Novo!

IN MEMORIAM PETNAESTE OBLJETNICE SMRTI KARLA SOPTE

 


Karlo Sopta,

ZAGREB – U dubokoj žalosti i tugom u srcu javljamo žalosnu vijest da je voljeni i neprežaljeni suprug Karlo Sopta, nakon kratke i teške bolesti preminuo u Gospodinu, lipnja 6. 2001. u 68 godini u dragoj domain Hrvatskoj u svojem domu, sa suprugom Maricom kraj bolesničkog kreveta.

Karlo je rođen 17 ožujka 1934. godine u selu Dužice, općina Široki Brijeg, hercegovina. Roditelji su mu bili Petar Sopta i Anđa rođena Barić. Tko je bio karlo Sopta? Prije svega što se nanizalo u Karlovu životu bio je Hrvat, rodoljub, Otporaš, jedan od najvećih nationalista što ga je rodila majka Hercegovka. Jedanaestero i najmlađe dijete u obitelji Sopta već u ranoj mladosti osjetio je tvrdu ruku komunizma, a kao sin iz Ustaško-fratarske obitelji bio je uvijek meta srpskim komunistima i hrvatskim plaćenicima.

Rane godine djetinstva i mladosti proveo je u roditeljskoj kući u Hercegovini. Vladala je neimaština i siromaštvo. Otac je umro prerano a majka je ostala sa djecom, jedno drugom do uha, da se bori za svoj život i svoje djece. Kao član nogomentog kluba “Široki” sa nadimkom “Kole” bio je jedan od najboljih igrača i kao takvog ga se sjećaju njegovi suigrači i prijatelji.

Poslije završetka gimnazije na Širokom Brijegu završio je u Karlovcu kao vojnik J.N.A., gdje je bio učitelj vozača tenkova mladim vojnicima. Po završetku vojnog roka vratio se na Široki Brijeg od kuda nikad nije milsio otići, ali ekonomske pralike i komunistički progeni urodili su plodom. Sa tugom u srcu 24 lipnja 1958. godine (kakove li slučajnosti! Samo i točno 23 godine kasnije, dakle 21 lipnja 1981. godine, nedaleko Karlova sela Dužice, u Međugorju se ukazuje GOSPA šestero hrvtske djece. Mo. Otporaš.) oprostio se tužna srca sa majkom i u društvu rođaka napustio Hrvatsku. U Austrijskom logoru je bio izvjesno vrijeme, gdje je radio svakojake poslove, a potom završio u Canadi. 

Kao novodošli emigrant radio je u kožari i po drugim tvornicama kao Olivetti i Canada Pakers, i da bi na kraju završio u građevinskoj industriji kao taper, (Riječ “Taper” ovdje u sjevernoj Amerika je jedna struka a najbliže prevedena na hrvatski je onaj koji specijalnim papirom i gipsom maže po šahovima gipsanih ploča po zidovima i plahonu, i tako sakriva sve šahove, čavle i pogriješke itd. Mo. Otporaš.) do dana kada je povrijedio rame i bio penzioniran.

Karlo je bio gord i ponosan čovjek, pun razumjevanja i ljubavi prema svojim bližnjima. Ljubav prema majci koja je uvijek bila prisutna u njegovim mislima, jer ga je odgojila u duhu i ljubavi prema bližnjemu i vjeri prema Svevišnjem Gospodinu. Hrabrila ga je kad bi izgubio nadu, tješila ga kad je klonuo duhom, a iznad svega voljela ga neograničenom ljubavlju majke. Nikada Karlo nije dolazio doma sa turnira ili neke proslave da majci nije donio neku uspomenu a majka je to čuvala kao svetinju.

Poslije mnogih neugodnosti i nedaća što ih je sudbina bacila na njegov vijugavi put, drugi bi čovjek klonuo duhom, ali ne i Karlo. U tridesetoj godini se oženio i iz tog braka ima troj djece – sinovi Vincent i Erik i kćerka Lisa. Rastavio se nakon kratkog vremena a svoj život je posvetio radu, odgovju djece i svojoj najvećoj ljubavi Hrvatskoj! U Canadu je doveo sestru Darinku sa sinom Marinom, koji je danas jedan od osnovnih (Po svoj prilici Maraca Sopta je htjela reći “…koji je jedan od osnivača članova HDZ…”, mo. Otporaš) članova HDZ-a.

Mnogobrojni suborci iz Otpora su mu bili Marko Nosić, Mile Boban, Miško Maslač, Mladen Dedić kao i Ranko Primorac i Ante Ljubas, i mnogi drugi. (Kada smo kod Marka Nosića, koji je i danas živ pa može ovo posvjedočiti, mi bi svaki godine za Labor Week-end, prvi tjedan u rujnu, sazvali glavnu godišnju sjednicu Hrvatskog Narodnog OTPORA u gradu gdje bi se održavali Turniri Hrvatskih Nogomentih Momčadi. To bi činili zato što su mnoge strane službe pratile svako gibanje rada organizacije HNO. Pratilo nas se je na svakom koraku. Morali smo biti vrlo oprezni a još više snalažljivi. Mi koji smo morali putovati zrakoplovom, imali smo – u ono doba kada nikakovih premetačina nije bilo – velike premetačine na uzletištu i razna ispitivanja. Svi smo imali isti odgovor: Idemo u Toronto, Chicago, New York ili Cleveland na slet hrvatskih nogometnih timova. Oni koji su nas primećali, nisu imali drugog izbora nego nam povjerovati i pustiti na ići svojim putem. Tako su se i naš pok. Karlo Sopta i Marko Nosić 1979. godine vozili iz Toronta za Chicago na turner, odnosno na sjednicu OTPORA. Na granici između Canade i Amerike imali su – kako je i normalno – premetačinu. Pitanje je bilo: Kud putujete. Odgovor, za Chicago. Zašto? Na turner hrvatskih nogometnih klubova. Koliko ćete tu ostati. Tri dana. Kod koga ćete stanovati. Iznajmit ćemo Motel. Gdje su vam stvari. Nemamo stvari. Kako ćete zube prati za tri dana. Tada mu Karlo Sopta izvadi iz džepa četku za zube i kaladont. Kada je to policajac video, samo se užeo u ramenima i propusti ih. Neka i ovo bude jedan bio hrvatske iseljeničke borbe hrvatskog narodnog OTPORA za oslobođenje Hrvatske. Mo. Otporaš.)

U privatnom životu najveći prijatelj koji je sa njim dijelo najviše dobra i zla bio je Toni Čanić, također član HBZ, i koji je kao i Karlo pokopan u Hrvatskoj. Poslije teške i naporne 1993. godine koja je mogla kobno završiti, Karlo je opet u 1994. godini, ponosno uzdignute glave, počeo novi život. U Kuglaškom klubu odsjeka 975 HBZ čiji je Karlo bio član, upoznao je suprugu Maricu; i njihovi životi su konačno krenuli putem blagostanja, mira i ljubavi. Karlo je konačno imao miran dom, jer su živjeli jedno za drugo i za budućnost što im je sjala kao i njihova ljubav.

Prvi put 1997. godine Karlo i Marica su posjetili dragu im domovinu Hrvatsku i Hercegovinu. Stečajem okolnosti kupili su staru kuću u kojoj se Marica rodila, i njihovi životi su se okrenuli prema zajedničkom domu i mirnoj budućnosti, da bi kobna sudbina poremetila njihov mirni život..

Karlo je volio prvi dom što ga je u miru stvorio sa suprugom Maricom. Volio je svaki kamen u dvorištu, svaki cvijet u vrtu, a stara lipa kraj prozora bila mu je svetinja iako se tek prije tri godine doselio u ravno Turopolje. Karlo je tiho došao u Hrvatsku i narod Turopolja ga je prihvatio i zagrlio kao svojeg sina. Bio je čovjek, ponosan i sretan Hrvat u svojem domu a povrh svega voljen i poštivan, što mu je dalo snage u teškim i posljednjim danima njegova života. Karlo je tiho napustio svoj voljeni dom. Oprostio se od najveće ljubavi svojeg života, suprugom Maricom i preselio se u vječni život po Božijoj volji.

Karlo je pokopan u župi Sveta Klara a misa zadušnica je bila služena u istoimenoj crkvi koja gordo i ponosno stoji preko tristo godina i prima u svoje okrilje svaku dušu da mirno počiva u njenim dvorima.

Supruga Marica želi se ovim putem zahvaliti svima koji su pomogli na bilo koji način u njenim najtežim trenutcima tuge i boli. Najprije se želim zahvaliti bratu Stjepanu Šimir i njegovoj obitelji koji su mi pomogli u teškim danima Karlove bolesti, i oko pripremanju za i poslije sprovoda, zatim bratu Zlatku Šimir koji je također bio u pomoći na svakom koraku. Bratiću Marijanu i njegovoj ženi Jasni za mnoge sate provedene sa mnom i Karlom i pomoći oko pogreba. Jurici Šimir i njegovom prijatelju što su nosili križeve pred pogrebnom povorkom. Susjedima: Vlatku Malkoč, Vladi Kovačić, Miji Janječić i Tomislavu Matak koji su nosili posmrtne ostatke voljenog mi supruga.

Posebna hvala Krlovom bratu i nevjesti koji su došli iz Dužice sa sinovima i snahom da isprate brata i strica na vječni počinak. Velika hvala sestri Ivici Sopta koja je bila sa nama par dana prije Karlove smrti i pomogla oko pogreba. Velika hvala nećaku Marinu Sopta i njegovoj obitelji na pomoći i utjehi što su mi pružili a isto tako i njegovoj majci, Karlovoj sestri, Darinki.

Posebna hvala našem vjenčanom kumu Marku Nosiću i prijateljima: Mili Boban, Miško Maslač, i Mladen Dedić u čije ime je je došao na sahranu. Velika hvala Karlovom rođaku Predragu i supruzi Bobi za svetu misu održanu u crkvi Hrvatskih Mučenika u Mississaugi i svima koji su prisustvovali.

A sada velika hvala Velečasnom Bakra iz Svete Klare i mladom svećeniku iz Franjevačkog reda koji su bili uz mojeg supruga u zadnjim trenutcima njegova života i koji su se uz misno slavlje i sproved oprostili sa Karlom i u njegovo ime sa svima nama prisutnima. Gospodinu Glavaš njaljepša hvala na prelijepom održanom govru i utješnim riječima. Hvala doktoru Zorislavu Devernay koji je svaki dan dolazio posjetiti Karla i ublažiti mu teške bolove.

Stjepan Radman hvala ti što si ispunio Karlovu posljednju želju i završio naš voljeni dom. Članovima odsjeka 975 HBZ velika hvala na donaciji za Cancer Society u Karlovo ime. I na kraju velika hvala Velečasnom Ivici Kecerinu koji je došao iz Mississauge i posjetio naš dom, i Karlov grob a meni pružio mnogo utješnih riječi.

Zahvaljujem svim prijateljima i robini iz Canade, Amerike, Njemačke i Hrvatske na pozivima u utjehama.

Dragi Karlo tvoja prerana smrt odnijela je pola mojeg srca, a druga polovica će vječno tugovati. Hvala ti za najljepših sedam godina braka i ispunjenju svih naših zajedničkih želja i snova, koje ćemo nastaviti kad se ponovno sretnemo. Neka ti je laka Hrvatska zemlja i počivao u miru Božijem, u tišini Turopoljeske ravnice.

Sa srcem punim tuge.
Supruga Marica.

Izvor: Otporaš.

Stric Ivan!

2 Comments on IN MEMORIAM PETNAESTE OBLJETNICE SMRTI KARLA SOPTE

  1. Počivao u Miru Božejem, dragi hrvatski brate Karlo Sopta!

  2. Neki su mi se javili, neke i poznam, pitaju me da im malo više pojasnim: tko je taj Karlo Sopta? Jedan me doslovno pita:…dali je to taj isti Karlo u ime kojeg se je pisalo neko KARLOV PISMO i slalo se članovima organizacije OTPOR? Sadržaj tog pisma je uznemirilo čak i američke federalne vlasti do te mere da su neki članovi organizacije Otpor bili pozivani na GRAND JURY, VELIKA POROTA…

    Karlo Sopta je bolje poznat kao HRVATSKI HERCEGOVAC, jer se je cijeli svoj život više borio za Hrvatsku kao Hrvat, nego kao Hercegovački Hrvat. Karlo Sopta je iz sela Dužice blizu Širokog Brijega.

    Što se tiče “KARLOVO PISMO” čuo sam nešto o tome, ali mi detalji nisu poznati, te poradi toga ne mogu mnogo ili ništa o tome reći. To “KARLOV PISMO” bilo je na dugo i široko pretresano na njujorškom sudu desetorici (10) Hrvata od 15 veljače do 14 svibnja 1982. godine. Ima toga mnogo za reći, ali, mišljenja sam da bi treble otvoriti jedno posebnu rubriku ili Kolumnu s naslovom: IZ HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE. tad bi se svaki zainteresirani hrvat i Hravtica mogli iznositi svoja saznanja što obi znaju ili šta su doživjeli u hrvatskoj političkoj emigraciji.

Comments are closed.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: