Novo!

HŠK GRAĐANSKI 1944.

Nakon neslavnog završetka prvenstva za 1944. godinu, sporovi oko tog prvenstva trajali su sve do kraja siječnja 1945. kad je odlukom povjerenika HNS-a dr. Rinalda Čulića odlučeno da „nemamo nogometnog prvaka za godinu 1944.“

Tjedan dana nakon ‘završetka’ posljednjeg prvenstva osnovan je ‘Zagrebački cup’ ZNP-a u kojem sudjeluje svih 25 zagrebačkih klubova. Krajem studenog 1944., nakon dva tjedna kaosa oko rasporeda, počele su kup utakmice. Građanski je s uvjerljivih 5:0 svladao Redarstveni ŠK.

I baš tada iz tajništva purgera objavljuju: „….Građanski neće igrati novu utakmicu dok se ne riješi naš prosvjed na utakmicu u kojoj je pobijedio HAŠK sa 1:0…“ Najavljuje se i posebna sjednica društva. Sa svekolikim članstvom, nešto kao plenum, ili izvanredna skupština. Sastanak je održan u tajništvu u Boškovićevoj 4/I kat, 29. studenog. Iz novina:

„… Uz mnoge članove, sve igrače, sastanku su prisustvovali i ministar vitez dr. Vjekoslav Vrančić, državni tajnik prof. Aleksandar Seitz, predsjednik i tajnik kluba Slavko Prevendar i Đuro Petermanec. Na govornici je bio i Ivica Nikolić, glavni ravnatelj Hrvatskog Radiše. Oštre kritike na ‘sve što se u sportskim postrojbama događalo u posljednje četiri godine’ dao je Antun Konrad. Na početku sjednice upućen je pozdravni brzojav Poglavniku i predsjedniku državne vlade, što je sa oduševljenjem prihvaćeno…“

„…Na skupštini, ustaški pukovnik Maks Luburić upisao je 1000 dionica (100.000 kuna), čime je postao član utemeljitelj Građanskog. Članstvo je to oduševljeno pozdravilo…“ 

Donesena je i ‘Rezolucija’ od 30 redaka. U novinama je spomenuta pod naslovom: „Građanski je započeo odlučnu borbu za uređenje prilika u hrvatskom športu“. Počeo je obračun s HNS-om i njegovim predsjednikom Vatroslavom Petekom.

Upravo su ti događaji mogli biti povod za progone i ukidanje klubova poslije rata od strane novih vlasti.

U subotu, 16. prosinca 1944., HNS proglašava HAŠK prvakom ‘Zagrebačke skupine’. Građanski odmah održava sastanak, dva dana kasnije. Zaključak: Građanski više neće nastupati pod okriljem HNS-a. Zbog te odluke, uzvratni susret 1.kola Zagrebačkog kupa nije odigran te Redarstveni prolazi dalje.

Ustaška mašinerija na izdisaju pokušala je imenovanjem novog državnog povjerenika za tjelesni odgoj i šport pojačati aktivnosti i uvesti red. Izbor je pao na Zdenka Blažekovića, stožernika ustaškog sveučilišta stožera i zapovjednika muške Ustaške mladeži. Unatoč brojnim obavezama Blažeković je obznanio svu silu ukaza, naredbi, odluka, zapovijedi… koje su imale mali, odnosno nikakav učinak.

U tijeku veljače 1945. čišćenje hrvatskog nogometa počinje izjavom Blažekovića: „Želim hrvatski šport potpuno nacionalizirati…“ a na opće iznenađenje, kritizira HNS i sam smjenjuje stare predsjednike športskih klubova! S namjerom da „novi ljudi donesu odluke kojima bi se stišalo sukobe, izmirile zaraćene strane“.

Predsjednik Građanskog Slavko Prevendar podnosi traženu ostavku. Blažeković potom imenuje svoje ‘povjerenike’ u klubovima, a u Građanskom su to: Karl Hruber, pomoćnici Ivo Stilinović i Vice Mandl.

Zatim slijede daljnje odluke Blažekovića. Mijenja imena nekih zagrebačkih klubova. Građanski i HAŠK ostaju. Iz Concordije nastaju Zeleni 1906., Ličaninu mijenja ime u Velebit, Ferraria postaje Gvožđar, Croatia – Crno-bijeli 1907,. HRS Zagorac – Zrinjski, Meteor – Zagrebački športski krug, itd.

Izdana je i zakonska odredba da športska godina počinje svake godine na 10. travnja i završava uključivo 9. travnja iduće godine. 23. veljače 1945. Blažeković je izdao naredbu da „ovogodišnje ratno dosavezno nogometno prvenstvo ima u najkraćem roku započeti i na najkraći i najjednostavniji način se odigrati.“

Slavko Prevendar ponovno postaje predsjednik Građanskog, a i drugi povjerenici vraćaju se u svoje klubove.

Krajem veljače Građanski je odigrao svoju prvu utakmicu u proljeće. U novinama piše: „Građanski je počeo s prvim vježbama, a tajnik Petermanec kaže: „Igralište još nismo mogli sasvim urediti, ali se nadamo da ćemo ubrzo. Htjeli smo i ove godine prirediti u Zagrebu nekoliko međunarodnih utakmica. Pregovarali smo s Spartom i Slavijom iz Praga, ali ratne prilike to onemogućuju. Novih igrača nemamo, jer je naš cilj, da sami odgajamo svoje vlastite igrače.“

U proljeće 1945., iako je rat došao na sam prag Zagreba, u tih još slobodnih stotinjak četvornih kilometara odvijala se intenzivna sportska djelatnost. I to u nekoliko sportskih grana: nogometu, rukometu, kuglanju, atletici i stolnom tenisu.

U ožujku nogometaši su odigrali utakmice u korist ‘Pomoći’, pomirbenu utakmicu s HAŠK-om (3:1) i održao se sastanak u klubu koji je formirao „Odbor za izgradnju veleborilišta 1.HGŠK.“ Te je ubrzo uslijedio poziv u novinama za upis dionica za izgradnju veleborilišta.

U travnju, na proslavi 4. godine uspostave NDH odigrana je prijateljska utakmica Građanski – HAŠK (2:2). Kasnije su Građanski i Concordija sudjelovali na velikoj vojno-sportskoj priredbi.

Iako su prilike zbog ratnog stanja bile teške i mnogi klubovi, posebice oni iz unutrašnjosti, prestali djelovati, a neki tek privremeno, pa su igrane samo prijateljske utakmice (Dosavezi su bili neaktivni i postojali su samo formalno), krajem travnja odigrano je 1.kolo nogometnog prvenstva ZNP-a!

Berlin je već pao (2. svibnja, op.a.) a u Zagrebu se još uvijek igrao nogomet! 2.kolo igrano je 5. i 6. svibnja. Ujutro 8. svibnja 1945. u Zagreb su stigli partizani. Svi prijeratni nazivi sportskih organizacija su promijenjeni.


Načini upravljanja i oblici aktivnosti u sportu dvaju ideološki posve dijametralnih uređenja bili su u suštini posve identični. Bila je to u detalje programirana djelatnost, u cilju afirmacije političkog uređenja. Ta orvelovska uputstva prikrivana su tobožnjom brigom za bolji i sretniji život radnih ljudi.

Međutim čini se da su sportaši i iskreni kibici u svim političkim sistemima strastveno uživali u igri.

Izvor: Otporaš

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

2 Comments on HŠK GRAĐANSKI 1944.

  1. Jeli to taj isti, vele čuveni, famozni i vrlo provikani Maks Luburić koji je HNK Građanski poklonio 100.000.00 Kuna NDH 1044. godine. Ako je to on, onda je istina što je o njemu dr. Ante Ciliga napisao u no vin Danica 1969. goodie ooo praline ovako: “…sve što je Maks Luburić radio u svojem životu, radio je iz ljubavi za Hrvatsku, a ne za osobne probitke da se obogati. Zato će mu najveće počasti biti iskazane, kada se njegovi posmrtni ostatci budu vraćali iz Španjolske i zaustavili se u Zagrebu na putu za vječni počinak u njegov Ljubuški…”

Comments are closed.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: