Novo!

Istina je voda duboka…

istina oslobađa...

Kako objašnjavate da je kanadski emigrant iz Gruda Gojko Šušak kada je postao hrvatski zamjenik ministra obrane, za šefa vojno-obavještajne službe SlS postavio šefa hrvatske UDBA-e Josipa Perkovića koji je sa hercegovačkim udbašima, kako tvrdite, ubijao hrvatske emigrante?

“Pokojni Gojko Šušak bio je najobičnija budaletina! Odlično ga poznajem jer smo zajedno išli u gimnaziju. Zahvaljujući njemu, na račun paradržave HR i Herceg-Bosne najviše se obogatio Vlado Šoljić, koji je Šušku bio kum iz njegovog prvog braka sa Crnogorkom koja sada živi na otoku Krku. Takav politički “malokalibar” kakav je bio: Šušak nije mogao postaviti Perkovića. Šefa SIS-a Perkovića je postavio osobno dugogodišnji suradnik vojne kontrašpijunaže jugoslavenske vojske Franjo Tudman, prvi predsjednik neovisne Hrvatske…”

Imate li ikakvo pokriće za tvrdnju da je Tuđman radio za KOS?

“Tko je mogao biti general JNA i dio Titovog personala? Samo aktivni KOS-ovac! Što je bila demokratska 1990. godina već početak osvete poražene političke i vojne frakcije SK Hrvatske iz 70-ih godina nad strujom koju je tada podržao Tito. KOS i UDB-a su, kao i 70-ih pobjednicima Titove frakcije, asistirali novoj “demokratskoj i slobodnoj” vlasti početkom devedesetih.”

“Tuđmana u emigraciju šalje KOS i daje mu putovnicu, promovira ga u lidera hrvatske emigracije iako on nikada nije bio istinski emigrant. Čak mu osiguravaju članstvo u HOP-u što je bilo suludo. Kada postaje predsjednik Hrvatske, za ministra policije dovodi počasnog građanina Valjeva Josipa Boljkovca, čija je žena rođena sestra generala JNA i posljednjeg ministra jugoslavenske policije Petra Gračanina. Upravo je Gračanin kreirao “balvan revoluciju” u Kninskoj krajini. Za šefa hrvatskih službi’ Tuđman postavlja Josipa Manolića, osnivača hrvatske UDB-e i oficira KOS-a.”

Znači, Vi vjerujete da se Tuđman dogovorio sa Miloševićem o podjeli BiH, a da su mreže KOS-a i UDB-e asistirale u realiziranju takvog plana?

“To je jedina i prava istina! S nama se Tuđman nije dogovarao i oko podjele Bosne a sa Srbima nikada se i ne bi mogao dogovoriti. Zato je igrao na provjerene saveznike koji su obiteljski ili prijateljski bili vezani sa Beogradom. Od hrvatske emigracije Tuđman je dobio desetine miliona dolara pomoći, ali nas je smatrao neprijateljima. Tuđman je zapovjedio ubojstva Ludviga Pavlovića u Hercegovini i Mire Barešića u Hrvatskoj. Kada je ubijen i zapovjednik HOS-a BiH Blaž Kraljević, mi smo shvatili da nas je Tuđman otpisao. Umjesto nas koji smo inzistirali na savezništvu sa Bošnjacima, on je u Hercegovini uspostavio strukturu ljudi čije su karijere “stvorile” tajne jugoslavenske službe: Matu Bobana, Slobodana Praljka i Jadranka Prlića.”

Foto:T.Naletelić,u bolnici,nakon napada Arkana kiselinom u oči!

11828607_1651661705047982_4386190919664593803_n

Mesić je bio pozivan na informativne razgovore…

“Neki su mediji objavili zapisnike Mesićevih razgovora, iz vremena disidencije, s djelatnicima Službe državne sigurnosti, ali iz njih se vidi samo to da je Mesić bio pozivan na informativne razgovore kao osoba nad kojom se vodi operativna obrada i da tu nikakve doušničke suradnje nije bilo.
Nikakav karton nije objavljen. Isto vrijedi i za mnoge članove vrha HDZa, SDP-a, HSLS-a i drugih stranaka, koji su ne jednom bili izloženi napadima da su udbaši…”

“Nedvojbeno je, dakako, da su Udbaši bili Josip Manolić i Josip Boljkovac. No oni nisu radili za Udbu, nego je Udba radila za njih. Najvažnija poveznica stare i nove službe, starog i novog sustava, Udbe i SZUP-a odnosno SOE, ipak je Josip Perković.”

“Njemačka tv-postaja ARD je zaključila da su “bivši jugoslavenski tajni agenti nakon 1991. jednostavno ostali na sličnim pozicijama u MUP-u i promijenili stranu, ali obavljajući iste brutalne zadatke”. Izvođenje Perkovića – čovjeka koji zna sve tajne Službe, kako za vrijeme socijalizma tako i pod Tuđmanom – pred njemački sud, zato je prestrašilo mnoge ljude u Hrvatskoj.
Oni su, naime, živi i zdravi, najčešće i bogati i moćni, a sada im umjesto mirne mirovine prijete sudovanja i zatvori. Ubojstvo Stjepana Đurekovića zato bi moglo predstavljati razdjelnicu u hrvatskom političkom životu.”

“Tek kada sam 1992. godine postao djelatnik hrvatskog SIS-a, tamo sam sreo Perkovića koji je bio šef SIS-a i zamjenik ministra Gojka Šuška.
Tada sam shvatio tko je on. Nisam mogao vjerovati, ostao sam zapanjem. Munjevito sam odvrtio cijeli film te shvatio da Perković, koji je ubijao Hrvate, stoji na čelu nove hrvatske obavještajne službe. Cijelu priču ispričao sam Šušku, koji me pristojno saslušao i rekao:
– Pusti sad to, mi smo u ratu i sada je najvažnije obraniti Hrvatsku, a to će doći na red kasnije.”

Shvatio sam, iako moram priznati s gorčinom, tadašnju parolu pomirenja, ali ipak s nadom da će ubojstva hrvatskih domoljuba jednog dana biti procesuirana, da će biti uredno provedene istrage i lustracija.”

Što povezuje Budimira Lončara, Josipa Manolića i Josipa Boljkovca?

“Ova trojica dugovječnih jugoslavenskih i hrvatskih političara svoje su karijere pri kraju i neposredno nakon Drugog svjetskog rata počeli u Ozni – Odjeljenju zaštite naroda, kako se tada zvala Titova tajna politička policija.
I to kao prvog šefa špijunskog odjela Ozne postavlja Dalmatinca Maksa Baću koji je preuzeo vlast u Dalmaciji nakon talijanske kapitulacije te naknadno organizirao Titov dolazak na Vis i kao takav imao najprisnije kontakte s engleskom vojskom te se iz toga opet vidi tko je za Oznu bio “glavni protivnik”. Kada je nakon Beogradske operacije u jesen 1944. Titova vlast definitivno utvrđena, Ozna postaje instrument revolucionarnog terora koji je u prvim mjesecima nakon oslobođenja bio masovan i nesistematičan, gotovo stihijski, što se opravdavalo kao obračun naroda protiv “izroda”, odnosno neprijateljskih “pomagača” i “petokolonaša” kategorijama u koje su uključivali sve one koji stvarno ili potencijalno nisu priznavali Titovu vlast te je tako stradao veliki broj ljudi koji u okupacijskom sustavu nisu imali nikakve uloge.”

“Zahvaljujući Vici Vukojeviću, jednom beskaraktenom čovjeku, danas sucu Ustavnog suda Hrvatske i novokomponiranom povjesničaru ustaške emigracije Boži Vukušiću koji po nalogu svojih starih poslodavaca Ivana Lasića i Stanka Čolaka piše gluposti u “Tajnom ratu UDB-e” i “Čuvarima Jugoslavije”.

“Obitelji Lasić i Bradvica nemaju komunističku prošlost. To su, po meni, obučeni egzekutori sistema koji su služili prvo Josipu Brozu Titu, poslije identično Franji Tuđmanu i Slobodanu Miloševiću. U stvarnosti, oni su provodili teror i bili iznad svojih vođa jer su i vođe prije njih bili dio državnog terora. Motivi su bili lične privilegije, bogaćenje i moć da se svako ko je na vlasti drži pod kontrolom. Ivan Lasić je bio najkrvoločniji. Počeo je kao učitelj u osnovnoj školi u selu Rasno, a onda prebačen za upravitelja đačkog doma u Širokom. U službu ga je vrbovao ekonom u domu Tadija Lončar, kasnije šef širokobriješke UDB-e, koji ga je preporučio Stanku Čolaku. Kada je Stanko Čolak 70-ih postao šef u Beogradu, njegov brat Drago Čolak bio je šef UDB-e u Mostaru, a treći brat Ivan Čolak šef širokobriješke službe. Lasić i Lončar su postali vođe profesionalnih ubojica koji su ubijali naše članove po Njemačkoj. Poslije im se po liniji partije priključio Jerko Bradvica. To je bio operativni vrh UDB-e protiv hrvatske emigracije, koji je planirao stvaranje saradničke mreže u emigraciji i organizirao ubistva u inozemstvu. Posao su koordinirali sa šefovima UDB-e Hrvatske Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustaćem. Nisu oni bili nikakvi fanatični komunisti.”

“Vukojević i Vukušić su bili članovi komisije Hrvatskog sabora koja je 1992. i 1993. hapsila i isljeđivala šefa splitske UDB-e Blagoja Zelića i Petra Gudelja jer su ih sumnjičili da su organizatori ubojstva Brune Bušića. Mučili su ih u obiteljskoj kući tadašnje urednice HRT-a Ksenije Urličić na brdu Kruševo iznad Omiša.”

“Ja sam Bušiću osigurao falsificiranu njemačku putovnicu s kojom je pobjegao iz Jugoslavije i bio je pod mojom zaštitom. Na dan ubojstva Bušića u Parizu 1978. Vice Vukojević je bio u Parizu. U filmu o ubojstvu Bušića, Vukojević je optužio Josipa Perkovića za organiziranje ubojstva a, navodno, dokaz mu je snimka premlaćenog Gojka Zelića koji jedva govori.”

“To nije istina i mislim da Vukojević zna mnogo više o organiziranju ubojstva Bušića jer je moguće da je u njemu i sam sudjelovao. Poslije Bušićevog ubojstva Vukojević je postao zamjenik direktora u nekoj zagrebačkoj firmi, mislim Tehnogradnji, čiji je tadašnji direktor bio Zlatko Tomčić, današnji predsjednik HSS-a Hrvatske. Bože Vukušić je u mom lokalu ubio Jusufa Tatara, radnika koji je dolazio kod nas i nikada nije pravio probleme.”

“Poslije su uhapsili i mene jer je Vukušić to pokazivao kao samoobranu od špijuna UDB-e što je glupost. Ja sam mu trebao dati alibi, ali nisam htio jer je ubio nevina čovjeka. Zato mi se kroz stavljanje imena na spisak suradnika KOS-a Bože Vukušić pokušava osvetiti. Ko je bio Vukušić, vidjelo se tek kada ga je Tuđman uspio izvući sa doživotne robije iz njemačkog zatvora. Dakle, on je najobičniji kriminalac koji je prije rata pljačkao stanove i koga je u Karlsruhe meni poslala UDB-a što je srbijanski udbaš Božo Spasić i napisao u svojoj knjizi.”

Kakav je status imao Vaš rođak Mladen Naletilić Tuta u hrvatskoj emigraciji i da li je kasnije zavrbovan da radi za SDB pod šifrom “Kobra”?

“Tuta i ja smo daleki rođaci. On nije bio u emigrantskim organizacijama, bavio se prostitucijom. Počeo je kao makro, a onda otvorio javnu kuću i kockarnicu u Singenu na Bodenskom jezeru. Potvrdio mi je da se u Italiji sastao sa Dragom Čolakom i još jednim operativcem UDB-e, ali mi je rekao da ga nisu vrbovali. Ja sam se Tuti otvoreno suprotstavio za vrijeme rata zbog ubojstva Blaža Kraljevića, zapovjednika HOS-a u BiH, i zbog njegovog premlaćivanja Hrvata koji su štitili susjede Bošnjake. Tijekom rata nismo razgovarali jer je bio “pušten sa lanca”, ali sam ga posjetio u zagrebačkoj, bolnici u Šimunskoj prije nego je izručen u Haag. Rekao sam mu u lice da su ratni logističari sada bogati biznismeni i ugledni političari, da je njegov general Mićo Lasić vlasnik pumpi, a da je on propustio šansu da se stavi na pravu stranu i sačuva kakav-takav obraz.”

Mislim da je on bio oruđe Franje Tuđmana i Gojka Šuška, koje su za svoje interese po Hercegovini zloupotrebljavali Mate Boban i Vice Vukojević. Onaj tko je donio Tuti dva miliona maraka da ubije Blaža Kraljevića pripada strukturi koja je objavila listu KOS-a u Nacionalu.

Izvor:Tomislav Naletelić,                                                                                                         pripadnik H.O.P-a

Prenio:Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

2 Comments on Istina je voda duboka…

  1. Franjo // 12/08/2015 at 3:39 AM //

    Žalosno ali istinito

Comments are closed.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: