Novo!

ILIRI SU IZMISLILI, A HRVATI NASLIJEDILI STRATEGIJU OBRAMBENOG RATA!

   

A mi tupi ne umiv

Ne znasmo raščinit

Zle kobi svud vidiv

     Ča nam hoće donit        

       Petar Zoranic: ‘Planine’.

Jedno je sigurno: mi smo izravni po tomci sjedilačkog pučanstva Dinaraca. Genetika je to dokazala i tu istinu više nitko ne osporava. Naši stari su oduvijek nosili posebnu tradicionalnu narodnu nošnju koja je ujedno bila i odjeća za ratne potrebe – za pojasom, a i pri ruci bilo je oružje koje nam je davalo sigurnost i hrabrost da idemo licem prema napasnicima. Vještina obrane vlastitim oružjem ne stječe se u nekim posebnim školama – ona se prenosi kroz niz naraštaja kao poseban mentalitet koji se očituje u pogledu rođenog Dinarca: Ne diraj me, ne diram te! To nas čini hladnokrvnima u miru i opasnima u ratu. Oduvijek za neprijatelje – Porod vuka i arslana.

Da bismo shvatili bar dio baštine koju su nam ostavili u amanet naši preci dinarski urođenici, Iliri, potrebno je shvatiti ono što je o tome zapisao Tit Livije govoreći o rimskoj nasrtljivosti na našu jadransku obalu: Iliri su nepobjedivi i na kopnu i na moru. U kritičnoj fazi ‘civilnih ratova’ Rimsko Carstvo (diktaturu)
spasio je Istranin Marko Vipsanije Agrippa, koji je kao Oktavijanov ‘alter-ego’ pomoću četiri stotine ilirskih lembova slomio silnu armadu golemih i teško pokretnih galija Antonija i Kleopatre i njihovog savjeznika kralja Judeje – Heroda, tijekom bitke kod Akcija.

Cezar je u svom nasrtaju na ilirsku pomorsku silu doživio poraz kod Skadra, pa je odlučio poslati u pomorsku školu kod Apolonije na Otrantu Oktavijana s njegovim dvojnikom Istraninom Agrippom, koji je na svom materinskom jeziku pomogao rimskom patriciju etruščanskog korijena da shvati umjetnost pomorske bitke u Iliriji, kod Ilira kao prijatelja. Pobjeda kod Akcija spasila je Carstvo od sigurnog raspada, a to je bio i dokaz prednosti ilirske strategije obrambenog rata pred rimskom strategijom navalnog rata. Prije ili poslije kad se iscrpe mogućnosti daljnjeg osvajanja tuđih zemalja, neizbježno je planiranje obrambene strategije da se očuva što je moguće.

No, kako nakon Agrippine smrti Tiberije nije mogao spokojno spavati dok ne pokori Iliriju bar na kopnu, a budući da su već od Dmitra Hvaranina (dvjesto pedeset godina prije toga) Iliri i Latini bili vezani ugovorom o prijateljskoj suradnji, trebalo je Ilire isprovocirati, a zatim jakom vojnom silom udariti na gornju Panoniju, današnju Bosnu. Povod udaru na Panoniju bilo je odbijanje Ilira da s Latinima idu na Germane. Vojni udar Tiberija razljutio je ilirskog vođu Batona koji je sakupio vojske ilirskih plemena od Brajaca do Japoda, i prema Svetoniju, s preko dvjesto tisuća ilirskih ratnika krenuo na Rim. Sam Strabon zapisao je da je ilirsko haranje Italijom trajalo tri godine. A to je također taktika u strategiji obrambenog rata: kad smo prisilje- ni da se u više nasrtaja moramo braniti od istog dušmanina, jedan masovni udar na neprijatelja na njegovu terenu prijeka je potreba koja stabilizira fronte na određeno vrijeme.

To je povijesni primjer magistralne taktike i dokaz da je „napad najbolja obrana“ kad se radi o postizanju mira obračunom s napasnicima.

Na kraju su Rimljani doveli iz okolnih zemalja nove legije i uvjerili Ilire da je najbolje da se vrate u međusobno već uglavljene odnose socii nomini romani. I Baton je vratio momke kući, ali je znao da Rimljani ne podnose poraz (kao prvi navalni pokušaj slamanja Istre – 171.) pa je bio spreman na obranu svoje zemlje. Tako je i bilo 9. g. po Kristu, kad je Tiberije zbog Batonova odbijanja da šalje svoje legije na Germaniju, udario na gornju Panoniju (današ- nju Bosnu) s blizu dvadeset legija. Baton ga je pustio da prodre u unutrašnjost držeći ga u iluziji da je opkolio njegovu pokrajinu Daisitihata (užu Bosnu). No, kad je Tiberije, uvjeren da se ondje nalazi i sam Baton, upao u najčuvaniju tvrđavu u užoj Panoniji, Andertium (današnji Vranduk), dokazalo se da mudrog uvijek mudriji nadmu- dri. Tako je Baton uveo Tiberija u klopku – opkolio ga je ogromnom ilirskom vojskom i rimska se jegulja našla u procjepu. Tada je došlo do obnove već tristo godina starog ugovora o nenapadanju i Baton je Tiberiju poštedio život. Tiberije se vratio odakle je došao, a Baton je dobio pravo da u području Ravene podigne svoju rezidenci- ju. Uostalom, to venetsko područje je oduvijek bilo ilirsko. Odnosi između Latina i Ilirije išli su u povoljnom smjeru sve dok Iliri nisu uzeli svu vlast u Rimu (od Decija do Romulusa Augustulusa) i vla- dali Carstvom 230 godina.

Iliri su od striktrno centraliziranog Rimskog Carstva (diktature) prijenosom vojnopolitičke središnjice na zapadnu obalu Male Azije, u Nikomediju, a zatim u Konstantinopolis, Dioklecijanovim reformama načinili savez civilizacija i posebnih nacija, solidarnih u obra- ni zajedničkog carstva.

Iz svega toga možemo izvući jednu korisnu pouku: ilirska nepobjedivost proizlazi iz obrambene strategije, a njihovu vlast – kad su uzeli Carstvo u svoje ruke – rado su priznavali i branili narodi i po rubnim dijelovima, jer je to bila i samoobrana, u okviru carstva i autonomije svoje uže domovine – protiv barbarskih grabežljivaca iz divljih krajeva Europe, Azije i Afrike.
Obrambena sila Ilira nije proizlazila iz vještine ratovanja posred- stvom plaćenika, jer kad nije bilo sredstava da se tuđa vojska bogati tijekom ratovanja, ubijani su imperatori i mnogi samozvani vojsko- vođe koji su sebe proglašavali imperatorima. Ilirska vještina samo- obrane pomoću dragovoljaca – domaćih ustaša (vojnih formacija u Ilirski štit – šestokraka na polumjesecu i u nebeskom krugu obrambenom ratu!) bila je i najbolja garancija uzdržavanja mira i au- tonomije i u brojnim pokorenim provincijama, bivšim kraljevinama.

Obrambena taktika u ukupnosti ilirske strategije ostala je glavnom snagom strategije sjedilačkog pučanstva. Kad je nakon ilirskih imperatora vlast dospjela u ruke jednog Azijata (Armenca?) – basileiosa Heraklija, i kad je opet uvedena u praksu pljačkaška i arogantna politika diktatora, unutrašnji odnosi su bili poljuljani i prodor barbara s vanjskih rubova Carstva tek je počeo. I to sa svih strana. Povijest nas uči da je dobro imati svoju dijasporu, tako je bilo i u vrijeme provale barbara u šestom i sedmom stoljeću. U savezničkim odnosima s basileiosom Heraklijem, Bielohorvati su s jakom vojnom silom došli u Dioklecijanovu rodnu Dalmaciju i Panoniju i odatle protjerali okupatore Avare i Sakalibe (Slavene).

Bielohorvati su tako (poput Franaka u Galiji) postali vladaju- ći sloj, odnosno novo plemstvo u zemlji Ilira koju su nazvali svo- jim imenom Horvatia. A da su preuzeli domaći jezik, kulturu pa i vojnu strategiju, dokazuje i ugovor vođe Horvata s papom Agato- nom iz 698., kad su se Horvati obvezali da ne će osvajati tuđe zemlje. Obrambena strategija je ubuduće bila garancija da će Horvatia imati za saveznike svoje susjedne države, koje će na poziv Pape združeno braniti zajedničko strateško područje.
Kao nekad Ilirija, tako je i Hrvatska imala pune ruke posla u obrani svoje zemlje u koju su stalno udarali, ne više samo barbari i iz Euroazije, nego i barbari sa svih strana svijeta. Obrambena politika je bila jedina mogućnost da vodimo poslove svoje države računaju- ći najviše na vlastite snage. Glavnina vojske Kraljevine Dalmacije i Hrvatske sastojala se od plemića kao časničkog kadra, te od selja- ka-vitezova (poput bitke na Krbavskom polju) kao udarne sile koju je za rat spremala tradicija i koja je proizlazila iz mentaliteta dinarskih ratnika koji su vladali svijetom u kasnoj antici.

U drugom su tisućljeću redovnici, Bijeli vitezovi oko Vranskog jezera, bili zavjetovani obrani svojih vladara. O njima je bilo govora i u Krunidbenoj prisegi kralja Zvonimira u crkvi Svetog Petra u Soli- nu. Bijeli vitezovi vranski bili su i najpouzdaniji vojni saveznici bo- sanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića (sina Jelene Šubićke s Bribira), uz zagrebačkog biskupa i bana Lučenca, mačvanskog bana Ivaniša i niz hrvatskih plemića iz naših kraljevina Hrvatske i Bosne.

Šenoa u svom romanu Kletva, opisujući odluku kralja Tvrtka I. da koncem četrnaestog stoljeća Hrvatsku i Bosnu obnovi u jedinstvu neovisne kraljevine, pristalice kralja Tvrtka naziva USTAŠAMA.

Običaj podizanja vojske dobrovoljaca ostao je živahan osobito u Bosni, najprije u vrijeme bune protiv Turaka Husein-kapetana Gradašćevića (1831./2.), kad su bosanski ustaše bili izdani, jer su ih hercegovački pustolovi i ničija djeca, janjičari, pod komandom hrvatskog prebjega Mihajla Latasa, alias Omer-paše, nadmoćnim brojem i oružjem porazili. Izdaja kršćana je i u našim udžbenicima prešućivana, ali je podrobno opisana u Tomićevom romanu Zmaj od Bosne.

Na bosanske ustaše mogao je računati i ban Josip Jelačić kad je prisiljen bezobrazlukom Mađara, postrojio Hrvatsku vojsku, u kojoj je bilo šest ustaških bojni (U Hrvatskoj vojsci Jelačića bana uveden je vojni pozdrav: Za Domovinu – Spremni!). Tada je veliki ban Jelačić (podrijetlom bosanski plemić – njegov daleki predak Stanoje Jela- čić bio je ministar vanjskih poslova kralja Tvrtka I.) od banjalučkog bega Mehmeta Bašića dobio na dar svog bijelog konja kojeg je nazi vao Arapin, a na kojem je išao i na Mađare i u svoje svatove. Kad su nakon što je Hrvatska vojska pregazila Dravu pa upala u Mađarsku i marširala sve do Blatnog jezera, Mađari vidjeli cijele odrede hrvat- ske vojske u turskim uniformama (bosanske ustaše – dobrovoljci), uplašili su se da su Hrvati sklopili ugovor s Turcima pa odlučili kre- nuti na Beč, jer je samo tako ban Jelačić mogao izvući svoju vojsku iz Mađarske (koja je marširala na Budimpeštu). Ban Jelačić je zbog mađarske izdaje habsburške dinastije digao svoju sablju na Mađare. Taj mađarski manevar je kanalizirao hrvatsku vojsku koja je na vrije- me stigla do Beča i ondje „sredila“ vojsku Layosa Kossutha i spasila Habsburgovce, vjerujući da je time spasila i ideju nezavisnosti Hrvat- ske od ugarske nasrtljivosti…
Poučeni iskustvima ratovanja oslanjanjem na ustaške dragovoljce, u Bosni je nastao spontani ustaški pokret i sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća, uoči Bečkog kongresa. Među domaćim bosanskim ustašama našao se odnekud i Petar Mrkonjić, odnosno Petar Karađorđević koji je bio na čelu bosanskih pravoslavnih ustaša. Kad je bio prisiljen napustiti teritorij Bosne, Petar Karađorđević se obreo u Beogradu. Ondje je dao objaviti svoje ratničke bilješke pod naslovom Dnevni zapisci jednog ustaše.

Ustaštvo je odvajkada bilo glavni oslonac obrambenog rata i u praktičnom životu ustaštvo je u Bosni bilo svojstveno i katolicima i muslimanima pa i pravoslavcima.

Tradicija ustaštva oživjela je i nakon što su ti isti Karađorđevići na prevaru i koristeći hrvatske budale, uspostavili svoju vlast i nad Hrvatskom – totalnim poniženjem alium regni Croatiae – bez ikakvih prerogativa državnosti. Djelatni prostor hrvatskim političkim vođama bio je sve više sužavan, što je dana 28. lipnja 1928. dovelo do ubojstva zastupnika HSS-a u beogradskoj skupštini, a među njima je bio teško ranjen i sam Stjepan Radić, seljački učitelj i vođa.

Željeznu volju za obnovom hrvatske državnosti oživjeli su hrvatski sinovi nakon proglašenja Šestosiječanjske diktature (6. siječ- nja 1929.). Tada je počelo batinanje Hrvata gdje god su se pojavili sa svojim nacionalnim znakovljem, pa i istaknutih intelektualaca, Mile Budaka, Milana Šu aya, itd. To je upravo revoltiralo i najpoznatije intelektualce u Europi, kao Alberta Einsteina,  Thomasa Manna, itd, koji su potpisali peticiju u obranu Mile Budaka.

Vodeći političari našli su se ili u zatvorima ili u emigraciji. Dr. Ante Trumbić javno se odrekao svog potpisa na Krfskoj deklaraciji i otišao u emigraciju gdje je s dr. Pavelićem pokušao naći način da se tom Aleksandrovom političkom ludilu stane na rep.

PARADOKSALNO: Dok je Petar Mrkonjić, alias Petar Karađorđević, tj. srbijanski kralj Petar I. Karađorđević, bio (1875./6.) u Bosni vođa dijela ustaša, njegov sin i nasljednik srpske kraljevske krune, Aleksandar, bio je zakleti neprijatelj ustaša. To ga je koštalo glave.

No tek je osnivanjem Ustaškog pokreta, 7. siječnja 1929. (u Ita- liji?), Ličanin rođen u Bosni, Ante Pavelić, metnuo na ljutu ranu, ljutu travu i odlučio satrti zmiji glavu, tj. obračunati se s Aleksan drom Karađorđevićem. Prvi neuspjeli pokušaj bio je isplaniran u Zagrebu koncem 1933., no bolje planiran pokušaj u Marseillesu 9. listopada l934., postigao je svoj cilj i učinak, jer je s Ustaškim pokretom solidarizirao i makedonski VMRO Vanče Mihajlova. Marseilleski atentat izveden je profesionalno, jer ga je smislio i navodio Dido Kvaternik, sin profesionalnog vojnika, generala Slavka Kvaternika. Poslije ozbiljne krize koja je uslijedila nakon uspjelog atentata u Marseillesu, došlo je do profesionalizacije Ustaškog pokreta i sustavnog uvježbavanja ratnih operacija i postupaka u logorištu na Liparima.

U povodu osnivanja Ustaškog pokreta, uslijedili su razni atentati na tlu Jugoslavije, a najsnažnije je odjeknuo Lički ustanak u Brušanima blizu Gospića, gdje je u noći između 6. i 7. rujna 1932. izvršen oružani napad na tamošnju srbijansku okupacijsku žandarmerijsku postaju. Napad je organizirao posebno izvježban commando pripadnika Ustaškog pokreta koji su bili in ltrirani preko morske talijansko-jugoslavenske razlučnice, a njima su se u Gospiću pridružila trojica lokalnih gospićkih ustaša.

Ustanak je smišljen u krugu suradnika Ante Pavelića u Italiji, a kao polazište je određen Zadar, tada talijanska enklava s većinskim hrvatski pučanstvom.

U svojstvu bliskog suradnika Ante Pavelića, na tome je radio i rođeni Zadranin, profesor Antun Brkan, potomak stare zadarske sokolaške obitelji. Antun Brkan bio je organizacijski mozak Operacije Brušani. Izvršio je selekciju desetorice i pribavio oružje koje je iz Zadra bilo izvezeno brodićem na more, i zahvaljujući vještini ličkih švercera, dopremljeno morem do ruba Velebita, a odatle pak prema Gospiću.

Očito je u ukupnosti događaja oko tog atentata na žandarsku postaju u Brušanima trebalo inscenirati pučku pobunu protiv pred stavnika okupacijske strane sile, pa je prije samog aktiviranja podmetnute mine nastala prava pučka pobuna. Nekih 300 ljudi iz okolnih sela sudjelovalo je u toj galami i pjevanju buntovničkih pjesama, a kad je eksplozija oštetila postaju i učinila planirani efekt, ljudi su se razišli i za njih je time tek počela tragedija pretraživanja kuća, hapšenja, a zatim divljačkog batinanja. Taj represivni učinak nad ljudima koji nisu sudjelovali u organizaciji i izvođenju atentata naišao je na negodovanje i osudu u političkim krugovima u cijeloj zemlji. Tako je i Proleter, glasilo KPH-a, objavio članak o tom događaju i izišao s izjavom da je KPH potpuno na strani ličkih ustaša. Pobuna u Brušanima, ma kako skromna, bila je bolje organizirana od Rakovačke bune Eugena Kvaternika.

Očito je da beogradski bakandžaši nisu dobro promislili i izveli svoju reakciju na tu u neku ruku pučku veselicu s poniženom oružanom postajom okupatorske vojne sile nomada pljačkaša. Kao da uopće nisu vodili računa o tome da je urođenički mentalitet jači od divljih nagona nomada i pljačkaša. U ukupnosti hapšenja, internacija i osuda sudionika, osuđen je i Antun Brkan, i to na smrt u odsustvu, premda Brkan nije bio jugoslavenski nego samo talijanski državljanin. No, kako je Brkanovo prohrvatsko djelovanje smetalo i Mussolinijevoj vlasti, nakon Brkanove osude i pritisaka Beograda koji je od Italije tražio da ga izruče Jugoslaviji, Talijani su jednostavno protjerali Antuna Brkana i njegovu obitelj iz Zadra, odakle je dospio čak u Regio di Calabria, pa i na otočje Lipare, gdje su nakon atentata u Marseillesu internirani ustaše uvježbavali obrambeni rat i vojnu disciplinu.

No, Europa se toliko raslojila i podijelila da je postalo očito da će oružje koje je u ogromnim količinama bilo proizvedeno, poslužiti u obračunu u kojem će Italija biti posebno zainteresirana za istočnu jadransku obalu, pa će do pada Mussolinija 1943. držati oko na Hrvatima i ne samo ustašama. A nakon toga, prisiljen da retrocesira okupirane krajeve Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ukinut će i Kraljevinu Italiju pa proglasiti Socijalnu Republiku Italiju. Da bi nakon njegove ponižavajuće smrti talijanska fašistička okupacijska sila na našoj obali prešla u kolaboraciju s komunistima i napadala hrvatske gradove poput divizije Garibaldi, kooptirane u redovima Prve proleterske brigade – i u Dalmaciji i u Bosni.

BILJEŠKA: Imalo bi smisla načiniti jednu usporednu analizu latinskog banditizma u Hrvatskoj u vrijeme Batona i u vrijeme Pa- velića: ista podmuklost, ista vjerolomnost i ista sudbina „himbenih saveznika“. Ta analiza prožela bi dvije tisuće i petsto godina ratničkih iskustava između navalne i obrambene vojne strategije, u kojoj se obrambena strategija pokazala neiscrpivom i postojanom, a navalna samo ako se za to stekla dostatna vojna sila.

Nakon kapitulacije Italije, u Zadar se iz internacije na Liparima vratio Antun Brkan s obitelji. U Zadru je bio sustavno ponižavan od OZNA-e. No, kako je za vrijeme rata bio pasivan, nije mogao biti osuđen i smaknut pod nekim izgovorom „kolaboracije“, budući da su ga Talijani protjerali iz Zadra i budući da su njegova dva sina odvedena iz Zadra s partizanima koncem rata.
Ali, i u tim uvjetima hrvatsko srce starog Brkana nije mirovalo. Njegov dom u Varoškoj 5 bio je već šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pravo tajno susretište poslijeratnih robijaša i posve novog tipa ustaša (HORA) koji će pripremiti novi naraštaj za buđenje samosvijesti i za punjenje redova disidenata i političkih emigranata koji su bili odlično SPREMNI uzeti oružje na samom početku Domovinskog rata i postupiti kao naši prastari, stari i novi voditelji u procesu obnove nezavisne drzave Dinaraca i njihovih potomaka – pod znakom hrvatske države i njezine rekonstrukcije. Ideje i napori u pripremama obnove hrvatske državne nezavisnosti imali su svoj začetak i početak – u Zadru.

Ak i jesu orli izginuli, ostali su tici orlovici!

Izvor: Mirko Vidovic; iz knjige ‘Miljokazi povijesti Dinaraca

Žig

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: