Novo!

Jerko i Ilija Zorić, pripadnici, 2 satnije, 4 bojne XIII Stajaćeg zdruga!

11036450_1613372948921630_3807956510087318594_n
Kako početi pisati odgovore na ovakvo pitanje?
Kako pretočiti sve ono što osjećam u jedan tekst koji nije uobrazilja već iskreno poštivanje i ljubav koju osjećam prema svojoj Domovini, i svom narodu? Malo mi je jedan život da bih to pokazao svojim djelom i životom koji je nadasve častan i pošten, onako kako me je moj djed učio, dok sam bio dijete. Eh, moj djed…
Dugo godina sam se pitao zašto taj sitni starac šuti dugo, zašto sjedi na oko zamišljen, i ispija fraklić sa rakijom? Nisam se usudio pitati njega osobno već sam pitao mamu…ona je govorila-takav je! No kada sam krenio u osnovnu školu, negdje u starim slikama i stvarima sam našao jednu vojnu knjižicu. Otvorio sam je i pogledao što u njoj piše. U njoj je pisalo-BIO NA STRANI OKUPATORA!
Ispitujući oprezno, došao sam do saznanja da mi je djed bio Ustaša i da je 45 godinu dočekao u uniformi. Nakon toga je uslijedio poznati scenarij. Bleiburg, Križni putevi, osude komunističke vlasti… Djed mi je bio najveća sirotinja u Vrbanji. Partizani kada su upadali u dvorišta nosili su sve što je bilo za ponijeti. Uzimali su kukuruz, žito, djedove konje su odvodili, nisu pitali-otimali su!
Ostao sam zatečen. Mater mi nikada nije govorila o tome, nikada nisam niti pitao djeda, no polako jedna za drugom su stvari sjedale na svoje mjesto. Čika Franjo, djedov brat je šepao…on je bio domobran i ranjen je bio u nogu. U domobranstvu je bio od 41-45 godine. U redu stvar. No što je bilo sa mojim djedom? Mater je imala tetku, u Vrbanji, Ivku Zorić, koja je imala dva brata, Jerka i Iliju.
Obojica su nestala na Križnom putu. Točnije u Jazovki. Pred njom su ubijeni i ubačeni u nju. Jerko i Ilija su bili Ustaše, i bili su pripadnici, 2 satnije, 4 bojne XIII Stajaćeg zdruga.
(Tek prije par mjeseci sam saznao od suseljana mog, Ivice Ćosića Bukvinog, da su obojica završili u Jazovki, vezani žicom za ruke!)
Jedan put kada sam dolazio kod mamine tetke, mislim da sam bio negdje na početku srednje škole…baka Ivka kad me je vidjela počela je gorko plakati…Pitao sam mamu što je bilo? Baka Ivka me je odvela u sobu gdje je na zidu visila jedna slika. Ostao sam u šoku. U odori, u tom ramu je bilo moje lice, i što sam stariji bivao sve sam više ličio na tog mog pretka. Jerko Zorić!
To ime me je ispunjavalo ponosom. Djeda kada sam pitao, za Jerka, mi je rekao kroz smijeh-Zajeban je bio!
Jerkova djevojka, Ada, koja je ostala bez njega, i nikada se nije udavala, je samo rekla jednu rečenicu koju ću pamtiti do kraja života- Koja je cura Jerka imaIa za momka ta se nikada nije udavala! Teta Ada, je ostala sama. Nikada se udala nije. Sad je vjerujem sa njim. Negedje na nekom boljem mjestu, ma gdje bilo.
Kada je počeo domovinski rat, i bombardiranje Vukovara, Nuštra i Vinkovaca, dolazio sam u gardijskoj uniformi kao pripadnik 2.bojne 3GBR kući sa Dodge-om Prve /pomoći, i tad kada sam ulazio u podrum i vidio sam neopisivi ponos na licu tog starca, mog djeda! Pitao sam ga u jednom dolasku kući: Dida jel ovako bilo i za vrijeme tvog bojevanja? Odgovor me je šokirao…-nije Ivice, nijedna bomba nije pala na Vrbanju. Dolazili su u selo, Hanđžar divizija, Nijemci, no nijedna bomba nije pala na selo.
1991 godina. Jesen. Što je vrijeme odmicalo, okršaj i bombardiranja te napadi su postali sve učestaliji, i okrutniji. Doživio sam 13 primirja. To su bila primirja, kada su tukli po Vukovaru, Nuštru, Bogdanovcima najžešće.
Što sam htio reći?
Svaki život u Hrvatskoj je onda kao i za vrijeme Domovinskog rata, bio podređen samo jednom cilju-OSTVARIVANJU NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE! Od 1941 do 1951 godine je skoro milijun Hrvata i Hrvatica izgubilo živote za vrijeme rata, Bleiburga i Križnog puta, i raznih logora smrti koje je vampir Tito napravio diljem Hrvatsk. Pokušali su komunisti uništiti san o našoj domovini, no nisu uspjeli.
Priče o hrvatskim bojovnicima se nigdje nisu mogle pročitati, nije ih zapisala povijest niti uđžbenici, ali su se zato prenosili usmenom predajom, od usta do uha, i tako redom! To su bile u doba komunističke tiranije, vrlo opasne stvari koje se nisu smjele pričati niti pisati o njima. Uđžbenici nisu pisali o 500.000 Hrvata poklanih i pobijenih na Bleiburgu ali smo zato morali svi čitati o nekom Savi Kovačeviću i Bošku Buhi.
E to je strahota-ne ponovilo se!
Iz tog razloga i postoji ova stranica,”Hrvatsko Obrambeno Štivo”, da se ne zaboravi, neka ostane upisano na ovoj web stranici, ako mjesto nisu pronašli u uđžbenicima, heroji poput mog djeda, njegova brata Franje. Jerku i Iliji Zoriću kojima se niti grobovi ne znaju, osim da su pobacani u Jazovku! Neka se čita, piše, priča o borbi Hrvata od 1941-1945 i o Domovinskom ratu, kojeg sotoniziraju do krajnosti!
Što rade POA, SOA i ostale obavještajne agencije? Pa rade svoj posao. Privode pripadnike Stožera za obranu Vukovara, na informativne razgovore. I to iz Odjela za terorizam. Dakle Vukovarski branitelji su teroristi, a abolirani četnici koji su u policiji, rade nesmetano. Pljuju hrvatski grb ali im je slatka Hrvatska kuna! Čika Marijan Živković koji je dao dva sina u bitkama za Vukovar je terorist!? Tomislava Josića iz Stožera za obranu Vukovara, može zaustaviti četnik, policajac, u Hrvatskoj odori, kojem je 1991 nakon pada Vukovara, predao oružje! Strašno da strašnije ne može biti! Gdje ste domoljubi?
Dignimo se, organizirajmo satniju jednu, dvije ili tri. Dovoljno bi bilo da se zauzme Sabor i učini smjena vlasti! Ako ne ide milom, prosvjedima, e onda MORA silom! Drugog izbora nema, niti puta! Ostalo je sve na nama, i našoj umješnosti, što ćemo i kako ćemo. Stanje u Hrvatskoj Državi je krajnje nesnošljivo. Suživota nema. Niti će ga ikada biti. Pomirbe isto tako. Ne može neka srbenda u mojoj kući biti gazda. Ne može se tlačiti cjelokupan Hrvatski narod zarad manjina koje su marginalne do prije rata bile, i upravo one započele krvavi domovinski rat.
Nepodnošljivo je da silovane Hrvatice se susreću sa svojim silovateljima u Vukovaru, i koji nikada nisu procesuirani za zlodjela koja su napravili! STRAHOTA koja je priređena od Hrvatske vlade i njihovih poslušnika! Odbijam se zvati “građaninom” Hrvatske države, dokle god se ne procesuira i zadnji četnik koji je proglašen ratnim zločincem, koji je klao, žive spaljivao, silovao diljem Hrvatske!! Mrtvi nam ne daju mira.
Ne daju svakom poštenom Hrvatu i Hrvatici! Zar je Bruno Bušić zalud ubijen!? Je li Zvonko Bušić neopravdano izvršio suicid, a CIJELI je život posvetio borbi za slobodu Hrvatskog naroda!?
Zar grobovi ne zovu na osvetu!?

Odbijam oprostiti! Odbijam opraštati, nek im Bog oprosti jer ne mogu i ne smijem, jer ne želim!

Odbijam gledati daljnje događaje koji slijede. Odbijam gledati marionetske tv kuće i njihove frizirane tv emisije.

Odbijam svaku mogućnost suživota, dokle god ijedan četnik luta po Hrvatskoj nekažnjen!

Odbijam svaku mogućnost pregovora sa Srbijom dokle god se Hrvati zatočeni u Srbiji ne vrate u našu Domovinu.

Pa ako to znači neodlazak u druge države-neka tako bude: FIAT LUX!


 

Odgovori

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: