Novo!

Jakov Jurlina-Hrvatski bojovnik (špiljar)

12607280_1673688406223417_1574099786_n

 

(Mala Paklenica i Grabove doline su vlasništvo obitelji Jurlin od ranog 16-tog stoljeća…op S/I)

U svibnju 1969. jedan od jedanaestorice iz akcija 1948.-1949. na Velebitu, kad su u Maloj Paklenici imali sjedište i odatle odlazili u zasjede na područje Selina, kako bi iznenadili špiljarsku skupinu koja se sastojala od stanovnika Obrovca i okolice do onih iz Lukova Sugarja i Like, ispričao je:

“U početku su mirno krstarili, njih 130 – 140. Onda su 1945. ubili Tomu Jurlina iz Selina, odbornika Kotarskog NOO-a Zadar. Odmah je na zadatak, u potjeru, upućeno odjeljenje KNOJ-evaca, ali su ih špiljari dočekali kod Prezida, na granici Like i Dalmacije, te pobili. Poslije toga špiljari su, branili dalmatinska i lička sela, a pomagali su im seljaci iz sela. To nije potrajalo dugo, jer ih se dio predao, dio razbježao u manje skupine. Jednu od tih skupina činili su braća Dadić, zatim Jakov Jurlina i još jedan bojovnik. Skrivali su se na raznim terenima, a onda su se smjestili u Tulove grede, do vrha Alana, gdje su imali pećinu kroz koju je tekla voda. Tu su zimovali, a ljeti su krstarili po ličkim brdima. Njihovi bivši prijatelji i ratne kolege su im pomagali.

Upravo je ta skupina bila strah i trepet za komuniste, i partizane, koji su pretežno živjeli od stočarenja na Velebitu, krumpirišta, sijena i sječe drva. Zbog toga su milicioneri više puta išli sa stanovnicima da ih štite dok napasaju stoku ili kose sijeno. Jednog dana doznali su da špiljari lutaju po zaseocima Rujno, Javornik, Vaganac, Tomić, Erceg, Barić Draga, Jatari, Libinje, Dušice i drugima.

Čekali su ih podno(!?) Alana, u noćnim zasjedama, jedući samo kruh i krumpir, te pijući konjak i rum. Jedne večeri u početku travnja 1949. špiljari su došli na sastanak kod jatakinje, na brdo uza cestu preko Alana. Ubijeni su u trenutku kad su od žene iz sela primali cigarete, kruh i čistu odjeću. Lažljivi komunista se sam odao, gdje je naveo da su ih čekali ‘podno Alana’! Istina je da ih komunistički gadovi, nikada ne bi uhitili da nisu imali pomoć od prodanih duša – Izdao ih Martin Buzonja koji je na prijevaru dobio informaciju i lokaciju špiljara od njegove sestre koju su strijeljali na mjestu, prilikom izlaza iz špilje na Alanu.

Martin Buzonja je iz Selina i doselio se u Slavoniju – Bukvik ili Čačince) rano ’42god. Od njegove rođene sestre suprug je bio špiljar sa Jakobom, a njegova sestra i mnogi drugi mještani su hranili i oblačili špiljare godinama te donosili tajno i oružje i cigarete. To su radile, najviše žene, pošto su manje sumnjive bile od muškaraca. Imali su tajni kod (riječ ili rečenicu) i Jakob je bio jedini koji je odgovarao na te kodove, pošto je imao dobar sluh i znao je ocijeniti dobro (po zvuku izgovorenog) da li je sigurno ili ne.

Ovaj puta nažalost nije mogao ocijeniti da je od Martina Buzonje sestra izdala muža i sve špiljare. Kada su izašli špiljari na taj otvor kod Male Paklenice, komunistički krvnici su ih čekali i potom su otvorili vatru na njih sa svih strana. Pa i iz helikoptera kada su se raspršili. Mnoge su na mjestu ubili a druge teško ranili kao što je Jakob bio ranjen. Bili su žedni Jakobove krvi, i krvi braće Dadić pošto su oni držali tu grupu aktivnom, a u svom djelovanju su skinuli dosta komunista, ex partizana, i milicionera preko cijele Dalmacije i Like.

Martin Buzonja vjerovatno je dobio veliku boračku mirovinu za ovaj masakar. Znao je kao i svi drugi komunisti da mještani hrane i naoružavaju špiljare pošto ih nikada nisu uhvatili u krađi. Pozvao je svoju sestru u Slavoniju na hitni razgovor u vezi njenoga muža – i rekao joj da će on spasiti sve špiljare od smrti, i to ako ona njemu pomogne njih namamiti da se predaju. Sestra je povjerovala bratu i to je učinila, misleći da će njoj i njima narodni sud samo odrediti zatvorsku ili eventualno novčanu kaznu…no nije nažalost. Ona je strijeljana na mjestu. Ostalo joj petero male djece. Bez majke i oca su ostali.

A njen brat je to svjedočio. I njoj i drugima iz te legendarne skupine špiljara, je presudio: IZDAJOM!

Ostavili su ih u planini i o njihovoj smrti obavijestili mjesne odbore u Selinama, Jesenicama i Starigradu, te stanicu milicije u Obrovcu. U Selinama i Starigradu nisu vjerovali, pa je iz Obrovca krenuo kamion da odveze tijela špiljara. Dovezli su ih do crkve i Dadićeve kuće u Selinama, gdje su bili tri dana, da se svijet uvjeri u njihovu smrt….”

 

kuća

 

( Špiljare su razapeli i ostavili na križu!…op.S/I)

(Jednako tako je, rečeno je, u Gospić dovezeno tijelo ustaškog pukovnika, Delka Bogdanića, jer “narod nije vjerovao da je mrtav”…op S/I)

Mnogi špiljari su na mjestu ubijeni a Jakov Jurlina je bio teško ranjen i živ uhićen skupa sa još dvojicom špiljara koje su natrpali u kamione i odveli u Obrovac na mučenje. Pokušali su natjerati Jakova da imenuje sve ljude koji su im pomagali i hranili toliko godina a on je njima samo hrabro u oči gledao i nije nikoga odao. Koliko se zna, mučenje je trajalo par dana u Obrovcu i zatim su od pakosti, Jakova i drugu dvojicu razapeli i teško mučili. Ova dvojica su umrli u Obrovcu a Jakov je ostao na samom rubu života. Svu trojicu su dotjerali u Seline i ponovo razapeli u dvorištu popove kuće i natjerali narod i malu djecu da ih gledaju i priznaju tko im je pomagao.

Tako se stvaraju legende…

Sve se sa razlogom događalo! Mogu li na to odgovoriti policajci i povjesničari, ili im treba dodatno tumačenje, sociologa, osobito folklorista, onih koji znaju kako nastaju i šire se legende?

NIJE POTREBNO!

Špiljari, križari, škripari su postali, bili, i ostali simbol nesalomljivih boraca za slobodu hrvatskog naroda, koji su svoje živote položili na oltar Domovine. Članovi iz obitelji Dadić i Jurlina, su pobijeni jer su bili zakleti antikomusti, i hrvatski Domoljubi!

A ostale članove obitelji je UDBA progonila, po cijelom svijetu!

Izvor: JNO

Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

žig veći

 

3 Comments on Jakov Jurlina-Hrvatski bojovnik (špiljar)

  1. Hvala ljudima koji nisu zaboravili.
    Hvala na ovom iznenadenju.
    Jakov Jurlina je od moje Majke stric, mladi brat maminog oca (Mog djede) Nikole Jurline koji je sa svojim netjakom Marijanom Jurlinom branio Durdenovac isto su bili Krizari, nisu napustili svoju domovinu vec su ostali se boriti do zadnje kapi krvi.
    Njihov otac Jure Jurlina poslje mucenja od strane OZNE ipak je dao svoje sinove i netjaka za slobodu domovine, Jure Jurlina je bio kao cijela obitelj proganjan iz Selina i Velebita u Koprivnicu gdje je umro. Njihovo imanje u Selinama, Velebitu i Jurlinama je oduzeto od strane komunista i nikada nije vraceno prezivljenoj obitelji.
    Ponosan i zahvalan sam na moju obitelj.

    • Takva priča se ne može zaboraviti, i ne smije. Trovali su nas Boškom Buhom i Savom Kovačevićem, a imamo junake i heroje, kakve malo koja zemlja ima. BIla mi je čast, staviti priču na stranicu. Neka čitaju, i neka pamte djeca i budući naraštaji…Pozdrav iz Slavonije.

  2. Poznavao sam u San Francisku Marka Miletića i Tomu Župana. Mislim da je marko od Senja a Tomo Župan od Zadra. Obadvojica su bili u hrvatskim dobrovoljačikm jedinicama, tj. Ustašama. Nisu se povlačili. Ratovali su protiv Ozne/Udbe po Velibitu. Pričali su mu da su se moral rastati pred konac 1948. godine. Marko Miletić je prešao granicu točno, mako mi je pričao na Novu Godinu 1949. Tomo ne znam točno kada je prešao granicu, ali su mi ostale njihove priče u sijećanju.
    Slava im!

Comments are closed.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: