Novo!

Hoćeš zete ali samo s pašošom!

U ono vrime dok su se vinogradi kopali motikom i kamenje odnosilo mašklinom, a na tovarima vukli sići s galicom za škropiti, jer ti inaće peronošpora uništi sav trud pa nemaš ni svoga vina, kada je škrta zemja više tražila nego davala, u to vrime dok se u ribe išlo gajetom na vesla i mriže, a navečer kada bi zbog nevere nestalo letrike, ne tako davno, u vrime kada je u Titoslaviji bio “socijalizam s ljudskim licem” i redale se pobjede udarnika, kada su dičina u pionirima učili napamet pismicu “Jugoslavijo”, a Rvati se morali iseljavati  i ići na bauštel, jerbo za njih nije bilo kruva jer nije bilo posla za poduzeća iz Rvacke, u to vrime ne tako davno, jedva po stoljeća i koja godina unazad u jednom našem selu čije kuće more oplakuje, živio čestiti starina s lipom malom. Mala ka cukar i bombon, cura za udaju.
Eto dragi moji štioci, ja malo našeg dijalektalnog, tek toliko malo da osjetite vrijeme i
događaje, i da se ja obradujem. Dunkve, u to vrime gradila naša nikada prežaljena, kovnica bratstva i jedinstva, naša
mater na čelu s najvećim sinom naših naroda, drugom Titom, most. Jadranska magistrala došla do njega, do mosta, i stop. Ni pedalj dalje neprijatelj Velebit joj neda.  Novsko ždrilo treba premostiti. I umjesto da se angažiraju poduzeća iz Hrvatske, jer koja bi druga radila most, naša draga politika bratstva i jedinstva angažira za izgradnju mosta u Dalmaciji ništa više niti manje, nego dva poduzeća iz Beograda “Pionir” i “Mostorgradnja”. I kako rekoh dođoše Srbijanci graditi most u Rvackoj, u Dalmaciju, jer mi Rvati to nismo bili u stanju. No ljubav je slijepa i srce ne zna za pamet. Samo glava zna.  Cura lipa ko cukar i bombon se zagledala u jednog Srbijanca, i on u nju. Što ćeš, mlado ludo. Ne zna za povijest i ne zna da su ti isti Srbijanci manje od po stoljeća ranije  žarili, palili i klali po njenoj Domovini. Nitko je nije učio, a ćaća, čestita starina je morao mučat, inaće te mrak proguta. Za nevirovat, al tako je bilo. Uglavnom došla 1961. most završen i trebaju radnici ići doma. I što ćeš naša lipa mala, ka cukar i bombon, sada udata žena s mužem i dičinom nego u Srbiju.  Kada su mu zet i kći odlazili, kaže zet Srbijanac našem Ćapi (jer to mu je bio nadimak): Mi ćemo deda i sledećih godina kod vas na naše more”. Gleda Ćapa zeta i šuti jedno vrijeme, pa provali: “Hoćeš zete, al samo s pašošom”. I zbog toga što je ćestiti Ćapa, starina koji je cijeli život kopao vinograd i
tukao more, bio pametniji od svih nas koji smo tada bili pioniri i pjevali hvalospjeve nekoj “zemlji na brdovitu Balkanu”, vama mlađima koji čitate ova  i druga promišljanja na ovom našem Rvackom portalu, jedna poruka:
Slušajte starije i nikada ne zakboravite da vam je kušin (jastuk) stina, a zrno soli i kap uja krv koja teče žilama. Nikada nemojte zaboraviti tko ste i što ste.
Živjela nam Hrvatska, slobodna i neovisna matera naša.
Izvor: Ivan Čavrak
error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: