Novo!

Heroj Vukovara: Dalibor Baranj

– Tko god je mogao, uzeo je oružje i branio Lužac, to je bilo normalno, nije se gledalo na godine. Radili smo što i naši stariji suborci, ja sam lovačku pušku ubrzo zamijenio “papovkom”, a onda i automatskom. I dvojica uz koje sam stalno bio su bili maloljetni, moj rođak Antonio Vidaković imao je 16 godina, a Josip Bandić 15 godina. Svi smo bili puni snage i odlučni u obrani Lušca. Ali 2. studenoga u Lužac su upali “arkanovci”. Ubijali su redom, nastao je pakao, povlačili smo se prema Vukovaru, ali mrtvih civila i branitelja je bilo posvuda… Ubijeni su tada moj rođak Antonio i moj prijatelj Josip.

Ja sam preživio. Ali oni nisu. I mnogi drugi nisu, a nisam ni slutio što će se sljedećih dana događati u Vukovaru gdje smo se mi preživjeli “sklonili” – pričao je Damir. Kasnije se doznalo da je 16-godišnji Antonio Vidaković zarobljen i strijeljan, isto kao i njegova majka. Bačeni su u masovnu grobnicu. Puno kasnije su iskopani i identificirani. Davor je s roditeljima i mlađim bratom bio u Vukovaru do zadnjeg dana. Posljednju noć prespavao je u vukovarskoj bolnici, odakle su ga izvukli četnici.

– Navečer 17. studenoga tata je otišao u proboj, trebao sam ići s njim, ali majka me povukla u sklonište u bolnicu. S tatom je bilo šestero branitelja, preživjela su samo dvojica. Tata je preživio, iako je bio gotovo mrtav kada su ga pronašli – kaže Damir. U posljednjoj noći pred pad Vukovara zatekao se u bolnici, sa stotinama Vukovaraca koji su još uvijek vjerovali u čudo.

– Nije bilo čuda. Grad je sravnjen i došli su po nas. Na jednu stranu su razdvajali žene i djecu, na drugu muškarce. Među muškarce su spadali i svi dječaci stariji od 15 godina. Oni su odmah otpremani u srpske logore. Majka me stisnula. Govorila da nemam 15 godina. Četnik me procijenio i odustao. Umjesto u srpski logor, ostao sam s majkom. Iz bolnice su izvukli i zadnju grupu, to su bili ranjenici. Vidio sam kako ih vuku, ubacuju u kamione i odvoze. Strijeljani su na Ovčari. A ja sam postao prognanik – uronio je Damir u sjećanja, pa zamolio da više o tome ne razgovaramo.

Samo je dodao da se u Vukovar vratio “devedeset i neke i zatekao Černobil”. Sravnjeni napušteni grad u kojem je vrijeme stalo, a njemu su se tada sve slike izmiješale, od djetinjstva u Lušcu i 15-godišnjaka koji je s prijateljima trčao u školu, do rafala koji mu prijatelje ubijaju i slike bolnice u kojoj smrti nisu pošteđeni ni bolesni starci. Damir je danas oženjen i s obitelji živi na Trpinskoj cesti. Liječi se od napada panike i depresije u Dnevnoj bolnici u Vukovaru.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: