Novo!

Ivanova priča, i viđenje nekakvih događanja…

Dragi prijatelju,
nisam imao namjeru ovako brzo opet pisati, ali svaki dan, koji eto živim u Lijepoj našoj, donosi neko sjećanje na prošla vremena. Tako sam upravo pročitao post na HOŠ-u o Gordanu Ledereru. I ne samo ovdje, već je i na TV bilo prilog o njemu i od ranije, takoreći od same njegove pogibije, znam za taj događaj i neljudski odnos prema ranjeniku koji je pokazala ta tzv. JNA, koja se klela u neka nebesa ljudskosti. Ustvari zločinci do zločinca. Sjetimo se samo
njihova postupanja s ranjenima u vukovarskoj bolnici. Više ne treba ništa reći.
S druge pak naše strane, imamo masu primjera ljudskog ponašanja i to puno više nego što to zahtjevaju Ženevske konvencije. Čitao sam na mnogo mjesta kako su naši borci postupali s ranjenima neprijateljskim vojnicima, a i gledao nekoliko puta film u kojem je prikazana briga pokojne Nevenke.
I da ne duljim, jutros stojim u redu u samoposluzi Konzuma i strpljivo čekam. Odjednom iza mene mlad čovjek, biti će do 30 godina. Odora, visok, stasit. Na lijevom džepu značka vojnog policajca. Obrijan, podšišan. Ja sam prilično visok, 180 cm. a on za glavu višlji od mene. I ja se stresoh, naježih i ne izdržah da mu ne ispričam ovo što sada tebi pišem. Oluja, biti će 5. ili 6. kolovoza. Bitnica odradila svoje i dobismo nekoliko sati odmora da se sredimo i pripremimo za daljnje napredovanje. No kako je uvijek sve štimalo i svatko je znao svoj posao, pripreme za dalje trajale su kratko i ostalo nam dosta vremena. Pokupismo usput neke pješake koji su također imali malo slobodna vremena i počesmo češljati selo. Prazno, nigdje nikoga. Idemo prašnjavom cestom, podijeljeni u dvije grupe. Na jednoj strani vodim ja, na drugoj strani ceste Josip, moj desetnik. Odjednom vojnik iza mene zazva ” Zapovjedniče stanite, nešto sam vidio u onoj kući “. Ćućnusmo. Gledam, ne vidim ništa. Svi puške isturismo preko suhozida. “Što je ” upitah, a on će ” Nešto se micalo iza prvog prozora, da opalim zolju “. ” Koliko imaš “, ” Dvije “, “Opali jednu “. Kratak razgovor. Zolja puče, ali nije pogodio prozor već u rub.
Odvali rub kuće do prozorskog okvira. Samo što je prašina legla iz izvaljena prozora po nama paljba. Pojedinačna, PAP-ovka. Uzvratismo po prozoru. Da ne bi tog vojnika, a ni dan danas mu ime ne znam, odoh ja pravo na cijev.
Od prozora do suhozida ni deset metara. Kuća skoro na cesti. Ovako mi spasio život i sada Ti mogu o ovome pisati.
U paljbi viče iz kuće ” Ne pucajte, ranjen sam “. ” Baci pušku ” vićemo. PAP-ovka kroz prozor. ” Izlazi…izlazi ” dalje ćemo. Opkolismo kuću. Sa zadnje strane ulaz.
Izlazi vani. Nizak, kod nas bi rekli metar i lamica ( žilet ) i to ne uspravno kada staviš lamicu već vodoravno. Nema u njemu 60tak kila. Prljav, neobrijan, sav zarastao. Na nogama razvezane čizme, hlaće maskirne, kao naše ali bljeđe, gore SMB košulja i isti takav džemper. Desnu ruku spustio uz tijelo, kaplje krv. Plaće. “Tko ima prvi zavoj “, ja ću. Javi se jedan naš da ima dva. “Zavij mu ruku “. Naš mu vojnik pocijepa nožem džemper i košulju. Negdje iznad lakta ili blizu njega, sve krvavo. Prostrijelna rana. Zamotasmo mu ranu.
Kuka i plaće. Drugi put ću ti pisati o razgovoru između nas i tog četnika. Sada dalje o ranjenicima.
Odvedosmo ga do gostionice, nekih petstotinjak metara nazad u selo. U gostionici u jednom kutu sjedi nekoliko zarobljenih četnika i čuva ih naša vojna policija. Predadosmo zarobljenika.
I tu bi bio kraj prići, kakvih je bilo bezbroj u ovome prokletom ratu koji su nam nametnuli da se borimo za slobodu, da Luka, zapovjednik satnije, nije kojih četiri ili pet dana kasnije negdje ispred Jajca stao na paštetu. Ode noga. Prebace ga u bolnicu. Dobismo 3 dana slobodno, i onako prljavi od terena i borbe, prije nego smo otišli kuća da se uredimo, mi u bolnicu u posjetu Luki, da ga pitamo za zdravlje.
Kirurgija, drugi kat. Upadosmo kako bi se reklo ko Huni i Avari. Sestre nas samo gledaju, ali ni jedna ne protestira. Nagledale su se na žalost isuviše rata i boraca pod oružjem, navikle. Popesmo se na drugi kat. Luka je bio smješten u zadnjoj sobi. Ispred njegove, otvorena vrata a ispred stoje dva naša vojna policajca, kao da si ih od brijega odvalio.
Višlji i snažniji od ovoga jutros kojeg sam sreo i koji me je na sve podsjetio.
Sada čudo. Gledaju oni nas, gledamo mi njih. Stali. ” Kuda ćete gospodo ” jedan će. Kratak razgovor i objašnjenje da idemo Luki u posjetu. ” Dobro, ali dugo oružje ostavite ovdje uza zid “. Odložismo puške. Prolazim pored otvorenih vrata i zavirujem u sobu. Svi kreveti prazni, samo u jednom leži jedan, obrijan, okupan, uredan. Čiste plahte, jastuci se bijele. Desna ruka u gipsu skoro do ramena. Moj četnik koji me je skoro ubio. Eto tako smo moj prijatelju mi hrvatski vojnici postupali s ranjenicima. A ja se okretoh iz reda u Konzumu, promrmljah nešto nakon što sam onom mladiću ispričao cijelu priču, odoh u zadnji red među stalaže i dobrih desetak minuta nisam mogao nigdje.
Teško je sjetiti se svega.
Izvor: Ivan

2 Comments on Ivanova priča, i viđenje nekakvih događanja…

  1. Krešo // 20/08/2016 at 8:11 PM //

    Otkud mene na naslovnoj slici? Aj neka, ipak je slika s ratišta HVO-a, Ljubušaci na stolačkom ratištu, legendarna Petica 92. g.

Comments are closed.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: