odredbe o Ustaškoj vojnici od 17. VII 1942 br. CXCVI-1628-Z-1942 (Vjestnik ustaške vojnice br. 8 od 1. IX 1942, str. 220), Poglavnik je Juru Francetića imenovao zapovjednikom stajaćih djelatnih sdrugova Ustaške vojnice.
Dne 24. prosinca 1942, prigodom zrakoplovnog leta iz Zagreba u Gospić, Francetić se morao prisilno spustiti kod Slunja. Uoči polietanja dvokrilnog zrakoplova tipa “Potez”, za let ga je pripremao bivši podoficir jugoslavenske vojske Stjepan Sertić, a pomagao mu je pričuvni vodnik Rudolf Svetetić, obojica komunističke orientacije. Prigodom navodnog “servisiranja” zrakoplova, nasuli su u spremnik goriva šećera, što je prouzročilo kvar zrakoplova i njegovo prinudno slijetanje u selu Močići kod Slunja. Na razmaku Zagreb – Petrova Gora – Gospić, zrakoplovom je upravljao zrakoplovni zastavnik Aničić.

Nakon slietanja, pukovnik Francetić uputio se prema najbližim kućama, kako bi doznao gdje se nalazi najbliža oružnička postaja, ili položaj neke ustaško-domobranske postrojbe. Umjesto obaviesti, opkoljavaju ga četnici-partizani, a Petar Trbojević, sin Đure, iz Jelova Klanca, iz starog nagorjelog karabina pogađa spremnik naboja na strojnici pukovnika Francetića, te ga onesposobljava za borbu.

Pukovnika Francetića prvi je sustigao Mile Trbojević – Mileta, i sjekirom mu razmrskao glavu. Teško ranjena, zarobili su ga odmetnici i prevezli u Slunj, gdje se nalazila partizanska komanda. Ne dolazeći sviesti, Jure Francetić preminuo je 27. prosinca 1942, a nakon smrti otpremljen je u zasada nepoznatom pravcu. Do danas nisam otkrio mjesto njegova posmrtnog počivališta.
Krilnik-vitez Jure Francetić nedvojbeno je bio i ostao najpopularniji junak Nezavisne Države Hrvatske. Njegovo junačtvo, samopriegor, domoljublje, ustrajnost, nepokolebljivost u borbama, služili su za primjer hrvatskim vojnicima u II. Svietskom ratu, ali također i u Domovinskom ratu. Sinovi ili unuci ustaša, domobrana, partizana, svi su oni bez razlike s pjesmom “Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana” tjerali omraženog srpbko-komunističkog neprijatelja u paničan bieg, i zadali mu smrtonosni udarac oslobodivši i posljednji pedalj Domovine.
Za sve njegove vrline i zasluge, neka je Vitezu Juri laka zemlja u kojoj počiva.

Prema pričanju pokojnoga proljećarskog i emigrantskog borca Franje Mikulića – koji prenosi riječi Veceslava Holjevca – Jure Francetić ipak je pred smrt došao sviesti, i uspio čuti razgovor partizanskih glavešina što su planirali Poglavniku predložiti zamienu Krilnika Jure za velik broj partizanskih zarobljenika. Čuvši to, a ne želeći oslobađanje partizanskih bandita, Jure je, prema ovoj verziji, pokidao cijevi kojima je bio prikvačen na infuziju i tako preminuo.

Godine 1942. dogodio se pokolj nad pravoslavnim življem u općini Vareš: u selima Brgule, i Mikulje pobijeno je oko 320 ljudi. U to je vrijeme Jure Francetić, po činu bojnik, bio stacioniran u Sarajevu. Kad je čuo za pokolj, sa svojom je bojnom žurno došao na područje općine Vareš. Dočekalo ga je dvadesetak žena, uplakanih i u crnini. Pitao ih je, znaju li tko je počinio pokolj, jer da će on počinitelje kazniti. žene se rekle, da su za vrijeme pokolja čule dozivanje katoličkim imenima. No, ustanovilo se da su pokolj počinili Muslimani iz okolnih sela. Pravoslavni su se za pokolj osvetili, pobivši dogodine sve muškarce i žene starije od četrnaest godina u obližnjemu hrvatskome katoličkom selu Mir.

No, te 1942., istražujući okolnosti pokolja Srba, Francetić je dao nalog da se pregledaju tjelesa, ne bi li se našlo koga komu se još može pomoći. Među mrtvacima su našli živog dječaka. Na upit kako se zove, mali je odgovorio da mu je ime Sreto Gorančić. Pobijena mu je cijela obitelj, ali majčina tijela tu nije bilo.

Vidjevši da je dječačić ostao bez igdje ikoga, Francetić ga odluči posiniti. Poveo ga je u Zagreb i Sreto je počeo živjeti s njim i njegovom suprugom. Nažalost, malo nakon toga zbila se zrakoplovna nesreća, nakon koje je Francetić ubijen. Mali je Sreto nastavio živjeti s pomajkom sve do 1957.

Sretina je majka ipak preživjela onaj strahoviti pokolj, te se sklonila u šumu. Nakon rata se nastavila raspitivati za svoga sina i konačno ga uz pomoć Crvenoga križa i našla. Sreto se s majkom vratio u rodno selo Brgule. U Zagrebu je bio maturirao vrlo dobrim uspjehom i kanio je ići na sveučilište. Povratak u Bosnu poremetio je ove planove. Sreto se prijavio uredu za zapošljavanje, ne bi li prehranio sebe i siromašnu majku. Dobio je posao na u rudniku. Poslovođa ga je uputio u treću, noćnu smjenu, u kojoj sam i ja radio. Tu smo se upoznali. Primijetio sam da taj novi zaposlenik govori kajkavski, što je za Bosnu posve neuobičajeno. Kad smo se malo zbližili, ispripovjedio mi je svoj teški i zanimljivi životni put. U zadnjemu razgovoru koji sam s njim vodio, rekao mi je da je pogriješio što je napustio Zagreb. Pomajka da mu je bila kao prava mati, a da je mogao i školovanje nastaviti. Umjesto toga, vratio se u Bosnu u kojoj ga mnogi susjedi nazivaju ustašom. Francetiću je ostao trajno zahvalan…

Vaš komentar:

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: