Novo!

Ispovijed jednog rokera

Do početka Domovinskog rata živjeli smo onako kako su nam drugi diktirali i tjerali nas da živimo onako kako su drugi mislili za nas, ali kakav sam kreten uvijek sam radio ono što je zabranjeno pa tako sam živio kontra onoga što su drugi htjeli. NAJSLAĐE JE ZABRANJENO VOĆE. U mladosti sam bio buntovnik i rocker i radio sve ono što su mi branili počevši od malih nogu odlasci u crkvu prije škole, nošenje duge kose odlasci u disco klubove izbjegavanje cajki.

Prkosio svim onima koji su mislili da su oni gospodari svijeta. Do početka Domovinskog rata moji najbliži roditelji braća sestre supruga sve su znali o meni i mom životu nekima se to sviđalo nekima nije ali sam takav bio i takav sam ostao i takav ću umrijeti. Sad dolazi ono što mnoge zanima ali je to samo moj dio nevažnog života u kojemu sam bio čovjek i ponosan na svoje djelo. Svi smo mi otišli u Domovinski rat kao osobe puni razumjevanja ljubavi prema Domovini i svojima bližnjima iako je mogu otvoreno reći, bilo negodovanja i u mojoj obitelji zašto sam se u to upustio a sa pitanjima pojedinih, a posebice bivše supruge “PA ZAŠTO SI OTIŠAO MI NISMO UGROŽENI ŽIVIMO U ZAGREBU TU NEĆE BITI RATA” – i još mnogo kojekakvih sličnih pitanja koja su me opet iz inata tjerali naprijed da ustrajem u onome što mi moja narav i moja buntovnost nalaže cijeli život.

Prije rata smo otišli kao normalni i psihički stabilni ljudi i sami za sebe kažemo da smo se isti vratili iz rata,ali nažalost to su samo naše misli i želje rat je ostavio posljedice na svima nama pa tako i na meni. Mi svi mislimo da smo isti oni ljudi koji su otišli da smo se takvi i vratili nakon nametnutog nam rata ali se varamo. PROMIJENILI SMO SE. PROMJENE MI SAMI NA SEBI NE VIDIMO ALI IH UVELIKE VIDE OSOBE KOJE NAS ZNAJU PRIJE DOMOVINSKOG RATA. Te promjene koje su se desile kod mene i većine branitelja su odredile naš daljnji život koji i nije neka idila i ljepota življenja.

Mnoge koji nisu osjetili strahote rata i zbivanja zanima život jednog branitelja u tom periodu Domovinskog rata, ali taj period mog života je moj osobni život koji sam proživio s braćom po oružju i samo s njima mogu o tome raspravljati, nikako s obitelji kojoj sam osigurao miran život.

Taj period koji zanima moje ukućane je uzrok svih nesuglasica u obitelji jer ih nisam htio s tim opterećivati iako su svi htjeli sve znati a posebno bivša supruga. Poslije Domovinskog rata živio sam onako kako sam mislio da je u redu osigurati normalan život za dijecu suprugu i ponašati se normalno školovati dijecu što sam i uspio.

S vremenom posljedice dolaze same od sebe na koje nisam mogao utjecati a mnogi za to nisu imali razumjevanja a posebice bivša supruga. S vremenom sam kao i mnogi obolio (karcinom) šest mjeseci sam se borio za život svi su digli ruke od mene i čekali dan kad ću umrijeti, ali zahvaljujući dragom Bogu i to sam pobjedio.

Tih šest mjeseci je bio pakao od života zatvorio se sam u sebe i svakim danom razmišljao o onome što sam proživio i s čime sam se Bogu zamjerio i tu dolazi do problema u mom životu. Umjesto razumjevanja i podrške posebice supruge koja je sve znala o meni prije rata i poslije rata nije imala razumjevanja za moje ponašanje i kao u većini slučajeva. Došlo je do rastave braka, sama rastava i tragedija oko nje, nij problem nego je problem u to vrijeme bio taj što si je ona uzela za pravo da mi zabrani viđanje dvije maloljetne kćeri iako nisam imao sudsku zabranu viđanja istih njena samovolja.

I pored rastave pomagao sam da djeca normalno žive i da imaju najosnovnije za život. Nije mi dozvoljavala obilazak kćeri osim u određenoim trenutcima i to je bilo samo onda kad sam trebao donijeti novce da pod navodnicima da djeca imaju a ista je te novce koristila za svoje užitke i provode. Radi ti njenih provoda sad sam na sudu jer sam joj zaprijetio i opsovao kad sam htio vidjeti dijecu.

Nazovem je u Petrinju da ću doći vidjeti dvije kćeri ona nadrkana. Probudio sam je rano oko 11h da ne smijem doći da će zvati policiju i tu nastaju problemi. Na zabranu, kakav sam po naravi odmah sam planuo kao napalm i rekao: “JEBAĆU MAJKU I TEBI I POLICIJI I ONOME TKO MI ZABRANI VIDJETI DJECU!”

Isti tren me je prijavila za prijetnju na policiju i to ne onako kako sam ja rekao nego je navela da njoj i drugima prijetim da ću u slučaju zabrane njih pobiti pa se ti sad brani nakon tri godine. I za kraj jutros sam imao parnicu svjedok koji me je trebao braniti je isto moja najstarija kćer koja je pobijala sve te prijetnje. Ali sudkinja je sve njene izjave okretala u zapisnik samo s namjerom da meni napakosti i mene proglasi krivim.

Kad sam se javio za riječ za to njeno nametanje, sudkinja me je istjerala iz sudnice novo ročišta je zakazala za 26.01.2016.godine. Moja reakcija na to je uobičajena bez dlake na jeziku- Neću doći na to ročište.

I jebaću vam majku komunističku pa me sad sudite.

KRIV SAM ŠTO NE DAM SVOJE I SVOJ KAMEN.

Napisao:Senad Patrik Omić

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

1 Comment on Ispovijed jednog rokera

  1. Niko Debeljak // 24/11/2015 at 10:46 PM //

    Svaka ti čast kad si tako iskren i bez dlake na jeziku……

Comments are closed.

%d blogeri kao ovaj: