Novo!

Iz pera ratnika…

Dragi prijatelju, rekoh Ti da ću ti pisati o svemu.
Moj dobar prijatelj iz Zagreba često me pita da mu pišem, ali njemu nekako ne mogu ovako. Onaj koji nije pušku držao, neće razumijeti. Time ne želim njega omalovažiti, ili bilo koga drugoga, ta nismo svi mogli u borbene postrojbe. On je bio zadužen kao ing. kemije za masu skloništa i pućanstvo u njima.
I on je dao svoj doprinos, kao i onaj kuhar koji nam je svaki dan spremao obroke za bojišnicu, ili moja supruga koja je pod granatama ( i mnogi drugi učitelji ) išla u školu i držala kakvu-takvu nastavu, ili ona trgovkinja koja je kada bi god uzbuna završila u gradu, a to je bilo rijetko, otvarala vrata dućana da ljudi mogu kupiti hranu. I svi ostali koji su bili na svojim radnim mjestima.
Znam za doktore radiologije.
U neuvjetnim okolnostima i neuređenom mjestu, potpuno nezaštićeni,  snimali su rentgen aparatima naše ranjene, pa su 3 ili 4 godine nakon rata doslovno svi oslepljeli od zračenja, jer nisu mogli u tim uvjetima osigurati ispravnu zaštitu, a trebalo je ranjene snimiti. Itd…itd…itd…
No ovaj put želim o nečem drugom.
Danas, kao i svaki dan, na dan početka VRA “Oluja” čitam sav dnevni tisak koji je dostupan na internetu. I ne samo naš. Čitam i njihov. A zna se tko su oni.
Oni preko Drine. Od njih ništa nova. Sve po starome. Ustašoidni Hrvati i tako redom.
JBM pas, u cijelom ratu vidio sam jednog jedinog u crnome, a i taj je bio zakleti Ustaša kao maloljetnik 1943. Sada nije bio u našim postrojbama, ali nas je znao posjećivati na bojišnici, pa mi nije jasno koje su to Ustaše stvarale Hrvatsku ?
Ako se domoljublje smatra ustaštvom, onda sam najveći Ustaša. Priznajem. I nikome ne dam da mi to uzme, moje Ustaštvo. Moje domoljublje.
Kada me god pitaju zbog čega sam bio dragovoljac, ja kažem: 4 stvari, moja obitelj, moj grad, moja Lijepa i iznad svega on, Bog. Eto tim redom.
A kada pričam sa suborcima, isto.
No čude me naši. Kao da su zaboravili ili nedaj Bože stide se svoje države.
Osim pokojeg stijega na ponekoj državnoj zgradi ili instituciji, pa onda na kafiću mog dobrog prijatelja s kojim sam ratovao, a na njegovu kafiću stijeg je cijele godine, i na mom balkonu za svaki državni blagdan, a naročito za ovaj, za koji ističem stijeg cijeli dan ranije i sklanjam dan kasnije, nigdje niti jedne zastave. Zapitam se u kojoj ja to državi živim, za koju sam se to državu borio ?
Onda se sjetim filmova o SAD školama, ustanovama i stambenim zgradama pojedinaca. Svuda državne zastave.
A svako jutro u školama recitira se himna.
I zbog čega nije tako kod nas? Zato nam i jeste ovako, da omalovažavamo ono što smo krvlju stvorili.Kao da nas nije briga za Lijepu našu.
Istina, moram priznat, stidljivo se na još 2 ili 3 prozora pojave sitne zastavice u mom kvartu. A kvart je veliki. Ima brat-bratu 2.000 duša.
Eto to me boli. Ispada da smo u onom sistemu, a zovemo ga jednoumljem, više držali do jednoumnog domoljublja ( Jugoslavije ), nego sada kada imamo, slobodu, suverenu i samostalnu Lijepu našu.
Jako dobro se sjećam svakog ondašnjeg praznika Republike. Cijeli grad okićen zastavicama kao Božićno drvce. Danas, prođi glavnom šetnicom grada i ako izbrojiš stijegove više od broja koliko ima prstiju na jednoj ruci, onda si pravi. Ja nikada ne mogu više izbrojati od broja 5. Kao da smo stali u matematici na tom broju.
Eto, prijatelju to me boli.
Ako sam zbog toga zapeo u prošlosti, kako kaže moja “psihićka” i zbog toga pijem bonbončiće, neka. Nije mi žao.
Izvor: Ivan

1 Comment on Iz pera ratnika…

  1. Nikola // 04/08/2016 at 1:45 PM //

    Piši, samo piši, brate po oružju. Riječi lete, napisano ostaje. Uvijek će netko čitati. I ja sam bio dragovoljac i razumijem.

Comments are closed.

error: Content is protected !!