Novo!

Ima li UDBA prste u raspadu Jugoslavije?-Pročitajte i razmislite…

 

udbomafia

 Naivno bi bilo misliti da nema: 

ZAGREB – Franjo Tuđman se urotom Udbe svojedobno popeo na tron Hrvatske demokratske zajednice, na mjesto dr. Marka Veselice. O konkretnim detaljima kako je UDBA postavila Tuđmana na vlast pročitajte kroz istraživački tekst Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma kojeg ovom prilikom u cijelosti objavljujemo.

Kako bi KOS JNA mogao ostvariti svoje interese (eventualno očuvanje Jugoslavije, i preslagivanje unutarnjih granica SFRJ), za prvog predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) nije 1989. izabran bivši komunist i disident Marko Veselica, nego bivši komunist i formalni disident Franjo Tuđman, za što se pobrinuo šef hrvatske UDBE Josip Manolić.

Novinar Josip Šentija, prvi ravnatelj Hrvatske izvještajne novinske agencije i savjetnik predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, posvjedočio je u svojim memoarima, objavljenim u knjizi „Ako Hrvatske bude“, da je Franjo Tuđman prijevarom došao na čelo Hrvatske demokratske zajednice.

Prvi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice trebao je 1989. godine biti izabran na skupštini Hrvatske demokratske zajednice u hotelu «Panorama» na Trgu športova, blizu gradske sportske dvorane, u Zagrebu.

Tuđmanovi suradnici, koji su bili bliski s tajnom službom, ishodili su od tadašnjeg republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalisticke Republike Hrvatske zabranu održavanja skupštine Hrvatske demokratske zajednice.

Pod lažnim izgovorom da se HDZ nalazi pod represijom komunističkog režima, krug oko Tuđmana održao je 17. lipnja 1989. u prostorijama lokalnog nogometnog kluba «NK Borac» na Staglišcu/Jarunu u Zagrebu tajnu skupštinu Hrvatske demokratske zajednice na koju nisu bile pozvane sve one osobe koje su trebale sudjelovati na predviđenoj skupštini Hrvatske demokratske zajednice u hotelu „Panorama“.

Među osobama koje su trebale sudjelovati na osnivačkoj skupštini bili su neki Tuđmanovi protukandidati za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, među njima karizmatični i dugogodišnji politički zatvorenik dr. Marko Veselica.

Mali i konspirativni krug oko Tuđmana izabrao je, na tajnoj sjednici, za prvog predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Franju Tuđmana koji je na taj nedemokratski način izabran za predsjednika jedne političke stranke, kao što je poslije vladao nedemokratski kao predsjednik Republike Hrvatske.

U noći s 1. na 2. ožujka 2008. je nekadašnji bliski suradnik Franje Tuđmana iz Manolićeva kruga, Slavko Degoricija, gostujući u televizijskoj emisiji „Noćna mora“ posvjedočio pred urednikom i voditeljem emisije, Željkom Malnarom, o načinu (metodi) dolaska Franje Tuđmana na tron Hrvatske demokratske zajednice.

Degoricija je izjavio kako je postojala procjena Tuđmanovih suradnika o tome da bi na javnoj skupštini Hrvatske demokratske zajednice za njenog prvoga predsjednika mogao od strane delegata Hrvatske demokratske zajednice biti izabran karizmatični dr. Marko Veselica.

Zbog toga je Josip Manolić sa svojim jakim vezama u tajnoj službi isposlovao u tadašnjem Sekretarijatu unutarnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske, u Zagrebu, zabranu održavanja izborne skupštine Hrvatske demokratske zajednice u hotelu „Panorama“ u Zagrebu.

U hrvatskoj javnosti je ispalo kao da su zločesti komunisti zabranili pokušaj ustroja jedne nekomunističke stranke, alternative Savezu komunista Hrvatske, a u stvarnosti je to bio unaprijed isplanirani udbaški trik zavaravanja javnosti.

Tako je Franjo Tuđman urotom došao na čelo Hrvatske demokratske zajednice i svojevrsnim automatizmom i na čelo Socijalističke Republike Hrvatske, s obzirom da je nakon 45 godina komunizma bilo jasno da će na prvim višestranačkim izborima pobijediti ona politička stranka koja će hrvatskoj javnosti biti predstavljena kao antikomunistička hrvatska rodoljubna opcija, a to je u percepciji javnosti i većine biračkoga tijela bila Hrvatska demokratska zajednica, ta po svemu, a na osnovi povijesnih činjenica, sudeći urotnička (zavjerenička) organizacija koju su vodili partizanski prvoborci među kojima je bilo i ratnih zločinaca i oficira totalitarne jugokomunističke tajne policije i tajne službe, bivši komunisti i disidenti komunizma, nekadašnji staljinisti i aktualni titoisti, ljudi s jakim vezama u udbaškom podzemlju i u jugoslavenskoj tajnoj službi u Zagrebu i Beogradu.

Urota Franje Tuđmana je započela kada je kao disident komunizma i nekadašnji politički zatvorenik od jugokomunističkog režima u Zagrebu dobio uslugom visokopozicioniranog aparatčika u vladajućoj komunističkoj partiji, inače postolara, Mike Špiljka, jugoslavenski „pasoš“ kako bi mogao otputovati na Zapad i među hrvatskom emigracijom vrbovati pristaše i skupljati novčanu pomoć za svoju predizbornu kampanju.

U vrijeme kada nitko od hrvatskih disidenata i političkih zatvorenika nije mogao od boljševičkog režima dobiti putnu ispravu za legalni odlazak u inozemstvo (političkim osuđenicima je uvijek bila oduzeta i putna isprava),Franjo Tuđman je bio taj kojemu je vraćena putna isprava.

Na čelu Tuđmanove urote stajali su visoki udbaški oficiri koji su se po uzoru na srpske zavjereničke oficire iz terorističke organizacije „Crne ruke“ popeli na vlast metodom urote protiv hrvatskog naroda, i koji su se na vlasti održavali velikim lažima, ucjenama, objedama nad političkim protivnicima i neistomišljenicima, izbornim prijevarama, političkim atentatima i ubojstvima ili likvidacijama oporbenih političara, tajnim dogovorima za vrijeme rata o podjeli Bosne i Herecegovine s velikosrpskim agresorom na Hrvatsku.

U vrijeme tranzicije iz komunizma u demokraciju bivši su komunisti na čelu s Franjom Tuđmanom i njegovim saveznicima u kriptokomunističkoj opoziciji okupljeni oko komunističkog ideologa Ivice Račana proživjeli tranziciju bez da ih je hrvatsko pravosuđe kaznilo zbog kršenja ljudskih prava u bivšoj Titovoj Jugoslaviji jer su živjeli pod zaštitom urotnika koji su se rotacijom smjenjivali na vlasti, prvo HDZ, zatim SDP i opet HDZ, i tako u krug.

Kako bi stvorila privid demokracije i političkog stranačkog natjecanja, vladajuća staljinistička ljevica, obučena u hrvatsko ruho kao vuk pred Crvenkapicom, stvorila je umjetnu ekstremnu desnicu kako bi sebe postavila u politički centar.

Nije zato ni čudno da, u javnosti poznata po hrvatskom nacionalizmu, hrvatstvu i hrvatskom državotvorstvu, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) u ljeto 1989. nije od strane komunističkog režima u Zagrebu zabranjena.

U približno isto vrijeme kad i HDZ, osnovana je i politička liberalna stranka HSLS (zbog zakonske prepreke, HSLS je tada osnovan kao «savez» a ne stranka), ali HSLS po volji Kontraobavještajne službe JNA i nije bio predviđen da (sam) preuzme vlast u Hrvatskoj jer je vlast trebala ostati u rukama onih bivših jugokomunista koje se, ili moglo putem obavještajne službe ucijeniti, ili koji su još koliko-toliko bili skloni očuvanju bilo kakve (labave) Jugoslavije. (HSLS je imao program o preuređenju Jugoslavije iz federacije u konfederaciju, isto kao i HDZ.)

Radi se o oportunizmu i kukavičluku tih tzv. hrvatskih stranaka i njihovih predsjednika jer je ustav Socijalističke Republike Hrvatske i ustav SFRJ predviđao „pravo jugoslavenskih republika na samoodređenje do otcjepljenja“ od Jugoslavije.

Tuđmana se moglo ucijeniti, bio je sklon očuvanju Jugoslavije kao konfederacije, a bio je spreman sa Srbima podijeliti i Bosnu jer je o takvoj mogućnosti u Zagrebu razgovarao sedamdesetih godina 20. st. sa disidentom komunizma (Crnogorcem) Milovanom Ðilasom.

Prvi javni nastup, nakon isteka zabrane javnog nastupa, je Franjo Tuđman imao na tribini Društva književnika Hrvatske (DHK) na središnjem zagrebačkom, tadašnjem Trgu Republike, dana 27. siječnja 1989. godine kada je promovirao „Programsku deklaraciju osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice“.

Dok je članstvo te stranke (HDZ) činilo 1990. nemali dio hrvatskog državotvornog nacionalnog građanstva, a biračko tijelo činilo su oni birači koji su tražili hrvatsko državno pravo, vodstvo stranke HDZ bilo je bivše komunističko, od Franje Tuđmana (predsjednika stranke) do njegovih zamjenika Josipa Manolića, Vladimira Šeksa, Stipe Mesića, Josipa Boljkovca, Dalibora Brozovića (jezikoslovac) i drugih bivših članova jugoslavenske komunističke partije.

Gojko Šušak, također najbliži Tuđmanov suradnik u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, nije u smislu partijskih funkcija bio visokopozicionirani komunistički kadar u Titovoj Jugoslaviji kao Tuđman ili Manolić (prvi je bio do 1961. general u jugoslavenskom ministarstvu obrane u Beogradu, a drugi je bio visoko-pozicionirani oficir političke policije KPJ), ali je Šušak zato, vrlo vjerojatno, bio suradnik jugoslavenske Službe za istraživanje i dokumentaciju (SID) „Saveznog sekretarijata za inostrane poslove“ SFRJ, čiji je sekretar (ministar) u to vrijeme bio jugoslavenski boljševik hrvatskog podrijetla Budimir Lončar koji je pak u drugom mandatu predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića postao njegov savjetnik u uredu predsjednika Republike.

Gojko Šušak je preuzeo ulogu formiranja takozvane političke ekstremne („ustaške“) desnice u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i Republici Hrvatskoj i BiH.
U Hrvatsku se vratio 1990. kao hrvatski (politički) emigrant iz Kanade, ali, s jugoslavenskom putovnicom !!!

Činjenica je da niti jedan jedini politički emigrant iz Titove Jugoslavije nije imao jugoslavensku putovnicu (tzv. jugo-pasoš) upravo zato što su svi emigranti ilegalno napustili SFRJ kako ih totalitarni režim ne bi mogao izložiti progonu, što ne znači da ih nije proganjao, jer je jugoslavenska obavještajna služba SDB (Udba) u inozemstvo slala svoje agente i suradnike koji su u hrvatskim kulturnim, političkim i sportskim organizacijama po Njemačkoj, Sjedinjenim Državama, Kanadi i Australiji glumili hrvatske patriote, čak i „ustaše“ i radik_alne nacionaliste, a nerijetko su agenti i suradnici Udbe (udbaši) u organiziranim političkim atentatima u inozemstvu ubijali hrvatske emigrante za račun jugoslavenskog diktatora Tita, i jugoslavenskog režima i CK SKJ, i poslije Titove smrti.

Gojko Šušak je u vrijeme kada se u Hrvatsku godine 1990. vratio iz emigracije imao jugoslavensku putovnicu („pasoš“) koja je bila izdana od ministarstva vanjskih poslova SFR Jugoslavije u Beogradu, dana 15. lipnja 1990. godine (br. putovnice: 012151).

Suradnik KOS-a JNA, a time i tajni agent jugoslavenske komunističke vlade bio je kratkotrajni predsjednik HDZ-BiH, Davorin Perinović, (kojeg je KOS kasnije ubacio i u HSP).

Svjedok optužbe br. 12 na suđenju Slobodanu Miloševiću na Haaškom tribunalu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, Mustafa Čandić, koji je svjedočio u dijelu suđenja bivšem srbijanskom i jugoslavenskom predsjedniku za zločine počinjene u Hrvatskoj 1991. godine, bio je do veljače 1992. oficir Kontra-obavještajne službe (KOS) JNA u kojoj je radio u centrali Kontraobavještajne grupe (KOG) ratnog zrakoplovstva JNA u Zemunu.

Haaški svjedok Čandić je rekao kako je KOS imao jaku doušničku mrežu u obavještajnoj službi Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) Republike Hrvatske (SZUP), kao i u redovima dužnosnika vladajuće stranke (HDZ) u Hrvatskoj.

Gospodin D. Frančišković je u razgovoru za „Hrvatsko slovo“, u broju od 10. studenog 2006. nastavio, da misli kako je „(…) konačno sazrelo vrijeme da se istraže sve likvidacije koje su se dogodile našim ljudima tijekom Domovinskog rata, kao slučaj Paradžik, Barešić, Kraljević, Udiljak i niz drugih slučajeva.

Voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, Goran Jurišić, Zagreb.

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

tekst-i-fotografija

 

1 Comment on Ima li UDBA prste u raspadu Jugoslavije?-Pročitajte i razmislite…

  1. NIKI // 12/01/2016 at //

    Sve je to gusta juha servirana vrlo vruca . Oprzeni narod nema pojma vise sto je tocno , a sto ne !!!!!!!!

Comments are closed.

This site is protected by wp-copyrightpro.com

Copyright © Hrvatsko Obrambeno Štivo 2017 All Rights Reserved. 

%d blogeri kao ovaj: