Novo!

Vukovarski Bojovnici

“GOVORITI ISTINU JE ČESTO NAJVEĆA PUSTOLOVINA!”

ZABORAVLJENI HEROJ: MILE DEDAKOVIĆ-JASTREB

Mile Dedaković (rođen 4. srpnja 1951.) je umirovljeni stožerni brigadir Hrvatske vojske. Također poznat po svom ratnom nadimku Jastreb, Dedaković je najpoznatiji kao zapovjednik 204. vukovarske brigade i obrane grada Vukovara tijekom bitke 1991. početkom Domovinskog rata.

Životopis

Dedaković je rođen u srijemskom selu Nijemci u istočnoj Hrvatskoj. Diplomirao je na akademiji zračnih snaga Jugoslavenske narodne armije. Početkom 1990. imao je čin potpukovnika u JNA.

S raspadom Jugoslavije, Dedaković se u ljeto 1991. stavlja na raspolaganje novoj hrvatskoj vlasti i pristupa Zboru narodne garde. Kao jedan od rijetkih tada dostupnih iskusnih časnika, Dedaković je postavljen za zapovjednika obrane Vukovara koji se uskoro našao pod napadom JNA i pobunjenih hrvatskih Srba.

Nakon što je Dedaković preuzeo zapovjedništvo, sve jedinice u obrani grada preustrojene su u 204. brigadu ZNG-a u rujnu 1991. godine. U vrijeme osnivanja, brigada je brojala 1.803 vojnika, te joj je područje djelovanja bilo općina Vukovar, koja je uključivala gradove Vukovar i Ilok, kao i brojna okolna sela. Kako su svi zapovjednici obrane dobili šifrirana imena, Dedaković je dobio ime Jastreb, a njegov zamjenik Branko Borković je dobio ime Mladi jastreb. Dedaković je zapovijedao brigadom u prvoj fazi opsade Vukovara do početka listopada, kada je bio raspoređen u obližnje Vinkovce, a brigada prešla pod zapovjedništvo Branka Borkovića.

Sredinom listopada Dedaković je zadužen za organiziranje proboja prema Vukovaru, koji je u međuvremenu odsječen od ostatka Hrvatske. Iako u početku uspješan, hrvatski protunapad opozvao je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, pod pritiskom Europske zajednice. To je omogućilo jugo-srpskim snagama da ponovno zauzmu izgubljene položaje. 18. studenog 1991. Vukovar je pao u srpske ruke.

22. studenog 1991. Dedaković i predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga bivaju uhićeni. Tijekom boravka u zatvoru, Dedaković je bio učestalo premlaćivan. Novo-osnovana “Komisija za Vukovar” na čelu sa Josipom Manolićem tada proglašava Dedakovića i Paragu krivcima za pad Vukovara te ih optužuje da su agenti Kontraobavještajne službe JNA (KOS), te da su spremali napad na Banske dvore. Vrhovni sud Republike Hrvatske 13. prosinca 1991. donosi rješenje kojim su sve optužbe protiv Dedakovića i Parage odbačene kao neosnovane. Nakon oslobađanja, Dedaković napušta Hrvatsku vojsku i pristupa HSP-u gdje je imenovan Glavnim inspektorom HOS-a. Nakon smrti zapovjednika HOS-a Hercegovine, generala bojnika Armije RBiH Blaža Kraljevića, Dedaković se angažirao na smirivanju odnosa između HOS-a i HVO-a.

Prenio:Stric Ivan!

1507037_1466454623613464_3816756176465224100_n



TOMISLAV MERČEP

Rodio se je 1952. godine u obitelji hrvatskih antifašističkih boraca, obitelji koja se doselila iz Zagore (Katuni) u Slavoniju.

Osnovnu je školu završio u rodnom Borovu Naselju, a srednju i Višu građevinsku školu u susjednom Vukovaru. Prije rata bio je poslovođa u građevinarskom poduzeću Borovu. Obnašao je mjesto šefa gradilišta i šefa sektora. Došao je do mjesta člana uprave SOUR SOUR-a Borova.

Prvi puta za Tomislava Merčepa u hrvatskoj javnosti čuje se 1990. godine kada je kao kandidat HDZ-a (Hrvatske Demokratske Zajednice) na prvim višestranačkim izborima ušao u vukovarsku gradsku vladu i postao sekretar narodne obrane. U vrijeme prvih predratnih napetosti veoma je aktivan – organizira seoske straže i nabavlja oružje, smijenio je sve direktore tvornica, preuzeo je radijsku postaju i postao praktički prvim čovjekom policije. Nakon glasina o specifičnim ispitivanjima u podrumu Policijske uprave i tajanstvenim nestancima ljudi, sredinom kolovoza uhićuje ga skupina njegovih suradnika, ali je uskoro pušten i s obitelji odlazi u Zagreb, tjedan dana prije početka velikosrpskog napada na Vukovar.

Uskoro je imenovan za savjetnika ministra unutarnjih poslova, te je dobio dvoetažni stan na Jarunu iz kojeg je odlazio na hrvatska ratišta. O njegovim izletima na ratišta uskoro počinju stizati i izvješća međunarodnih tijela i humanitarnih organizacija. Nakon što je u kolovozu 1992. poražen na izborima za Zastupnički dom Sabora, godinu dana kasnije uspio je ući u Županijski dom. Politički pad počinje na Trećem saboru HDZ-a, kada ga je predsjednik Tuđman optužio za stvaranje tajnih terorističkih organizacija.[nedostaje izvor] Uskoro istupa iz HDZ-a, a 3. ožujka 1997. daje ostavku na mjesto savjetnika u Ministarstvu unutarnjih poslova. Nezadovoljan listama HDZ-a za izbore u Podunavlju sastavlja svoju listu s kojom osvaja dva mandata u vukovarskoj skupštini. Nešto kasnije osnovat će i vlastitu stranku – Hrvatsku pučku stranku (HPS).

Nakon šokantnih izjava Mire Bajramovića (krajem listopada 1997. u splitskom listu Feral Tribuneu), pripadnika specijalne jedinice MUP-a pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, a koji je detaljno opisao zločine, ubojstva i mučenja za koje je rekao da su ih počinili pripadnici postrojbe, uključujući i njega osobno[nedostaje izvor], u Gospiću, Pakračkoj Poljani i Slanom, policija ga je istog dana privela u istražni zatvor. Dan kasnije javljeno je da su privedena i trojica drugih članova jedinice – Munib Suljić, Nebojša Hodak i Igor Mikola. Tomislav Merčep tada u interviewu TV Mreži kazuje: “Pravna država djeluje samo onda kada treba djelovati protiv Hrvata i protiv onih koji su stvarali ovu hrvatsku državu, i mi smo sve manje zadovoljni tom pravnom državom. Ja Mira Bajramovića ne poznajem. Tomislav Merčep nikoga nije uhapsio, a još manje nekoga držao u zatvoru. Pa nisam ja netko tko može nekoga držati u zatvoru! … Tomislav Merčep ne prijeti nikome. Međutim, zasigurno nisam čovjek koji u nedogled trpi nepravdu. Tražim zaštitu hrvatske pravne države!”

Iste godine u javnost izašao je (Feral Tribune, br. 627) i dramatični apel što ga je Marin Vidić Bili, bivši povjerenik vlade Republike Hrvatske za Vukovar u kolovozu 1991. godine uputio najvišim predstavnicima tadašnje vlasti (predsjedniku Republike, premijeru, ministrima obrane i policije), ali i nekolicini oporbenih čelnika (Ivici Račanu, Savki Dabčević – Kučar, Draženu Budiši i Marku Veselici) tvrdeći ovo o djelovanjima postrojbama pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa. Evo izvatka iz tog pisma: Imenovanjem Merčep Tomislava za sekretara Općinskog sekretarijata u Vukovaru došlo je do uzurpacije vlasti i koncentracije funkcija u jednoj osobi i to predsjednika HDZ-a te faktički zapovjednja ZNG-a, policijom te civilnim organima vlasti. Okružen ljudima sumnjivih moralnih i stručnih kvaliteta, bivšim kriminalcima, preuzeli su apsolutno nadzor nad svime u Općini Vukovar, ne prezajući od nasilnih i represivnih mjera nad građanima Općine Vukovar (bespravnim upadajem u privatne stanove, upućivanjem usmeno i pismeno u napuštene stanove osoba koje su tražile smještaj, pljačkanjem stanova, oduzimanjem privatnih vozila, nasilnim privođenjem na saslušanje pa čak i egzekucije. Takvim ponašanjem stvorio je u gradu opću psihozu straha među hrvatskim i srpskim pučanstvom što je rezultiralo masovnim bijegom iz grada, totalnom blokadom rada polcije, ZNG-a, organa uprave i stvorilo opću konfuziju…

Nakon promjene vlasti u Hrvatskoj početkom 2000-ih, krenule su glasine da će MKSJ podignuti optužnice protiv Merčepa. To se nije dogodilo. U međuvremenu je dvaput pretrpio moždani udar koje je uspio preživjeti, ali ga je doveo do invalidnosti: otežano se kreće i govori. Prvi je pretrpio 19. veljače 2007.

Prosinca 2010. hrvatske su vlasti nakon pritiska Amnesty Internationala uhitile i pritvorile Tomislava Merčepa. Uz to je na njega pokrenuta medijska hajka, na što su reagirali u rodnom kraju njegovih roditelja, izrazivši mu potporu.

MERČEP

Prenio:Stric Ivan!



BLAGO ZADRO

(Donji Mamići-Ledinac kraj Gruda, 31. ožujka 1944. – Vukovar, 16. listopada 1991.) jedan je od najvećih heroja Domovinskog rata. Posmrtno je dobio čin general-bojnika.

Rođen u Bosni i Hercegovini, kao desetogodišnjak doselio se iz rodne Hercegovine zajedno s obitelji u Borovo Naselje, gdje je završio školu, zaposlio se u tvornici “Borovo” i osnovao obitelj. Početkom demokratskih promjena, aktivno se uključio u politički život toga kraja i postao prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se aktivno uključuje u organiziranje obrane pred nastupajućom velikosrpskom agresijom. Po izbijanju krvave Bitke za Vukovar zbog svojih izuzetnih organizacijskih sposobnosti i hrabrosti preuzima zapovijedanje obranom čitavog Borova Naselja. Iako nije bio vojno školovan, kao zapovjednik 3. bojne legendarne 204. vukovarske brigade pokazao se izvrsnim organizatorom obrane Borova Naselja. Pod njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti, koja je zbog toga i prozvana “Groblje tenkova”, zaustavljena je oklopna sila JNA i uništeno na desetke srpskih tenkova i oklopnih transportera. Bio je hrabar i odlučan, zapovjednik koji je u borbu kretao prvi, no iz jedne se nije vratio. Poginuo je 16. listopada 1991. godine blizu Trpinjske ceste, u Kupskoj ulici nedaleko od željezničke pruge, pokošen rafalom iz puškostrojnice dok je junački vodio svoje suborce u akciju.

Od trojice sinova dvojica najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert (1969.) kasnije je poginuo u borbama kod Kupresa, upavši sa suborcima u tenkovsku zamku. Kasnije je kod Kupresa podignut spomenik “petorici Vukovaraca”.

Blago Zadro pokopan je na vukovarskom Novom groblju 16. listopada 1998. nakon što su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani u ljeto ’98. zajedno s 937 žrtava iz masovne grobnice na vukovarskome Novom groblju. Njegov sin Robert godinu dana poslije, identificiran je iz zajedničke grobnice u Zagrebu nakon što je godinama njegova sudbina bila nepoznata. Otac i sin Zadro počivaju na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, u Aleji hrvatskih branitelja.

Ime Blage Zadre nosi Zapovjedno stožerna škola ‘Blago Zadro’ te Osnovna škola ‘Blago Zadro’ u Borovom naselju.

Zbog svoje uloge u Domovinskom ratu, junačke pogibije i velike karizme koju je stekao još za vrijeme bitke za Vukovar, po završetku Domovinskog rata postao je jedna od najvećih i najpoštovanijih ikona hrvatskog rata za nezavisnost.

Po njemu je imenovana i jedna ulica u Grudama, Splitu i Zagrebu.1991-Predsjednik MZ “Bratstvo i jedinstvo”- Zapovjednik obrane Borovo Naselja- Zapovjednik 3. bojne 204. brigade HV za Borovo Naselje i Trpinjsku cestu!

zadro

Prenio:Stric Ivan!



Vukovarska ratna legenda Ivan Anđelić – Doktor

 

Mirko M.

U sve bitke išao je prvi. Nije ga zaustavilo ranjavanje u sljepoočnicu, ni geleri u vratu, a još manje neprijateljski meci koji su ga pokosili po nogama. Iako su ga meci i geleri više puta dotakli, priznaje “samo” tri teža ranjavanja.

Ja sam iz sela Tovarnik, iz zapadnog Srijema. Nama u tom kraju je bilo očito da se nešto sprema. Vidjeli smo se da se Srbi naoružavaju, JNA je dolazila, nije trebalo puno pameti da bi zaključili kamo to vodi. I kad se 15. lipnja 1991. u Vukovaru počela osnivati Garda, otišao sam sa 30 ljudi u Opatovac, u kamp gdje su nas uvježbavali naši legionari generali Ante Roso i Miljenko Filipović. Dobro su oni to radili. U kamp je došlo između 800 i 1000 ljudi, a samo 165 ih ostalo. Među njima sam bio i ja. Imao sam tada sređen život, dvoje djece koji su išli u prvi i četvrti razred osnovne škole, napravio sam novu kuću, imao uhodan ugostiteljski obrt. Ali kad sam sve vidio, znao sam da nema nazad. Znao sam da nam slijedi borba za opstanak, borba za slobodu Hrvatske, kaže Anđelić.

Već smo 90-te dežurali po svojim selima i pripremali se za obranu. Tomo Merčep i HDZ je tu bio glavni organizator. Sastajali smo se u mojoj kući koja je bila na rubnom dijelu, ali i u kućama mojih prijatelja. A kad sam čuo kako su 2. svibnja 1991. u Borovu Selu ubijeni naši policajci, pa kad sam vidio kako tenkovi iz Srbije gaze prema Vukovaru, istjerao sam svoj kamion na cestu za barikade i uzmaka više nije bilo, sjeća se Anđelić.

U bivšoj vojsci bio je radiotelegrafist, što mu je u Domovinskom ratu jako dobro poslužilo.

Znao sam sve o tome. I Rosi sam u kampu rekao da ne možemo bez komunikacija. Svi smo imali svoje šifre, ja sam bio LAV 1.

Pamti svaki dan, svaku noć, svaku akciju, a posebno pamti pogibije svojih momaka, branitelja Vukovara, i boli ga svaka od njih. Nema tu zaborava, nema PTSP-a.

U Gimnaziji smo prikupljali dragovoljce, 230 ih je bilo, hrabriji su ostajali, drugi odlazili. Dolaskom dragovoljaca iz Zagreba, Našica, Đakova i drugih krajeva, ja sam postao zamjenik zapovjednika na Sajmištu Ivice Arbanasa, a tamo je bilo najgore. Tu je bila aktivna garda, podsjeća Doktor koji je taj nadimak po kojem su ga svi znali dobio još u djetinjstvu, kad su mu govorili da bi dobro bilo, kad odraste, da bude doktor. I bio je. Ali Doktor za tenkove. Uživao ih je uništavati. Što sam im bio bliži, to sam se bolje osjećao, kaže.

A onda je zaradio povez preko oka. “Ranjen sam 9. listopada 1991. u sljepoočnicu, dobio sam 12 inekcija u oko, ali nisam htio ostati u bolnici. Onda mi je doktorica Neda Striber, koja danas radi u Zagrebu u bolnici, a tada je bila u Vukovaru, rekla da ću izgubiti oko ako u roku od 40 dana ne dođem u bolnicu. Imao sam mehaničko oštećenje, kapilare su mi popucale. Utvrđeno mi je oštećenje od 70 posto. I sad me vi pitate koliko ja danas vidim na to oko? Tako su me pitali i na komisiji za invalidnost. Pa koliko bi vidio kad mi je oštećenje 70 posto. Vidim 30 posto! Objašnjava mi Doktor i smije se. To je i visina invalidnosti koju je zadržao i kad je umirovljen, iako je, poslije toga, teže ranjen još dva puta.

Drugi put, 10. svibnja 1992. dobio je gelere u vrat, ali ih nije osobito ozbiljno shvaćao, a dio krhotina je čak i sam rukom povadio da mu ne smetaju! Doktoru koji mu je čistio rane je rekao: Zašij to i pusti me, moram na teren. A da su geleri samo 4-5 milimetra dublje ušli, presjekli bi mu glavne vene i više mu nijedan liječnik ne bi mogao pomoći.

Treći put je ranjen braneći područje Rame. Došao sam tamo sa svojim Vukovarcima, organizirao obranu, upao u njihovo selo Gornje Ravno na granici Ramske i Kupreške općine i ponizio ih. A onda sam dobio po nogama. Bilo je to 18. lipnja 1992. godine. Po običaju sam išao prvi u akciju i nastradao. Pet i pol sati su me nosili preko Vran planine do bolnice u Splitu, odakle su me kasnije prebacili u Zagreb. I znate što mi je bilo najgore? Dok su me tako nosili niz planinu, negdje mi ispao pištolj, moj magnum kojeg sam osvojio u jednoj akciji u Vukovaru. Bio je tako moćan da mi je i Mile Dedaković Jastreb na njemu zavidio. Kako mi ga je bilo žao! Poslije sam se šalio da je to pravedno, njima sam ga oteo, njima je i vraćen.

Ali ni tada, nakon trećeg ranjavanja, nije htio u mirovinu, niti je želio veću invalidnost. Bio je na Hrvatskom vojnom učilištu, ali Oluju nije propustio. Tek nakon nje je rekao zbogom Hrvatskoj vojsci i otišao u činu pukovnika. Ostati nije htio, jer kaže, nije želio da mu neki školovani oficir potpliće nogu u njegovoj vojsci.

Gledam ga na slici sa suborcima među kojima je bio i HOS-ovac Velimir Kvesić, Širokobriježanin, kasnije saborski zastupnik HSP-a, dožupan sisačko – moslavački, predsjednik Glavnog stana HSP-a u njegovim najboljim danima, jedan od utemeljitelja i predsjednik UDHOS-a do smrti. Bože, kako bi sada pravašima dobro došao takav čovjek.

General Antun Tus je s Marinom Vidićem – Bilim pričao kako Vukovar neće pasti. Rekao mu je da stižu nove snage HV-a, tenkovi, oružje, HOS-ovci. A mi nismo više imali ni hrane ni municije. Govorili su nam još dva dana i stići će naše snage. I tako je prošlo 25 dana u tom iščekivanju. A onda nam je rečeno, ako mislite preživjeti, civili neka se predaju, a vojska neka ide u proboj. Mladi Jastreb Branko Borković je poludio kad je to čuo. A i ja sam. Nisam htio u proboj dok Grad ne padne. Nisam htio izaći iz grada kao izdajica.

A mogao sam, jer sam bio ranjen, izaći s ranjenicima. Ali nisam htio napustiti momke s kojima sam ratovao i koje sam vodio. Nije bilo šanse da im se živ predam. To bi bilo mila majko. I tako smo se odlučili na proboj. Nas 37, Arbanas i ja, krenuli smo prema naselju Lužac, oko ponoći smo prešli Vuku. Sam Bog nas je vodio, jer smo prolazili između vikendica prema Petrovcima, a kad smo izašli van grada, čuli smo četnike kako govore o ustašama. Cijelu noć smo gazili do slobode, išli smo preko minskih polja, kroz polja kukuruza koja su četnici kasnije spalili.

Mi smo se podijelili na dvije grupe, a moja je još imala i ranjenika kojeg smo nosili, Sanja Srednjoselac (koja se kasnije udala za Arbanasa) ga je previla. Mirkovci, Cerići sve okolo je palo. Pucali su po nama iz čega god su stigli, a mi nismo imali municije da im uzvratimo. Sve je fijukalo oko glave. Ja sam išao prvi.

Kad smo ušli u Nuštar, nigdje nikog nije bilo. Prvih nekoliko kuća nismo našli ni žive duše, nismo znali je li Nuštar pao, a onda smo naišli na vojnika s crnom beretkom, ne znajući čiji je. Srećom, bio je naš. Bili smo spašeni. I svi naši su uspjeli izaći između Nuštra i Vinkovaca, kasnije smo krenuli u Zagreb. Proveo sam dan sa ženom i djecom, otišao u bolnicu zbog oka, i odmah se dao u popise mrtvih i nestalih Vukovaraca.
Zaključio sam da tu više nema posla za mene i otišao u Ramu. Išao sam tražiti vraga. Devedeset posto moje rodbine je ostalo u Rami. Organizirao sam tamo obranu, utvrdio položaje, sve okruženje je palo, ali Rama nije, s ponosom kazuje Anđelić.

Uvjeren je da ga je u svim bitkama sačuvao samo dragi Bog, da zajedno sa suborcima, svjedoči o svim tim strahotama.
Kad smo iz pakla Vukovara uspjeli izvući živu glavu, za nas više nisu postojale nikakve prepreke i opasnosti. U Vukovaru je ostavljena najveća grobnica Hrvata. Poslije Vukovara, gdje god sam bio, sve je bila šala u odnosu na Vukovar, stvarno se ništa ne može usporediti s onim što smo tamo prošli.

Pitam ga, smatra li se hrabrim, a on mi odgovara: Više ludim. Tamo odakle su pametni bježali, ja sam išao. Sigurnije smo se osjećali što smo im bili bliže na 15-20 metara. Bio sam spreman poginut za svoju Domovinu. I da moram, sve bih ponovio. Karijera u vojsci me nije nikada zanimala. Poslije Vukovara se napredovalo po poznanstvima u Zagrebu, a ne po tome tko je što bio u Vukovaru. Ja sam samo govorio istinu, pa mi se to obilo o glavu. Ali nije mi žao, ja sam ipak, poslije svega, sretan čovjek. Imam obitelj, dvoje odrasle djece, unuka Patrika koji se sav dao na mene. Živim u Zagrebu, ponekad odem u Poreč gdje imam svoju malu barku. Tamo puni svoje baterije, ne zaboravljajući nikada svoje suborce: Za mene je svaki moj vojnik bio general.

Za sebe kaže da je obični čovjek, seljačko dijete koje je stalo u obranu svoje Domovine. Nikada se nije predavao i neprijatelju nikada nije dao do znanja s čime raspolaže i koliko snaga ima s druge strane. A uvijek se držao kao da ima najmoćnije i najbrojnije snage za obranu. Ima pet odličja, ali mu ona ništa ne znače nakon smrti predsjednika Tuđmana i ministra Šuška, jer je braniteljska žrtva totalno obezvrijeđena. Zato je svaki dan u Savskoj 66 u Zagrebu, jer je nedopustivo izjednačavati žrtvu i agresora kao što to radi današnja vlast. Narod, kaže, ne zna pravu istinu. A istina je da je temelj hrvatske države Domovinski rat. Zato nitko ne može hrvatske branitelje stavljati u isti rang s agresorima!- zaključuje Ivan Anđelić Doktor. Čovjek s kojim možete satima razgovarati, a da vam to nimalo ne dosadi niti postane naporno.

Snježana Šetka

Antun Ivanković iz Tovarnika o njemu  je snimio film.

Nedostaje samo njegova priča pretočena u knjigu.

Prenio:Stric Ivan



 

 Priča Predraga Mišića-Peđe

Samozatajni heroj…

Predrag Mišić-Peđa

Peđina priča:

U obranu Vukovara sam se uključio 30.travnja.1991,javno, iako sam bio zaposlen u firmi. Imao sam aktivnosti i ranije. Niti jednog trenutka nisam razmišljao koga ću braniti, iako moram priznati da takva zvjerstva i zločine nisam očekivao. Ponajmanje od dojučerašnjih prijatelja iz djetinjstva. U Vukovaru sam bio do pada 18.studenog.1991, kada su nas 182 odveli na Ovčaru.

Cijelu noć i pola dana su nas pripremali za strijeljanje. Valjda dragi Bog zna zašto nisu to izvršili. Potom su nas odveli u Sremsku Mitrovicu i narednih 271 dan proživljavam najgore moguće torture. Preživio sam, i opet dragi Bog čini svoje…

Razmijenjen sam u Nemetinu 14.kolovoza.1992. Bila su to teška vremena.Najteže mi je padalo, kada su me lomili  sa svih strana.

Priča iz perspektive Anite Jakovljević:

Šogor Anite Jakovljević je  nabavio vozilo. Peđi je žena bila vani jer je trebala roditi.

Peđa i Zvonko Jakovljević  su izvezli iz Vukovara, Anitu Jakovljević u devetom mjesecu trudnoće, Anitinog malog brata, šogoricu Maricu Natkaj s dvoje malodobne djece Krunoslav i Karolinom Natkaj, te par susjeda, na sigurno u Zagreb. Uz put, koliko su to vrijeme i okolnosti dozvoljavale  je išao vidjeti svoju ženu Vesnu koja je rodila Nives. A istodobno je donio Anitinoj obitelji radosnu vijest da je Anita rodila. Na povratku u Vukovar, gađali su ga na Kukuruznom putu.Tu je bio štrajfan po nosu…E, Peđa, sada si u Raju….pomislio je…Puzao je cijelim putem, do položaja vukovarskih bojovnika.

Kada se vratio u Vukovar, nedugo nakon toga, Kukuruzni put je pao, i Vukovar je ostao sa Vukovarcima i bojovnicima u potpunom okruženju…Peđa je bio među zadnjima koji se vratio u Vukovar Kukuruznim putem…

Op.Stric Ivan: Čast mi je biti njegov prijatelj.

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!



 Priča Zlatka Zaobornog

Zlatko Zaoborni

U obranu Vukovara sam se uključio zajedno sa mojim bratom Zdenkom u svibnju 1991. Kao i većina domoljuba u to vrijeme, bili smo raspoređeni na Ristićevom salašu gdje smo organizirali obranu grada sa teškim naoružanjem.

Bili su to dva topa i nekoliko minobacača. Nažalost 01.11. prilikom čišćenja dijela Mitnice stao sam na protupješadisku nagaznu minu i bivam teško ranjen gdje mi u vukovarskoj bolnici amputiraju desnu potkoljenicu.

Boravio sam jedno vrijeme u bolnici i Borovo komercu do pada Borova 19.studenog.1991. Svi znamo kako je protekla predaja tih dana, i evo nas u Sremskoj Mitrovici gdje počinje psiho-fizička tortura.

Nažalost tu saznajem da je moj brat prilikom predaje Mitnice zajedno sa još10 suboraca zarobljen.Kasnije je strijeljan negdje na Sajmištu.

Istraga koju je vodila JNA nije bila nimalo blaga, jer bilo je tu svega premlačivanja do vođenja na lažno streljanje. Sve to vodi do podizanja optužnice protiv mene, kada me prebacuju u Vojno istražni zatvor Beograd. Tada bivam osuđen na 9 godina i 6 mjeseci. Razmjenjen 14.kolovoza.1992 god. kod Nemetina.

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!



Priča Marijofila Andrijanića

Marijofil


Marijofil Andrijanić, je rođen 1966 u Tuttlingenu (Njemačka).  Već je bio u ZNG-u od 02.05.’91., a automatski postaje pripadnik 204. GBR. krajem 9.mjeseca.

Nakon pada Vukovara, biva zarobljen. Po izlasku iz srbskih logora ostaje u OS rep. Hrvatske do 1998.

 

“I dok juriš opustjelim gradom, koji više podsjeća na Hirošimu, dok odjekuju detonacije i pucnjava iz svih dijelova grada, nigdje žive duše na ulicama.

Upitaš se; da li je moguće da je grad potpuno prazan, a da je nas 200-injak geliptera ostalo i igralo se rata? Znaš da su ljudi grad masovno napuštali, pa se vraćali, pa opet…

Poznanici i prijatelji izginuli, neki ranjeni, a neki se u samom početku priključili četnicima, opći društveni pomor grada. Blago poginuo, Jastrebova nema, padaju dio po dio grada…

A onda u povlačenju uđeš u sklonište kombinata Borovo i…u ogromnom podrumu tisuće ljudi, žena i djece. Stojiš prljav, u punoj ratnoj opremi, a oni te gledaju kao da ćeš riješiti sve probleme i prešutno traže odgovor.

Pa doslovno, do jučer, smo uništavali tenkove, obarali avione… kad će sve to prestati? A ne znaju da kod svake takve akcije smo gubili barem trećinu ljudi, a novih više nije bilo.

Streljivo, oprema i ljudi su davno prestali dolaziti i sad je svemu tome došao kraj. Pa si postaviš pitanje sa početka teksta.

Da li smo branili prazan grad?

Gledajući te tisuće ljudi u skloništu shvatiš da nismo.

I nije mi žao, isplatilo se.

A logor? Logor je sasvim druga priča.”

 

Napisao: Marijofil Andrijanić

 

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!



Odgovori

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: