Novo!

Heroj: Velimir Đerek Sokol!

Mnogi znaju priču s početka listopada 1991. kada je Veselin Šljivančanin pozvao na predaju vukovarskog heroja Ivana Anđelića Doktora, koji mu je Motorolom tada odgovorio: ‘Profesionalni vojniče, oficire, je*em ti mater četničku! Imate tri dućana u Borovom Selu i da se mi vama predamo. Pakuj tu čergu i marš preko Dunava!’

Poznato je i da je Velimir Đerek tada rekao da čuje i jugooficir: ‘To, lipi moj doture! Ovdje tvoj Sokol sa šest stotina Imoćana!’ Naravno da tu nije bilo 600 Imoćana, nije ih bilo ni 100, bio je on jedan jedini Imoćanin, ali neprijatelju je trebalo utjerati strah u kosti…

Sutra je godišnjica smrti Velimira Đereka Sokola, vukovarskog heroja rođenog u Vinjanima Gornjim, ali priča ovog Imoćanina koji je u 26. godini položio svoj život za Hrvatsku nije ratna. Herojska je i može se čak reći antiratna, baš onakva kakvu mladi moraju znati, a ne znaju. Prije dvije godine, prema riječima njegove sestre Rajke Đerek Mikulić, u imotskoj gimnaziji je napravljena anonimna anketa i samo je jedan učenik znao tko je Sokol.

  • On je bio veseljak, nikoga nije mrzio, ma da je četnika vidio, vjerujem da bi ga zagrlio i pitao: ‘Što ti to treba?’ – govori nam Rajka, koja nam je ispričala o svom bratu i njegovoj odluci da se priključi obrani Hrvatske i to na najtežem mjestu. Vukovaru.

Vele je bio najmlađe dijete u obitelji Ante i Zorke, koji su još imali Senku i Rajku. Otac mu je umro kada je imao šest godina, a Velimir je u Zagreb preselio već nakon osnovne škole. Odlično se snašao u metropoli, dogurao je do funkcije jednog od voditelja hotela Esplanada, bio je markantan, lijepih manira, tako da su cure bile lude za njim.

  • Još i danas mi se javljaju žene koje ga se sjećaju, ispričaju mi neki detalj, a po nekim riječima mogu zaključiti da su bile zaljubljene u njega – govori nam njegova sestra, koja nam otkriva da je on bio kao maneken, uvijek sređen i mirisan.

 

Zanimljivo je spomenuti da je igrao nogomet sa Zvonimirom Bobanom, a s današnjim košarkaškim izbornikom Veljkom Mršićem se redovito družio. Ekipu je često zabavljao imitirajući prijenose reportera Mladena Delića, ali bi se znao odmah sa sportskih tema okrenuti na repertoar Splitskog festivala. Sve za feštu i zafrkanciju.

Kreće agresija na Hrvatsku, Velimir je na dobrom poslu u Esplanadi, uživa u životu i popularnosti, dovoljno je reći da je sa Ksenijom Urličić vodio Noći Imoćana u Zagrebu. Ali odlučuje ići na prvu crtu, gdje je najteže, u Vukovar. Nije pohitao u rat nošen avanturom, još manje nekakvom mržnjom, on je to držao svojom obavezom. Otac mu je već odavno bio pokojni, majci nije rekao da ide na bojište, samo sestri Rajki s kojom je bio najbliži. Koliko mu je teška bila ta odluka govori njegovo ponašanje pri posljednjem dolasku u svoj rodni kraj, bilo je to na blagdan svetog Ante 1991. godine.

  • Bio je strašno neraspoložen, kao nikada do tada. Kada bi došao u Vinjane, on bi uvijek uzeo harmoniku i tražio ekipu gdje će pjevati i družiti se, ali tog puta je samo ležao, bio je zamišljen. Pitala sam ga boli li ga što, rekao je da ga ne boli. Nakon par dana sam nazvala majku i pitala je li Vele išao, a ona mi je odgovorila da mu se nikako nije dalo ići. ‘Dugo se vrtio, sigurno ću ja umrit pa me nikad neće vidit. Pošao je i okretao se nekoliko puta’, rekla mi je majka. No, poslije sam shvatila, on je zagrlio i poljubio majku i tako se okretao jer mu se po glavi vjerojatno vrtjelo kako mu je to zadnji put da vidi svoju mater, kuću, Vinjane… U sebi je donio odluku i zato je bio tako neraspoložen.

Rajka je još jednu priču saznala nedavno, ona još više govori o tome koliko je Velimir bio svjestan da se iz Vukovara neće vratiti živ.

  • Javila mi se jedna žena, naša daljnja rodbina i ispričala mi da je šetajući se uvečer Jarunom s tadašnjim momkom vidjela čovjeka kako zuri u jezero. Dok su se mislili bi li mu prišli i pitali ga je li sve u redu, njihov pas se otrgnuo i otrčao put njega. Kako je taj čovjek zagrlio psa, shvatili su da se radi o Veli s kojim su se svake nedjelje nakon mise družili. Pitali su ga što tu sam radi, a on im je odgovorio: ‘Došao se oprostiti sam sa sobom, sutra odlazim na bojište’.

Zanimljiv je razgovor njega i direktora Esplanade Đure Miladina kada mu je došao reći da odlazi u rat. Ustao se sa stola, zagrlio Imoćanina i rekao mu:

  • Pa, jesi li ti normalan, ti si sin jedinac!

Onako šokiran još mu je kazao:

  • I ako budeš morao ići, napisat ćemo ti neki ‘papir’ da ne ideš. Pa ti si gospodin, nije to za tebe!

Velimir ga je na te njegove riječi samo zagrlio…

  • Direktore, Vama hvala, ali što bi bilo kada bi svi mislili kao Vi? – rekao mu je Vele i dodao da će se vratiti u Esplanadu ako ostane živ.

Sestri Rajki jedinoj je u obitelji otkrio svoju odluku da ide u Vukovar, majka do njegovog stradanja nije ni znala da je u ratu, nije želio da se brine. Kada ga je Rajka shrvano pitala zašto ide u Vukovar, mirno joj je odgovorio:

  • Sestro, Hrvatska se ne brani na Trgu bana Jelačića nego na njenim granicama.

‘Nemoj ići, molim te, tamo nema nikog našeg!’, zavapila je Rajka, a on joj je odgovorio:

  • Kako nema, sestro? Pa sve su to moja braća, i oni Hrvat iz Drinovaca i onaj iz Širokog i onaj iz Amerike.

Kad je shvatila da ga ne može razuvjeriti, počela je plakati. ‘Poginut ćeš, imamo samo tebe…’, preklinjala ga je.

A on joj je na to rekao:

  • Šta ima veze, netko mora. Ako poginem, čuvaj mi moju Hrvatsku.

Danas nam Rajka kaže da joj ta bratova rečenica predstavlja trajnu oporuku.

Naknadno je Rajka saznala i da je Vele prije odlaska u Vukovar otišao na ispovijed kod fratra, tako da se sve kockice slažu u mozaik koji jasno prikazuje koliko je Velimir bio svjestan u što se upušta.

Od kada je otišao u Vukovar, čuo se s njom još samo jedanput. Uspio je nazvati 30. rujna 1991., kada je Rajkinoj kćerki rođendan.

  • Vele mi je tada rekao: ‘Sestro, ovo je pakao. Ostavljeni smo na milost i nemilost. Zvao sam Šuška, natjerao sam ga na plač, ali mi je rekao: Žao mi je, ne možemo vam pomoći.’ Bio je potpuno svjestan da se nikada neće vratiti…

Velimira Đereka Sokola u Vukovaru su dočekali kao nekakvog playboya u modernoj uniformi s američkim čizmama i novom pancirkom, momka koji ne zna gdje je došao, ali vrlo brzo se iskazao hrabrošću i bio uz bok legendarnom Ivanu Anđeliću Doktoru, postao je zapovjednik 1. bojne 204. vukovarske brigade. Granata koja ga je usmrtila 12. listopada 1991., kada se išao umiti u dvorište, zabila se kao nož u srce braniteljima Vukovara. Ljudi naučeni na smrt su plakali, a koliko je bio važan u psihološkom ratu govori i činjenica da su branitelji izmislili novog Sokola s dalmatinskim naglaskom, samo da četnici ne shvate da su eliminirali hrabro srce obrane Vukovara…

Izvor: Dalmatinski Portal

Oglasi

Vaš komentar:

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: