Novo!

I kad je gorilo nebo i kad je gorila zemlja

11828702_10204696210386598_5118618366361063562_naaaaa

Gledajući rasprave po raznim grupama, shvatio sam da ljudi uopće ne shvaćaju što je značilo 1991. godine biti maloljetni dragovoljac Domovinskog Rata. Jedina asocijacija na to, obično je već poznata rečenica: “iz školskih klupa u rat”

Ali da malo uđem dublje u problematiku… Nikog nemam namjeru podcijeniti, no treba znati da se u tzv. JNA išlo i “služilo” 1 godinu najmanje. Išao si tad u JNA i godinu dana te nije bilo doma. Tamo si se iz dječarca transformirao u odraslog čovjeka, osobu koja zna preživjeti u raznim uvjetima, zna kako postupiti u brojnim situacijama, a isto tako baratati sa velikim arsenalom oružja.

Sve u svemu, kompletan vojnik, spreman psihički i fizički za bojište. Bez obzira što možda nije okusio ratna djelovanja, ne može se reći da je netko takav bio neiskusan što se tiče ratovanja.. Za razliku od tih-maloljetnih dragovoljaca. Koji su ostali dječarci, bez vojne obuke u JNA, bez ikakvoga kontakta sa oružjem, vojnim pomagalima i umijećem ratovanja.

Najviši domet nam je bio ako je netko volio zemljopis u školi, pa se znao snaći na kompasu, ili ako je netko volio biti član “izviđača”, pa je znao odmotati vreću za spavanje, ili naložiti vatru za minutu. Ili, ako si bio član streljačkog kluba, pa si znao pucati iz zračne puške, tada si u svijetu maloljetnih dragovoljaca bio elitni vojnik.

E sad, da ne duljim sa pričama kako nam je rat oduzeo djetinjstvo, veselje, tulume i slično, to se podrazumijeva. Mnogi od nas nisu završili srednju školu, a danas nema posla ni za one sa fakultetom.

Mnogi nisu mogli podnijeti teret užasa koje su vidjeli i prošli tokom ratnog angažmana, pa su postali alkoholičari ili narkomani.

Dobar dio nas nije ostvario nikakva prava kao branitelj, jer smo pripadali u postrojbe kao što su HOS ili samostalne satnije, nekima zapovjednici nisu htjeli potpisati potvrdu o pripadnosti, itd..

Sad smo ljudi od 40-41 godinu, neki tako izgledaju, neki puno starije, ali iznutra su to prazni ljudi, nepotpuni i oronuli.. Barem se ja osjećam tako.. Boli nepravda koju su nam nanijeli oni koje smo smjestili u fotelje u kojima sada sjede, jer nikad me nitko nije pitao 1991. godine kako sam, zašto sam tu gdje jesam i koliko uopće imam godina. I da su pitali, ja bih lagao da imam 18, 19, da sam super, da sam rambo, da se ne bojim ničeg… Lagao bih i jesam… Ali istina je bila drugačija… Bilo je itekako straha, nekad nisam znao ni gdje sam ni šta da radim, takve situacije ni u filmu nisam viđao, ali taj strah je uvijek nadvladavao onaj osjećaj da moj grad ne smije pasti, da ne smiju ući i da će se opet nastaviti škola, da grad neće biti u zamračenju mjesecima, da će opet cure početi izlaziti u grad, na korzo, u park, da će raditi kafići, da će opet sve biti kao prije, samo kada se riješimo okupatora..

I onda, kada se to napokon dogodilo, onda je došlo bolno saznanje da me to sve više ne zanima, da sam ustvari mrtav, samo još nisam umro..

A da bar jesam, sa onima koji su otišli sa Bogom, stazama ponosa, slave i slobode za Lijepu našu.. Pa onda ne bih ovako nemoćan gledao kako se sve to zaboravlja, po mrtvima se pljuje, ratne vođe su nam u zatvoru, gradovi pokradeni, država rasprodana..

Na rubu očaja, oduzimaju si živote oni koji su imali crnu traku sa šahovnicom na glavi, krunicu na naramenici jakne koju nisu skidali danima, i uvijek osmijeh..

I kad je gorilo nebo i kad je gorila zemlja…

Sad ih je pokrila, našli su mir.

Napisao:Samir Stanić

S/I

This site is protected by wp-copyrightpro.com

Copyright © Hrvatsko Obrambeno Štivo 2017 All Rights Reserved. 

%d blogeri kao ovaj: