Novo!

Joseph Goebbels, srbskog roda dika!

Dragi Striče,
ovaj put želim malo s Tobom prozboriti nekoliko rijeći o tzv. “suradnji hrvatskih komunista
i hrvatskih Ustaša”. Naime, povjesna je činjenica da su i jedna i druga strana željela raspad
Kraljevine Jugoslavije, komunisti poticani iz Moskve tezom, podosta istinitom, da je
Jugoslavija stvorena kao Versailles tvorevina nakon I.S.R. umjetnim putem protutežnje
zaustavljanja širenja Njemačke i izravno sprječavajući to uništavanjem Austo-Ugarske, a
Ustaše težnjom za biti “svoj na svome”, i željom za prestanak srbskog terora,
što ni u Kraljevini, a kasnije ni u Titoslaviji hrvatski narod nije dočekao.
Dakle, i jedni i drugi, neovisno o političkim razlozima imaju namjeru sudjelovati u rušenju
takve tvorevine koja nije riješila Hrtvatsko Rješenje niti Srpsko Pitanje, jer ni jedni ni drugi
kako u Kraljevini tako i u Titoslaviji nisu bili zadovoljni.
Dublju analizu ovog problema iznio je Bruno Bušić:
tako da bi svako daljnje analiziranje ove teme bilo čisto ponavljanje i plagiranje,
a ja u svojim promišljanjima čitam razne uratke i pokušavam dati orginalni stav a ne
plagijat.
Zbog čega je ovdje Goebbels stavljen u srbskog roda diku ?
Naime, kao “potvrda” da su i hrvatski komunisti, ništa drugo do Ustaše i da i jedni i
drugi mrze “jadne napačene Srbe koje treba istrijebiti” koristi se lažni Goebbelsovski
isfabricirani stav:
koji kao ima čak i svoj broj u arhivima:
Original se nalazi: Vojno istorijski institut JNA, arhiva neprijateljskih jedinica Br. reg. 3/2; Kutija-116/1638
i kaže se da je to samo prijepis, jer orginal je kao izgubljen ????
Pokušajmo sada malo razlučiti, prije nego krenemo na sam sadržaj tobožnje “suradnje”
potpisnike tog isfabriciranog Goebbelsovskog lažnog, za Srbe izuzetno značajnog i istinitog,
dokumenta.
Sa strane Ustaša sam”sporazum” (vidjeli smo isfabriciranu laž) potpisao je u tom
dokumentu Mile Budak, koji je dokument potpisan u kaznionici Sremska Mitrovica,
lipanj 1935, godine.
Kao i u večini lažnih, isfabriciranih dokumenata, piscu se potkrala bitna, krucijalna greška,
a to je da Mile Budak nije 1935. bio u Kraljevini niti je služio kaznu robije u kaznionici
Sremska Mitrovica. Dakle imenovani nije mogao nikako potpisati taj dokument jer je bio
izbjeglica iz Jugoslavije pred terorom i pokušajem atentata od 2.veljače 1933. prvo u
Austriju pa potpm u Italiju gdje je interniran kao i druge Ustaše na otok Lipari, temeljem
sporazuma Kraljevina Jugoslavija – Italija. U Kraljevinu Jugoslaviju vraća se tek 1937.
Dakle dr. Mile Budak NIJE POTPISNIK TOG DOKUMENTA.
Kao drugi potpisnik lažnog isfabriciranog dokumenta naveden je komunist Moša Pijade.
Taj isfabricirani dokument nosi na sebi s.r. ime potpisnika. To znači da su ga potpisnici
potpisali svoje ručno. Vidjeli smo da dr. Mile Budak NIJE mogao potpisati taj
isfabricirani dokment svojeručno, jer tog trenutka nije bio u Kraljevini Jugoslaviji
niti je služio kaznu robije.
Taj dokumenat, još jedna Goebbelsovska Srbska laž izlazi iz:
Zajednice političkih osuđenika u LEPOGLAVI, a ne u Sremskoj Mitrovici
kao polazište neke takozvane suradnje komunista i Ustaša.
Dakle ne samo da su isfabricirali SRBSKO-GOEBBELSOVSKU laž da je dr. Budak s jedne i
Pijade s druge strane potpisao taj lažni i kvazi sporazum, nego su falsifikatori povijesti,
lažnjivo pleme koje se zove SRBI, u tom dokumentu falili i mjesto tobožnjeg potpisa
za punih 312 kilometara zračne linije.
Naime 5. svibnja 1935. svi politički zatvorenici u kaznionici Lepoglava stupili su nepovezano
jedni od drugih u štraj glađu zbog uvjeta u kaznionici. Nakon toga Uprava Kaznionice je morala
“popustiti” u postupanju s političkim kažnjenicima, tako da su tu Zajednicu osim Ustaša, komunista,
kršćanskih socijalista, radićevaca, frankovaca (treba ih razlikovati od Ustaša), Makedonaca iz
VMRO činili i svi opstali “neprijatelji” Kraljevine koji su služili kaznu u kaznionici zbog svojih
političkih stavova.
Za vođstvo zajednice izabrani su: Juco Rukavina, Moša Pijade, Milovan Đilas, Andrija Hebrang i
Petko Miletić.
Sada samo trenutak van teme:
Moša Pijade (sumnja na ubojstvo u Parizu po nalogu Tita)
Milovan Đilas, smjenjen i disident po nalogu Tita
Andrija Hebrang, koji je kod Ustaša uživao najveće poštovanje, ubijen od strane Tita
Petko Miletić, predratni komunist i OPASAN rival Titu, ubijen u Moskvi po denuncijaciji Tita
Zajednica političkih osuđenika u Lepoglavi je izdala odnosno prihvatila takozvanu REZOLUCIJU
i prema više izvora koje sam konzultirao, jer nigdje nisam našao orginal Rezolucije, nego
se svi pozivaju na Šimu Balena:
1vi izvor sadržaja Rezolucije
„Zahvaljujući pojačanoj borbi revolucionarnih masa ugnjetenih naroda, osobito hrvatskog,
i borbi revolucionarnog radništva i seljaštva u svim zemljama versajske Jugoslavije, borbe za
konačno obaranje šestojanuarskog fašističkog režima i zahvaljujući jedinstvenom i zajednićkom
istupu svih političkih osuđenika u Lepoglavi, oni su uspjeli da slome taj ubilački režim u lepoglavskoj
kaznioni koji je zavela nad njima i da prisile Upravu da im da čovječan režim.”

iz „Balen, Šime: Prisjećanje na robijašku epozodu Antifašističke fronte, u: ”Antisemitizam, holokaust,

antifašizam„ (zbornik), Zagreb: Židovska općina Zagreb, 1996, str. 210-213.”
2gi izvor sadržaja Rezolucije
Zajednica je tada prihvatila Rezoluciju, u kojoj se osuđuje »zločinački režim vojno-fašističke diktature (…)
tako zvane Jugoslavije«, koji ugnjetava seljake, radnike i potlačene nacije. Ističe se zajednička borba:
»Zahvaljujući pojačanoj borbi revolucionarnih masa ugnjetenih naroda, osobito hrvatskog, i borbi
revolucionarnog radništva i seljaštva u svim zemljama versajske Jugoslavije, borbe za konačno obaranje
šestojanuarskog fašističkog režima i zahvaljujući jedinstvenom i zajedničkom istupu svih političkih osuđenika
u Lepoglavi, oni su uspjeli da slome taj ubilački režim u lepoglavskoj kaznioni koji je zavela nad njima i da
prisile Upravu da im da čovječan režim.« (citirano u: Balen, str. 210)
3ći izvor sadržaja Rezolucije
Bilo je i pojedinačnih “mjenjanja tabora”, pa je tako Šime Balen na robiju dospio kao hrvatski nacionalist,
da bi zatim prihvatio komunističku ideologiju i 1935. postao član KPJ. O suradnji svjedoči i publikacija Robija
– zapisci hrvatskih narodnih boraca, izdana u Zagrebu 1936. Urednik i izdavač bio je Nikola Rubčić.
Šime Balen bio je jedan od urednika i autor najvećeg dijela teksta. Novac za brošuru dali su KPJ i
Gospodarska sloga (organizacija HSS-a) iz Zagreba.

Djelovanje Zajednice zamrlo je izlaskom jednog djela osuđenih sa robije ili premještanjem u druge kaznionice

(Srijemska Mitrovica). U kasnijim godinama, KPJ se odrekla parole o razbijanju Jugoslavije i prihvatila plan
njenog preuređenja u federaciju, te prihvatila novi kurs Kominterne da je fašizam najveći neprijatelj,
a ustaše, pod utjecajem fašističke Italije i nacističke Njemačke, razvijaju snažno antikomunističku ideologiju.
Do 1937. svi su odnosi između ustaša i komunista bili prekinuti.
itd…itd…
Dakle da zaključim dragi Striče, lažna, isfabricirana, poturana toliki niz godina Hrvatskoj javnosti od
Srbske strane o tome da su komunisti = Ustaše i da jedni i drugi žele zatrti Srbski narod je najobičnija
Goebbelsovska propaganda.
No na našu sreću znamo dobro Dobricu Ćosića i njegov  stav o LAŽI i SRBIMA.
Izvor: Ivan Čavrak

1 Comment on Joseph Goebbels, srbskog roda dika!

  1. Milan Boban // 09/06/2018 at 11:14 //

    FELJTON
    Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu –

    Uvod
    Objavljeno 2 days prije na 06/06/2018 Objavio Otporaš
    Frano Cigić u svom domu u vancouveru u, 89 godini.

    Frano Cigić je rođen 22 travnja 1928. godine u selu Proboju kod Ljubuškog. Otišao je u vojsku HOS-a u listopadu 1944. Bio je zarobljen kod Dravograda u svibnju 1945. Prošao je Križni Put i samo zahvaljujući dragome Bogu ostao je živ. Životario je u propaloj titovoj Jugoslaviji sve do 1958. Da bi se spasio svojih muka i poteškoća koje su mu titove vlasti zadavale, 1958. godine odlučio je emigrirati. Pravilno sam rekao: “Emigrirati”, jer Frano Cigić nije napustio Hrvatsku koju je volio više nego sama sebe. Frano Cigić je napustio titovu Jugoslaviju jer u njoj nije mogao više podnositi pritiske, poniženja i političke nadzore KPJ. Pobjegao je u Njemačku, u kojoj je uskoro dobio politički azil kao što su u to vrijeme i tisuće drugih Hrvata. Radio je u Njemačkoj godinu dana, bavio se svojim zanatom, da bi na bratov poziv, godinu dana kasnije, otišao za Kanadu.

    Frano Cigić od tada živi u gradu Vancouveru, British Colombia, Kanada. Do mirovine se bavio ribolovom i vrlo teškim radom zarađivao onoliko koliko mu je bilo potrebno za odgojiti i uzdržavati svoju obitelj, pomagati u svim prilikama i potrebama hrvatska državotvorna društva. Frano Cigić zbog ljubavi prema Hrvatskoj nije mogao stajati po strani kao mnogi drugi pasivni Hrvati, najprije je bio član HOP-a a kasnije se uključio u redove Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO koji je zagovarao pomirbu i izmirenje svih Hrvata…

    Frano Cigić kroz cijelo razdoblje, od zarobljeništva u svibnju 1945. godine pa do danas, ostao je vjeran svojem HRVATSKOM DUHU kojeg je poprimio od svojih roditelja. Sve tegobe kroz koje je prolazio Frano Cigić, savladao je zahvaljujući čvrstoj vjeri u Boga i ljubavi prema Hrvatskoj.

    Svi ti napori u životu obogatili su ga jednim velikim životnim iskustvom. Franju Cigića poznajem preko četiri desetljeća, vrlo čvrstog čovjeka, odvažna, nesebična i vrlo darežljiva u pomaganju hrvatskih potreba. Kao jedan od mnogobrojnih i nesebičnih Hrvata, sve što Franju Cigića danas zanima je da svoje životno iskustvo napiše na papir i ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Onaj dio njegovih uspomena iz kojih bi mladi hrvatski naraštaji mogli crpiti izvor snage, kako se hrvatska baština iz Hercegovine i hrvatski identitet iz Hercegovine nebi ugasio, nego kako bi se BAKLJA HRVATSTVA PRENOSILA IZ KOLJENA NA KOLJENO. To je danas jedina ideja Frane Ciguća da nešto ostavi zapisano. Već je ispisao dvije bilježnice svojih uspomena u kojima opisuje svoj život od najmlađih dana, razloge zašto se kao maloljetnik dobrovoljno prijavio u Hrvatsku Vojnicu itd..

    On je skoro nepokretan, ali gori kao LUČ da svoje hrvatsko/životno iskustvo ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Ne razumije se skoro ništa u današnju kompjutorsku tehniku. Sve piše svojom ostarijelom i staračkom rukom, jer se – kako mi je neki dan rekao – osjeća dužnim Hrvatskoj dati ona što njoj pripada, a to su njegove uspomene koje je on iz ljubavi sačuvao za Hrvatsku.

    Što nije moglo jedno pokoljenje ostvariti, za sigurno će ostvariti drugo, treće i slijedeća pokoljenja. Zato Frano Cigić piše i treću bilježnicu i moli dragog Boga da doživi to sve napisati i zapisano srediti i ostaviti mlađima da čitaju. Jer ako nisi ništa napisao, nećeš ništa ni pročitati. Ako ništa ne pročitaš, ništa nećeš ni znati, ako niša ne znaš, onda si tuđi rob i sluga tuđina, stoga ćemo ovdje u nastavcima donijeti životnu priču Frane Cigića, onako kako je on to zapisao. (Mile Boban, Otporaš.)

    PRVO POGLAVLJE
    Franjo Cigić piše:

    Borili smo se za Hrvatsku državu od 1102 god. pa do današnjih dana 2016. god, te uz Božju pomoć nastavljamo, kao Hrvatski narod; starodržavnički, održat se na tlu Hrvatskih povijesnih zemalja.

    Odlučio sam 29.travnja 2016.god u navršenoj 88. godini života staviti na papir moja sjećanja i doživljaje, od djetinjstva pa do starosti. Zašto smo branili N.D.H.?

    Osamnaestogodišnjak Frano Cigić u odori HOS-a NDH

    Rođen sam 22.travnja 1928. godine u selu Donji Proboj, u obitelji Mije Cigića i Antonije rođene Primorac u Gornjim Radišićima. Oboje kraj Ljubuškog, poznatog malog grada po tvrđavi Herceg Stjepana, tvorca i vođe povjesne pokrajine Herceg Bosne.

    Obitelj Mije i Antonije Cigić, rođene Primorac, na seoskom siromašnom imanju, od prilike 14000 struka duvana moglo se zasaditi sa razmakom struk od struka 48×48 cm2 te nešto krša, za stado, uzgajanja ovaca, te u polju za uzgajanje kukuruza dva i po duluma koje se moglo natapati.

    To je bilo imanje za zasnovanu obitelj, već sa troje djece žive; Kata rođena 1923.god.; Mate rođen 1925. god.; te Franjo rođen 1928. god.

    Moj ćaća i majka odgajali su troje djece u slamenoj kući 4×6 m2 sa ulaznim duplim vratima i malim prozorom niske, visine 2 metra. U narodu tog kraja, čulo se da u Americi postoji mogućnost posla i zarade. Ćaća i majka se dogovore da se zaduži malo imanje za tadašnji put; poći u Južnu Ameriku, zaradit novca, da bi se nadozidala postojeća kuća i pokrila ciglom zvanom crijepom.

    Put za Južnu Ameriku koštao je 400 $(?) tadašnjih dolara sa brodom iz Rijeke do Buenos Aires-a, uzme 30 dana, sa 5 litara vode po putniku dnevno. Moj Ćaća Mijo Cigić polazi za Južnu Ameriku, a ja ostajem sa majkom Antonijom. Mate, sestra Kata i Franjo treće dijete u obitelji Mije Cigić i Antonije ostaju majci na brizi na tom malom seoskom imanju. Ćaća stiže u Južnu Ameriku, obećanu zemlju, ali ubrzo se uviđa, da su to bila lažna obećanja. Naš ćaća Mijo Cigić piše ženi Antoniji u Proboj kod Ljubuškog; „Ja sam ispod kiše, stigao pod krupu u Južnu Ameriku“. To je značilo da je lošije nego u Proboju. Nada je bila, jer nebo visoko, zemlja tvrda, moram ostat gdje sam stigao. Ukazala se prilika, povremeno dobije posao na željezničkoj pruzi i tako isto kod veleposjednika u poljoprivredi.To je naš ćaća povremeno prepričavao nama u obitelji po povratku iz Argentine, obećane zemlje. Na spomenutom poslu zašteđuje se nešto novca da se može vraćat dug zadužene ćaćevine u rodnom selu Proboju kod Ljubuškog.

    Naša majka je bila samouka šivalja za seoske narodne nošnje, poznate u tom kraju, zvane Modrač, za momke, i za cure Ječerime sa otvorenim rukavima i do koljena, i pokrivenim leđima. Jedno i drugo bilo je uz kraj obšiveno crnim gajdanom. Izrađene nošnje reklamirali su mladi momci i cure. Naša majka se morala zadužiti da kupi Singer šivaću mašinu i peglu grijanu na ugalj, tako da bi mogla spomenute nošnje praviti, te nešto novca zarađivati.

    Sa povremenim radom našeg ćaće u Argentini, štednjom nova i slanja za dug zaduženog novca za put do Buenos Airesa u Argentini, te zamišljenog plana o podizanju postojeće kuće, slamom pokrivene, veličine 4×6 m2 te ciglom istu pokriti.

    Ulomak iz bilježnice

    Čaća naš i majka, radom jednog i drugoga, zamišljeni plan će se ostvariti. Majka naša pored spomenutog šivaćeg posla, pažnje troje nejake djece, te snabdjevanja prehrane ukućana, obradu seoskog imanja, još jedan teret uzima na leđa, brige za ostvarenje, podizanje do tada male slamare obiteljske kuće. Poznati majstor u našem selu Franjo Boras, zvani Jurin u vojsci austro- carevine služio je u postrojbi inžinjerije i tu izučio, zidarski i tesarski posao. Bosna i Hercegovina bila je protektorat carevine Austrije, od 1888.god. pa do konca prvog svjetskog rata 1918.god. Od tud dolazi da se Franjo Boras, zvani Jurin uzme da posao završi oko podizanja i pokrivanja ciglom našu slamaru u obiteljsku malu kuću. Kuća je završena do početka 1931.god.

    Naš ćaća Mijo stiže iz Argentine početkom ljeta 1932.god sa velikim i lijepim koferom, tamno smeđom bojom i sa poklonom malim kćeri Kati, sinu Mati i meni Franji. To je bila igračka za mene, sjajna metalna kugla sa metalnim zrnom unutra za zveckanje. Meni u životu dječjem prva i zadnja igračka. Sa povratkom našeg ćaće iz Argentine u selo Donji Proboj kraj Ljubuškog obitelj je opet zajedno. U obitelji Mije Miške zvanog i Antonije sa troje djece do povratka u početku šestog mjeseca 1931. god. iz Argentine. Sada smo u kući obnovljenoj, podzidanoj i ciglom pokrivenom. Ponekad se o svemu tome pripovjedalo, svatko je iznosio svoje životno prisjećanje, a ja Franjo Cigić počeo sam pamtit oko 22.god(?- Str5) pa nastavio iznosit svoje doživljaje do starosti do 88.god navršenoj. Sve što je ovdje do tog vremena ćuo sam po govoru naše obitelji.

    Stariji su govorili o teškom životnom stanju Hrvatskog naroda u Kraljevini Jugoslaviji, pod diktaturom Petra Živkovića. Ja sam strogo odgajan u vjeri, nauke katoličke vjere i pripadnosti Hrvatskom narodu. Takva je u 95% slučajeva cijela zapadna Hercegovina. Zato sam rado slušao što stariji o politici razgovaraju, u državi Jugoslaviji na čelu srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića.

    Sve do moje navršene 12.god. 1942.god. iznosim pojedinosti kako je život tekao na siromašnom malom seoskom imanju. Naglasio sam svoj vjerski odgoj u katoličkoj vjeri i pripadnosti Hrvatskom narodu, u srednjoj Europi življenja od sedmog stoljeća, a priznati smo kao narod Državnički od osmog stoljeća.

    Nažalost od 1102. god. u savezu sa Mađarima, a od 1515. god. u Carevini Austro-Ugarskoj, sa političkim tijelom Hrvatskim saborom. Tako smo ušli u Prvi svjetski rat radi ubojstva Ferdinanda sa trudnom ženom u Sarajevu 1914.god. Ferdinand je trebao naslijediti cara Franju Josipa u Skupštini Carevine u Beču. Ferdinand je predlagao da se hrvatski narod prizna ravnopravnim sa Mađarima i Austrijancima ukoliko se Carevina može branit. Zamisao Kaluđera Srpske Pravoslavne Crkve o širenju male Kneževine stvorene uz Rusku pomoć, poslije opadanja Turske sile početkom 19.stoljeća. Zvani Ilija (? Str.7) Kaluđer Srpske Pravoslavne Crkve kaže: „Srbi se nemaju kuda nha istok širiti, nego na zapad putem pravoslavne vjere“. I tako stvara se škola u Beogradu 1848. god. (?str.7), a druga u Sarajevu 1856.god. za ostvarenje Velike Srbije, putem pravoslavne vjere. Ljudi koji su pred Turskim osvajanjima kao pravoslavci bježali pred turcima, a drugi kao pomoćna turska vojska , goneć kolone natovareni tovara vojnom opremom za tursku vojsku na području Bosne i Hercegovine i uže Hrvatske do tada pod turskom vlašću. Ti ljudi jedni i drugi dobivaju zemlju do tada Hrvatske Tomislavove države, koji se krunisao na Duvanjskom polju za Hrvatskog kraljevstva do rijeke Drine. Hrvati su na poziv Bizantoskog cara pozvani iz bijele Hrvatske koja se nalazila oko Krakova do planine Karpata. Narod, poznate borbene spremnosti da dođe na jug Bizantskog carstva, da isto brani od čestih napadanja, Huna i Avara sa istoka.

    Frano Cigić

    Hrvati prihvaćaju taj poziv, jer njima se obećaje po Bizantskom carstvu, zemlja na jugu uz Jadransko more do na sjever Panonske nizine. Uz uvijet da ne napadaju susjedne zemlje, ali svoju vjeru čuvaju, Bizantsko carstvo čuvaju od čestih napadača sa istoka, naglašeni Huna i Avara.

    Tako pet braća i dvije sestre kreću iz do tada bijele Hrvatske na jug u obećanu zemlju. Snaga se sastojala oko 350000 mladih ljudi, djevojaka i žena.

    Do Trsta stiže jedna grupa, druga se odvaja sredinom prema Bosanskim planinama do Drine, treća prema Panonskoj nizini uz rijeku Dravu i Dunav. Tamo zatječu starosjedioce Ilire na jugu i Slavene na sjeveru. Novodošli na ta područja bili su Hrvati; narod mirotvoran, velikodušan po urođenim ljudskim genima. Starosjedioci lako suživljavaju sa novo došlim narodom, životne navike prihvaćaju, međusobno se žene, obitelj stvaraju, ali se zovu Hrvatima i tako se prihvaća kršćanska vjera u hrvatskom narodu. Uz Jadransko more misionari kršćanske vjere osnivaju župe pa dalje na sjever i tako Hrvati ubrzo na cijelokupnom području od 7. stoljeća svog dolaska na novo područje u apsolutnoj većini postaju vjernici kršćanske vjere. Od tuda dolazi do priznanja hrvatskog kralja Tomislava po papi, poglavaru kršćanske vjere u Rimu, vječitom gradu nauke Isusa Krista.

    Do početka 14. stoljeća turska vojnička sila Srbiju pokorava, stvara turski pašaluk. Pašaluk sa glavnim gradom Beogradom, u kojem gradi oko 150 vjerskih muslimanskih džamija. Važno je spomenut da turska vojna sila nikada nije osvojila glavni grad Hrvatske Zagreb. Sa turcima i pomoćnom vojskom turske sile Bosna i Hercegovina padaju pod tursku vlast , do tada Hrvatska zemlja.

    Turska vojska uz stvaranje elitnih postrojbi zvanih janjičara osvajaju Mađarsku, Budimpešta pada, u austriji glavni grad Beč turska vojska drži u okruženju 6 mjeseci i stiže do Minchena u Njemačkoj pokrajini Bavarskoj. Zahvaljujući organiziranoj kršćanskoj vojsci iz Poljske stiže da udari na turke, opkoljenog Beča, glavnog grada Austrije. Poslije 350 godina turskih osvajačkih pohoda na balkanske i srednjoeuropske zemlje turska sila počinje padati kod 6 mjeseci opkoljenog glavnog grada Austrije Beča. Austrija i Mađarska, sa Hrvatskom Banovinom stvaraju Austro-Ugarske carevine sa austrijskim carem na čelu? Njom Josipom upravljaju, te Marijom Terezijom, Franjom, te Karlom. Carevina spomenuta održala se blizu 500 godina. Sa zemljama njemačkog, mađarskog, poljskog, češkog, slovačkog, slovenskig i hrvatskog govornog područja, sa dijelom ukrajinskog. Nešto nevjerojatno ali istinito.

    Stvorena je jaka vojska od tzv. Spomen naroda, koja je mogla tursku dotadašnju silu prisiliti na povlačenje. Hrvatski je narod zauzimao se u obrani Hrvatskih zemalja i djelom Mađarskih od turske osvajačke vojske, pa od tuda hrvati dobivaju naziv predziđe kršćanstva. Papa poznat?

    Taj naziv Hrvatima se sa pravom daje; Hrvatski narod sa Mađarima, Austrijom i drugim srednjoeuropskim kršćanskim narodima brani zapadnu Europu i kršćansku uljudbu. Turska sila je osvojila mjesta i zemlje spomenutih balkanskih zemalja i srednje Europe od 13. stoljeća pa do 16. stoljeća. Svoju islamsku vjeru i tursku narodnu tradiciju uvodila je u osvojene zemlje. Tako je uzelo Austro-ugarskoj Carevini da oslobodi svoje zemlje, povrati kršćansku vjeru i narodnu tradiciju, sve do početka 19.stoljeća. Turska osvajačka sila, toliko je oslabila, da je crni Đorđe mogao organizirat ustanak do tada zvanom turskom pašaluku sa sjedištem u Beogradu.uz pomoć carske Rusije proglašava Srpsku Kneževinu.

    Frano Cigić u svom domu, danas

    Hrvatske zemlje u sastavu Austro-Ugarske carevine do Zemuna ostaju, sve do Mađarske pobune 1848.god. protiv narodne prevlasti Austrije u carevini Austro- Ugarskoj. Kako je hrvatski narod od početka 1102.god. (? Str12) dobrovoljno ušao u sastav sa Mađarskom hrvatska princeza se udaje za mađarskog princa i sa sobom nosi hrvatsku kraljevsku Zvonimirovu krunu. Mađarski princ, koji će preuzeti kraljevsko mjesto i tako nositi titulu Ujedinjene krune kraljevine Mađarske i Hrvatske Zvonimirove krune, koju mu je donijela hrvatska princeza jer muškog nasljednika u hrvatskoj kraljevskoj obitelji nije bilo., da bi preuzeo kralja Zvonimira krunu i nasljedstvo kraljevske uprave u hrvatskom narodu.

    Mađarski princ? Polaže zakletvu u Skupštini kraljevine Mađarske i od sada Hrvatske da će istinito i dostojno i pravedno vladat sa oba naroda Mađarskim i Hrvatskim i uvijek će se roditi na tlu Hrvatske zemlje nasljednik kraljevske krune. U to doba u hrvatskom narodu postojale su tzv. Zajedničke krune.

    Može se vidjet taj simbol na prelazu mosta na Dunavu iz Budima u Peštu; Zajednički grb Mađarsko- Hrvatski sa početnim bijelim poljem. Povijest nam govori kako je to teklo u zajedničkoj državi Mađarske i Hrvatske. I danas postoje ljudi u mađarskoj koji sanjaju o velikoj Mađarskoj sa Mađarskom lukom u Rijeci na Jadranskom moru. Vratimo se nazad ovog izlaganja; Mađarske pobune protiv Austrijske nadmoći nad Mađarskom koje nije bilo od strane Austrije, tako dolazi Josip Jelačić -pukovnik carske vojske da smiri mađarsku pobunu. Tu pobunu uspješno smiruje Josip Jelačić, pukovnik carske vojske uspješno smiruje1848.god. sa postrojbama Hrvatskih hrabrih i mladih vojnika. U znak zahvale pukovnik Josip Jelačić dobiva čast Bana, koji ima pravo i dužnost da upravlja hrvatskom banovinom u austro-Ugarskoj carevini. U to doba Hrvatska banovina proširuje svoju upravu do Zemuna, južna Hrvatska tj. Dalmacija se povezuje sa sjevernomk Banovinom hrvatski zemalja u Austro-Ugarskom carstvu. Seljaci dobivaju pravo na zemlju, koju obrađuju, da su od sada vlasnici zemlje. U narodu je sastavljena pjesma koja se od tada pjeva do današnjih dana i vremena, a glasi: Ustani Bane Hrvatska te zove… te dalje se nastavlja..

    Ta 1848. god. smirenja Mađarske pobune u carevini nastavlja Austro-Ugarska živjet, razvijat se u višenarodnoj carevini, sa jezikom glavnim Mađarskim. Hrvati od tada dobivaju podršku Austrije, tako da u dvojnoj monarhiji i ujedinjene krune Mađara i Hrvata od 1102.god. sada dolazi do popuštanja Mađarske prevlasti nad hrvatskim narodom, te Hrvatska banovina sa banom na čelu banovine i drevnog Hrvatskog sabora zahtjeva uvođenje vojnih hrvatskih postrojbi pod imenom Hrvatsko domobranstvo, sa hrvatskim poznatim odorama i znakovima činova od ročnika, vodnika, pa dalje časničkih činova zastavnika, poručnika, satnika, bojnika, dopukovnika, pukovnika, generala.. (nastavlja se)

    Franjo Cigić

    (Napomena: Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu su autorova – Tekst je prijepis bilješki koje je Frano Cigić vlastoručno zabilježio.)

Comments are closed.

error: Content is protected !!
%d blogeri kao ovaj: